DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1998 str. 71 <-- 71 --> PDF |
kojeg je posebno volio zapisao je: "Menije ipak najljepše kad mi vjerni pas progoneć srnjaka ili lisicu... glasom svojim odaje želju, da udovolji lovačkoj strasti svoga, gospodara... Loveć brakircem čitavo vrieme nasladjuješ se prisluškivajući i tanke i dublje glasove divljač tjerajućih pasa, koji svi kao da nastoje, da si glasove slože u njeki sklad, u njeku divnu harmoniju ". Lovio je šljuke i "divlje pievce" (tetrijeb gluhan), kojih je tih godina, u "lovištima obitelji Ghyczy bilo čuti i do 120" (B. P1 e š k o, 1902)´ Okončavši studij kratko je vrijeme službovao sa svojim ocem kod čabarskog vlastelinstva. Godine 1891. seli u Slavoniju, postavši šumarom kod biskupskog vlastelinstva u Đakovu, "sasijelom uDrenju". Uz šumarske poslove godinama je kao vlastelinski lovnik vodio "vlastelinsku družbu s gostima po prostranim poljima Josipovca i Strosmajerovca"... Nakon šest go- Slika 2 Gorska livada Lazac, danas; u pozadini hrvatski Snjcžnik s Lazačkom glavicom. U prvom planu desno gorska smrekova šuma s pavlovcem (Aremonio-Piceetum Ht. 1938) u odjelu "Nad crkvom" Nacionalnog parka Risnjak Foto: A. Frković dina (1896.) prelazi u službu grofa Gustava Nor ma nn a uBizovec, radeći najdulje kao vlastelinski šumaru Poganovcima. Vrativši se nakon 14 godina provedenih kod grofa Normann a opet k đakovačkom vlastelinstvu, tu je 1932. dočekao mirovinu. Uz povremene odlaske kćerci u Novi Sad, rado je navraćao i u svoj Gorski kotar, u svoj iseljeni i napušteni Lazac. Umro je nakon kratke i teške bolesti u Đakovu 3. siječnja 1935. u 67. godini života. "Ni Mačkovac, ni Djedov Dol s Ajlegom, ni Crna Bara, Bentez ni Fatine ne će više Tvoga začuti glasa, kojim izdaješ odredbe lovcima i pogoničima... Magjareva Bara i nekad Grube. Okrugla jama i čitav istočni Dilj Tvoji su bili omiljeni reviri! Ne ćemo zaboraviti ni Gaja, ni Budrovačkog Luga, ni Rakovca, jer ih ni Ti nisi nikada zaboravljao... Živio si u tim šumama, s njima disao i s njima sepomladjivao iz godine u godinu... - sve je radovalo Tvoju lovačku dušu! Ljubio si ljepotu Božje prirode, osjećao čar života u njoj, razumijevao cvijet i zvi/erku"... (Živko vic,A.). Šumarnik Julije Bönel bio je plodan lovački pisac i istraživač. Kada se krajem prošlog i početkom ovog stoljeća u tadašnjim lovačkim i šumarskim glasilima stalo uvelike raspravljati "ima li u Hrvatskoj još riseva ili nema", tom je pitanju Julije Bönel (u suradnji s prezimenjakom i šumarnikom Viktorom!) dao značajan doprinos. Provevši svojevrsnu anketu medu Goranima, šumskim radnicima, lovcima, puharima, ugljenarima i "gubarima po zanatu" iz Poganovaca u Slavoniji 17. kolovoza 1901. piše: "Uslijed svega gore navedenog (podataka o više u prošlosti ubijenih, osmotrenih ili po glasanju utvrđenih riseva u čabarskomi kraju, op. A.F.) - težko je dvojiti da risa u Gorskom Kotaru više nema, pače moramo reći... da risa u nas jošte ima. Da će ga s vremenom posve nestati, o tom ne ima dvojbe, pa bi zbilja vriedno bilo, da se naši lovci za vremena pobrinu... da se dočepaju njegove kože ... pa da budemo jednom i glede njega na čistacu"4 Uz više priloga u Lovačko-ribarskom Vjesniku autor je brošure "Trovanje lisica otrovnim pilulama", koju u vlastitoj nakladi izdaje u Đakovu 1919. Knjižica sadrži naputak na koji se način priređuju otrovne pilule i "maz na kruh", kako treba izvesti povlaku, izlagati otrov te načine "potražbe". Ovu korisnu brošuru "našeg poznatog lovca, vlastelinskog šumara i mjernika iz Đakova" predstavio je u Lovačko-ribarskom vjesniku sam urednik Ervin Röss 1 er, preporučujući je svakom vlasniku i zakupniku lovišta "da se lovište očisti od grabežljive zvjeradi, koje se i za vrijeme rata i preveć namnožilo ". Ploško B.: Lovište upravnog kotara Čabar, Lovačko-ribarski vjesnik 1902, XI, 12, s. 141-142. 4Daje J. Bönel imao pravo "da risa u nas joštve ima" potvrđuje podatak daje posljednji izvorni ris u Hrvatskoj ulovljen u stupicu u predjelu Bukov vrh, općina Čabar, 1903. g. (M. Kori tni k, 1974). |