DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1998 str. 89     <-- 89 -->        PDF

Zakonske mogućnosti i prava koja proizlaze (iz Zakona
o zaštiti prirode i dr. propisa) iz opisa poslova i aktivnosti
Javne ustanove su izvan svih očekivanja, pa se
u budućnosti mogu očekivati brojni nesporazumi oko
korišćenja ovoga područja zbog različitih interesa.
Osim "Hrvatskih šuma" i trenutno neimenovanih lovozakupnika,
za Kopački rit i Park prirode zainteresirani
su još ribari iz sela Kopačeva, Vardarca i Osijeka, nekoliko
privatnih turističkih udruga, športski ribolovci
(oko 10 tisuća), djelomično i "Hrvatske vode", itd. Svi
oni imaju valjane razloge i opravdanja za pravo korištenja
i obavljanja različitih poslova na ovome području.


Upravljanje Beljskim lovištem


Povijesno i gospodarski na području Beljskoga lovišta
od posebnog značenje i važnosti (što i samo ime kaže)
bilo je lovstvo, zatim šumarstvo, nešto manje ribarstvo,
poljodjelstvo i na kraju zaštita prirode i posjetilački
eko-turizam. Način podizanja šume bio je u funkciji
velikoga broja jelenske i druge divljači. Tako se
npr., netom podignuta šuma fizički zaštićivala žicanim
ogradama, ili ako to nije bilo moguće, svaka sadnica se


Slika 2. Glasovita bcljska ograda kojom su smanjene štete od di


vljači (za 3,5 milijuna kuna godišnje) na oranieama bivšeg


PIK. "Belje"


zaštićivala pleterom od trstike ili žice, što je znatno
poskupljivalo pošumljavanje. Glasovita beljska ograda
u dužini od 60 kilometara, služila je zaštiti oranica
Poljoprivredno-industrijskog kombinata "Belje". Do
izgradnje ograde, štete od divljači prelazile su iznose od
3,5 milijuna kuna godišnje. Danas je ograda u vrlo
lošem stanju, djelomično je odnesena (ukradena). Sreća
je u nesreći što je populacija divljači u Domovinskom
ratu svedena na 10% od one nekadašnje, pa se u
dogledno vrijeme ne očekuju veće štete na ratarskim
kulturama.


Više korisnika istoga lovno-šumskog područja,
više nesuglasica i sporova


Nakon II. svjetskog rata, nastankom Titove Jugoslavije,
lovno-šumskim područjem upravljao je Odjel za
šumarstvo pri Državnom dobru "Belje", koje će 1950.
godine postati samostalno Lovno-šumsko gospodarstvo
"Košutnjak" sa sjedištem u Bilju. Dijelove lovišta
koristili su lovačka društva iz Osijeka i Baranje. Redovito
se odlazilo na Kopačko jezero u lov na divlje guske,
patke i druge močvarice. Visoka divljač bila je rezervirana
za poznatije drugove, borce, partijske sekretare,
kotarske uglednike i direktore, koji su najčešće
bez pitanja odlazili u lovne revire Kopačkoga rita i odstreljivali
sve što bi im naišlo pred puščanu cijev. Za organizaciju
ekskluzivnijega lova brinuo se LSG "Košutnjak"
(kasnije LŠG "Jelen"). Klijentela je bila šarolika,
od predsjednika republike, ministara, vojnih atašea,
predstavnika konzulata, odličnika stranih država, prinčeva
i poznatih europskih biznismena.


Ribu su u to vrijeme u Kopačkom ritu lovili ribari
Ribarske zadruge iz Kopačeva ,zatim pravo ribolova u
određenim granicama imalo je Ribarstvo "Osijek" i
Uprava za lovstvo, šumarstvo i ribarstvo iz Apatina (Ribolovna
centrala "Apatin"). Pravo na ribolov polagali
su i športski ribolovci. Praznikom ili u vrijeme kada
"grize riba", ribiči bi zaposjeli gotovo sve bare u ritu,
što bi znatno ometalo lovce i njihove goste.


Osim ribara i lovaca, mnogi Baranjci su u Kopačkom
ritu držali stoku. Posjedovali su svoje kočanje
(neka vrsta svinjca) sa stotinjak i više svinja. Svinje u
Kopačkom ritu u području Maloga Bajara držali su
mještani Sarvaša i Bijeloga Brda. Stoka je boravila u
ritu do poplave. Prehranjivala se plodinama raznolikog
močvarnoga bilja te puževima, školjkama, žabama i ribom
zaostalom u baricama nakon poplave. Samo povremeno
bi im vlasnici donosili kukuruz da ne podivljaju.
Pitome svinje parile su se s divljima, pa tako i
danas, nakon više od 40 godina, lovci nailaze "na prave",
divlje, ali bijele veprove.


Da se tada kojim slučajem provodila anketa o pravima
na Kopački rit i njegove resurse i prouzročene štete
u ekosustavu, jedni bi krivili druge. Za nestanak nekih
vrsta životinja bili bi krivi lovci, za pojavu babuške i
smanjenje populacije šarana krivilo bi se privredne ribare,
za uznemiravanje životinja, ometanje lova i drugo
krivi bi bili športski ribolovci, za pojave nekih bolesti
kod divljači krivicu bi snosili stočari, odnosno svatko
bi svakome mogao pripisati neku štetu u ekosustavu.
Zaboravili smo spomenuti vodoprivrednike, koji su neumorno
gradili (u sveopćem interesu?) nasipe i kanale i
uspješno isušivali bare, jezera, kanale, mijenjali korita
rijeka, ispravljali prekopima krivine rijeka itd. Njihovim
aktivnostima priroda je izgubila oko 44 tisuće hek