DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1998 str. 89 <-- 89 --> PDF |
Zakonske mogućnosti i prava koja proizlaze (iz Zakona o zaštiti prirode i dr. propisa) iz opisa poslova i aktivnosti Javne ustanove su izvan svih očekivanja, pa se u budućnosti mogu očekivati brojni nesporazumi oko korišćenja ovoga područja zbog različitih interesa. Osim "Hrvatskih šuma" i trenutno neimenovanih lovozakupnika, za Kopački rit i Park prirode zainteresirani su još ribari iz sela Kopačeva, Vardarca i Osijeka, nekoliko privatnih turističkih udruga, športski ribolovci (oko 10 tisuća), djelomično i "Hrvatske vode", itd. Svi oni imaju valjane razloge i opravdanja za pravo korištenja i obavljanja različitih poslova na ovome području. Upravljanje Beljskim lovištem Povijesno i gospodarski na području Beljskoga lovišta od posebnog značenje i važnosti (što i samo ime kaže) bilo je lovstvo, zatim šumarstvo, nešto manje ribarstvo, poljodjelstvo i na kraju zaštita prirode i posjetilački eko-turizam. Način podizanja šume bio je u funkciji velikoga broja jelenske i druge divljači. Tako se npr., netom podignuta šuma fizički zaštićivala žicanim ogradama, ili ako to nije bilo moguće, svaka sadnica se Slika 2. Glasovita bcljska ograda kojom su smanjene štete od di vljači (za 3,5 milijuna kuna godišnje) na oranieama bivšeg PIK. "Belje" zaštićivala pleterom od trstike ili žice, što je znatno poskupljivalo pošumljavanje. Glasovita beljska ograda u dužini od 60 kilometara, služila je zaštiti oranica Poljoprivredno-industrijskog kombinata "Belje". Do izgradnje ograde, štete od divljači prelazile su iznose od 3,5 milijuna kuna godišnje. Danas je ograda u vrlo lošem stanju, djelomično je odnesena (ukradena). Sreća je u nesreći što je populacija divljači u Domovinskom ratu svedena na 10% od one nekadašnje, pa se u dogledno vrijeme ne očekuju veće štete na ratarskim kulturama. Više korisnika istoga lovno-šumskog područja, više nesuglasica i sporova Nakon II. svjetskog rata, nastankom Titove Jugoslavije, lovno-šumskim područjem upravljao je Odjel za šumarstvo pri Državnom dobru "Belje", koje će 1950. godine postati samostalno Lovno-šumsko gospodarstvo "Košutnjak" sa sjedištem u Bilju. Dijelove lovišta koristili su lovačka društva iz Osijeka i Baranje. Redovito se odlazilo na Kopačko jezero u lov na divlje guske, patke i druge močvarice. Visoka divljač bila je rezervirana za poznatije drugove, borce, partijske sekretare, kotarske uglednike i direktore, koji su najčešće bez pitanja odlazili u lovne revire Kopačkoga rita i odstreljivali sve što bi im naišlo pred puščanu cijev. Za organizaciju ekskluzivnijega lova brinuo se LSG "Košutnjak" (kasnije LŠG "Jelen"). Klijentela je bila šarolika, od predsjednika republike, ministara, vojnih atašea, predstavnika konzulata, odličnika stranih država, prinčeva i poznatih europskih biznismena. Ribu su u to vrijeme u Kopačkom ritu lovili ribari Ribarske zadruge iz Kopačeva ,zatim pravo ribolova u određenim granicama imalo je Ribarstvo "Osijek" i Uprava za lovstvo, šumarstvo i ribarstvo iz Apatina (Ribolovna centrala "Apatin"). Pravo na ribolov polagali su i športski ribolovci. Praznikom ili u vrijeme kada "grize riba", ribiči bi zaposjeli gotovo sve bare u ritu, što bi znatno ometalo lovce i njihove goste. Osim ribara i lovaca, mnogi Baranjci su u Kopačkom ritu držali stoku. Posjedovali su svoje kočanje (neka vrsta svinjca) sa stotinjak i više svinja. Svinje u Kopačkom ritu u području Maloga Bajara držali su mještani Sarvaša i Bijeloga Brda. Stoka je boravila u ritu do poplave. Prehranjivala se plodinama raznolikog močvarnoga bilja te puževima, školjkama, žabama i ribom zaostalom u baricama nakon poplave. Samo povremeno bi im vlasnici donosili kukuruz da ne podivljaju. Pitome svinje parile su se s divljima, pa tako i danas, nakon više od 40 godina, lovci nailaze "na prave", divlje, ali bijele veprove. Da se tada kojim slučajem provodila anketa o pravima na Kopački rit i njegove resurse i prouzročene štete u ekosustavu, jedni bi krivili druge. Za nestanak nekih vrsta životinja bili bi krivi lovci, za pojavu babuške i smanjenje populacije šarana krivilo bi se privredne ribare, za uznemiravanje životinja, ometanje lova i drugo krivi bi bili športski ribolovci, za pojave nekih bolesti kod divljači krivicu bi snosili stočari, odnosno svatko bi svakome mogao pripisati neku štetu u ekosustavu. Zaboravili smo spomenuti vodoprivrednike, koji su neumorno gradili (u sveopćem interesu?) nasipe i kanale i uspješno isušivali bare, jezera, kanale, mijenjali korita rijeka, ispravljali prekopima krivine rijeka itd. Njihovim aktivnostima priroda je izgubila oko 44 tisuće hek |