DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1998 str. 44 <-- 44 --> PDF |
J. Zelić: PREB0RN1 OBLIK GOSPODARENJA ŠUMSKIM SASTOJINAMA BUKVH I JELE NA PAPUKU Šumarski list br. 7 X, CXXI1 (1998). 339-346 eukariotsku stanicu sa staničnom jezgrom i staničnom membranom, kromosomima, genima (DNK, RNK). Na temelju grade stanice biljke i životinje ilustrirat ćemo temeljno načelo ekologije, kao hijerathijsko načelo ustrojstva (strukture), od žive stanice do ljudskog društva. Eukariotski tip stanice viših biljaka i životinja temelji se na načelou simbiotske veze triju uvjetno rečeno prokariotskih tipova stanica. To su mitohondriji, plasticli i spirohete. Ovi sastavni djelovi stanice su djelomično autonomni, djelomično zavisni. Moglo bi se reći da su se u procesu evolucije "ugnijezdili" u vidu složenije stanice, zbog zajedničkog interesa. Mitohondrij, kao prokariotski tip stanice (stanice u stanici) služi za stvaranje potrebne energije u stanici, sagorijevanjem kisika iz zraka. Djeluje kao "kemijska tvornica", pretvara glukozu, masti i proteine u ATF adenozin trifosfat, hranu koju koristi životinjska stanica. Plastidi, kao tip prokariotske stanice u obliku kloroplasta, odnosno klorofila, služe za stvaranje organske tvari pomoću ugljičnog dioksida (C02), vode i svjetlosti. Važan su dio svake biljne stanice. Spirohete su također prokariotski tip stanice, a dolaze do izražaja u stvaranju spolnih stanica, koje trebaju biti pokretne prigodom oplodnje. Kao primjer navodimo sprermatozoide pokretane pomoću repica. Do izražaja dolaze u životinjskom svjetu. Svaki od navedena tri temeljna dijela stanice je autonoman (može se replicirati i vršiti izmjenu tvari), ali je ujedno ovisan, poput virusa, o domaćinu stanici i procesima u njoj. U slobodnoj prirodi manifestira se kao prokariotska bakterija, osim plastida koji su svojstveni biljci. Stvaranjem organskih tvari, fotosintezom, biljka postaje neophodna za život životinjskog svijeta. Integriranost i simbioza entiteta stanice predstavlja temeljno obilježje života; reprodukciju, izmjenu tvari i energije i samopokretljivost. Čovjek, regulator prirodnih procesa Protegnuvši odnose i procese od neživog k živom svijetu, sve do čovjeka kao pripadnika njegovoj vrsti i prirodi, ali i čovjeka koji po svojim spoznajama i duhu izlazi iz svijeta prirode kao globalnog okruženja, dolazi se do čovjeka regulatora prirodnih procesa. Odatle potiču i ona vječna kulturološka pitanja izražena kroz filozofiju, prirodne znanosti i religiju, danas aktualizirana kao globalna ekološka pitanja; odnos pojedinca i društva (individualnog i kolektivnog), autonomnosti i ovisnosti, dijela i cjeline, pojedinačnog i općeg. U gradi stanice svih živoh bića nalazi se i temeljno pitanje determinizma i nužnosti, te neodređenosti i slučajnosti s tzv. kaosom, "redu u neredu". No, primjer temeljnog oblika života stanice nas upućuje daje individua uvijek dio integracijske strukture. Tu je izraženo načelo hijerarhijske strukture, koja povezuje podskupove struktura u cjelinu, određene razine, a ova opet teži punini integracije. Da bi se proces održao, nužni su simbioza, tolerancija i kompromis. To je ona redukcija entropije, svojstvena živim bićima. Sira hijerarhijska simbioza je ekološka zajednica. Daje ekološka zajednica integracijska struktura živoga svijeta, svjedoči nam "zajednički građevni jezik". Za izgradnju temeljnih oganskih molekula života,proteina, sva živa bića koriste dvadeset istih aminokiselina, a za slanje inormacija koriste zajednički jezik od četiri slova četiri baze (DNK, RNK). Ta se sekvenca provlači od virusa do čovjeka. Upotrebljava se jedno pismo za sve jezike živog svijeta. Prema načelu korisnosti uspostavlja se koordinacija i kooperacija, podređenost i nadređenost. Živi organizam nije mozaik nagomilanih elementarnih fizičko-kemijskih procesa, već hijerarhija dijelova u kojoj su svaki entitet, od podstaničnih organela (mitohondriji, plazmidi, spirohete) naviše, čvrsto spojene strukture s vlastitim samoregulirajućim mehanizmom i stanovitim stupnjem samouprave. Takav entitet s dva svojstva naziva se holon. Holonje dakle entitet s dva lica, koji imaju obilježje i nezavisnih bića i međusobnih dijelova. To je onaj rimski bog Janus, koji stoji na vratima, ulazu ali i izlazu, s dva lica iste glave, koja u tijeku vremena gleda u prošlost i budućnost. Zato ekolozi i kibernetičari govore o tzv. holističkom pristupu čovjeka i prirode. Poslije ovih razmatranja trebalo bi nam biti jasnije zašto se na kamenskom Papuku, na stijenama eruptiva i efuziva (silikatima) razvilo tlo takvih svojstava (distrično smeđe tlo), koje je uz klimatske uvjete omogućilo nastanak biljne zajednice bukve i jele, kao hijerarhijska simbioza nižih i viših biljaka i životinja. Na temelju odnosa staništa i bilja u šumskoj bioeenozi osnovana je tzv. tipologija šuma ifitocenologija. Tako pod tipom šume razumijevamo "grupaciju drveća i drugog bilja koja je nastala međusobnim utjecajem jednih biljaka na druge. Svakom tipu šume, nazvanom po jednoj karakterističnoj biljci - u sloju prizemnoga rašća - odgovara određeni prirast drvne mase". U fitocenološkoj klasifikaciji osnovna je jedinica biljna zajednica (asocijacija fitocenoza) pod kojom razumijevamo "zajednicu određenog florističogsastava, jednakih stanišnih uvjeta i jednakog izgleda". Ista vrsta drveća različito prirašćuje u različitim biljnim zajednicama. Rast i prirast šumskog drveća podložan je utjecaju dviju sila, međusobno oprečnih, sila rasta i sile prigušenja rasta. Svakoj jedinki je genetskim kodom određen |