DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 52 <-- 52 --> PDF |
T. Dimitrov: GORENJE GLOBALNE BIOMASI Šumarski list br. 9 10. CXXII 11 ´MH), 443-455 Uzimajući daje ukupna potrošnja goriva (u tlu, na površini i u zračnim gorivima /krošnjama/) u prosjeku 2.5 kg/m2 ili 25.000 kg/ ha, za požare u borcalnim šumama, da ugljik uzima 50% potrošene težine ovoga goriva, te uzimajući brojke o spaljenom području iz osamdesetih, mogu se procijeniti ukupne emisije plinova u tragovima iz šumskih požara u sjevernim cirkumpolarnim zemljama. Kombinirajući 5,64 milijuna ha spaljenog s potrošnjom goriva od 25.000 kg/ha rezultira u godišnjem ukupnom iznosu od 141 megatona goriva ili približno 70 megatona potrošenog ugljika. Ovo se provodi u 62.3 megatona ugljičnog dioksida, 6.3 megatona ugljičnog monoksida, i 0.7 megatona i metana i ukupnih nemetanskih hidrokarbona. Najnovija procjena spaljivanja biomase na globalnom mjerilu (C rutzen i A ndreae, 1990)2 upozorava da se ispušta između 4 i 6 gigatona ugljika godišnje, a tome najviše pridonosi spaljivanje savana i praksa uništavanja šuma u tropima. Dok je ove brojke teško dokazati, jasno je daje emisija iz biomase spaljivanjem i spaljivanjem iz fosilnih goriva grubo jednaka na globalnom mjerilu. Uzimajući da su ove procjene točne, na šumske se požare u sjevernim cirkumpolarnim zemljama odnosi od 1.2 do 1.8% ugljika u svjetskom gorenju biomase. Goldammer smatra (Goldammer i drugi, 1997) da otprilike devet milijardi tona (9 gigatona) fitomase izgori godišnje. Prema tomu, promptni (bruto) otpust ugljika u atmosferu iz ovih požara dosezao bi oko 4.1 gigatona po godini. Iako količina ugljika koja ostaje u atmosferi (neto otpust) nije točno poznata, općenito se prihvaća da neto otpust ugljika u atmosferu iz stalnog pretvaranja tropske šume u druge uporabe zemljišta (de forestacija) iznosi otprilike 1 gigatonu godišnje. Iako u emisijama iz požara tropske vegetacije dominira ugljični dioksid, mnogi proizvodi nepotpunog sagorjcvanja koji igraju važne uloge u atmosferskoj kemiji i klimi, isto se tako emitiraju. Fotokemijske reakcije, na primjer, u dimnim perjanicama od požara vegetacije mogu biti odgovorne čak zajednu trećinu globalnog ulaza ozona u troposferu. Drugi proizvodi koji emitiraju požari vegetacije poput produkata raspadanja metilnog bromida (CH3Br) i metilnog klorida (CH3C1), - kao i drugi dugotrajni kloro-fluorokarboni (CFC) - poznati su da dovode do uništavanja stratosferskog ozona. Pirogenski aerosoli mogu utjecati na klimu izravno mijenjajući bilancu zemljine radijacije, na primjer, reflektirajući solarnu energiju natrag u svemir (efekt hlađenja). Aerosol crnog čađa (crnog ugljika), s druge strane, može absorbirati sunčevo svjetlo i rezultirati u zagrijavanju atmosfere. Crni ugljik je proizvod bilo kojeg nepotpunog sagorjevanja i relativno je inertan na degradaciju, stoje pokazano njegovom prisutnošću u tlima, sedimentima i ledu. Isključujući ugljik iz bioatmosferskog ugljičnog ciklusa, stvaranje crnog ugljika otpušta kisik u atmosferu, stvarajući tako jedan atmosferski ponor za ugljik. Potrebno je razumjeti i predskazati budući razvoj interakcije vegetacija-požar u jednoj antropogenoj promijenjenoj klimi. Najkritičniji razvoj dogodit će se u kontinentalnoj sjevernoj Euroaziji, gdje bi mogla predskazana promjena klime dovesti do neviđenog pojavljivanja požara, što bi moglo uzrokovati uništavanje šuma i organskih slojeva, otapanje vječnog mraza (ledenjaka) i otpuštanja radioaktivno aktivnih paleo-plinova u tragovima. 3. PROMJENA KLIME I POTENCIJAL ŠUMSKIH POŽARA U RUSKIM I KANADSKIM BOREALNIM ŠUMAMA Climate change and forest fire potential in Russian and Canadian boreal forests Mcduvladin panel o klimatskoj promjeni (Intergovernmental Panel on Climate Change - IPCC) nedavno je zaključio (IPCC, 1995)´, daje "opaženo povećanje u globalnoj srednjoj temperaturi tijekom prošlog stoljeća (0.3-0.6 °C) nevjerojatno da bi bilo u cijelosti posljedica prirodnih uzroka, i da se obrazac klimatskog reagiranja na ljudske aktivnosti može identificirati u klimatološkim zapisima". Postoji naznaka nastajanja jednog obrasca klimatskog reagiranja na pritiske plinova staklenika i sulfatnih aerosola, i to se očituje po geografskom, sezonskom i vertikalnom ponašanju temperature. U Kanadi i Rusiji taj obrazac opaženih promjena uzeo je oblik većeg zimskog i proljetnog zatopljenja u zapadnosredišnjoj i sjeverozapadnoj Kanadi i praktički cijelom Sibiru u minula tri desetljeća, uzrokujući porast temperature od 2-3 °C u tom razdoblju (Environment Canada, 1995)3. Brojni modeli opće cirkulacije (General Circulation Models - GCMs) projiciraju porast globalne srednje temperature od 0.8-3.5 "C do 2100-te mnogo bržu promjenu nego bilo koju doživljenu u proteklih 10.000 godina. Najvažnije temperaturne promjene projiciraju se na višim geografskim širinama i na kopnu. Osim toga, najveće se zatopljenje očekuje zimi i u proljeće, slično trendovima koji su nedavno mjereni, iako se zatopljenje projicira za sve sezone. Dok projekcije po GCM-u variraju, očekuje se da će se zimske temperature povisiti 6-10 °C, a ljetne 4-6 "C u velikom dijelu Kanade i Rusije s udvostručivanjem atmosferskog ugljičnog dioksida (2 x C02). Prognoze globalne oborine pod klimom udvostručenog C02 više su varijabilne za različite GCM-e, ali ima pokazatelja da će velik porast isparavanja nad kopnom zbog dizanja temperature zraka više nego ukloniti manje poraste u količinama oborina. |