DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1998 str. 95 <-- 95 --> PDF |
skog rata. Na službi u Nezavisnoj državi Hrvatskoj dodijeljeno mu je mjesto u Ravnateljstvu šuma Gospić, gdje radi u Građevinskom odjelu. Treba istaknuti daje sudjelovao na trasiranju cesta Marija Snižna- Krivi put i Sveti Juraj-Krasno. Nakon službovanja u pojedinim mjestima Hrvatske (Sušak, Crikvenica, Pazin i Zagreb), dospijeva i u Novu Gradišku, gdje obavlja različite poslove. Godine 1966. zapošljava se u ondašnjem Šumskom gospodarstvu Slavonska Požega, radeći do 1970. na mjestu upravitelja šumarije Kamenska, a zatim tri godine kao referent u Odjelu za uređivanje šuma. Od 1973. godine obavlja dužnost upravitelja šumarije Čaglin, a do umirovljenja 1978. bio je šef požeške taksacije. Iako je za vrijeme službovanja kolega Lovrić radio na različitim šumarskim poslovima, posjedovao je znakovit smisao za ekonomiku i organizaciju rada u šumarstvu, a gotovo je nepoznat podatak daje izvanredno studirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Iako u Šum skom gospodarstvu Požega nije izravno radio na poslovima šumskog graditeljstva, koristio je ranija iskustva i nesebično ih prenosio na mlađe kolege pri gradnji šumskih cesta i vlaka. Bio je čovjek svestranog obrazovanja, stalno je pratio inozemnu stručnu literaturu iz područja šumarstva, a dobro se služio njemačkim i engleskim jezikom. Posljednji ispraćaj kolege Tihoraja Lovrića bio je 24. rujna u krematoriju na Mirogoju, a sveta misa zadušnica služena je u crkvi sv. Jeronim a u Maksimiru. Ovom prilikom upućujemo sućut supruzi Milici, kćeri Mirti te ostaloj tugujućoj rodbini. Neka mu je vječna slava i hvala! I. Tomić JOSIP SIKORA, dipl. inž. šum. i HRVOJE SIKORA, aps. šum. Užasnuti tragedijom, nijemi, primili smo i odaslali vijest o tragediji, ne vjerujući daje sve to što se dogodilo 13. listopada ove, za šumarsku znanost i struku najpogubnije godine, istina. Zar je moguće da u životu postoji takva okrutnost i surovost, u kojoj netko, neuračunjljivom i suludom vožnjom istrgne dva života iz jedne skladne, čestite i divne obitelji, zavije ju u bol, u crno, u prazninu. U prometnom udesu, živote su toga nesretnog dana izgubili Josip i Hrvoje Si kora, otac i sin, čiji su životi bili neraskidivo vezani za šumu i šumarstvo Hrvatske. Diplomirani inženjer Josip Sikora bio je zaposlenik Direkcije "Hrvatskih šuma" p.o. Zagreb, vrhunski šumarski stručnjak, poznat i priznat u Hrvatskoj, ali i u međunarodnoj stručnoj javnosti, a i njegov sin Hrvoje koji je vrlo skoro trebao diplomirati na Šumarskom fakultetu u Zagrebu te nastaviti očevim stopama. Što u ovome trenutku reći, kako naći riječi utjehe, na što misliti? Naviru sjećanja iz života, nižu se uspomene, slike s mnogih stručnih skupova i rasprava te trenutaka sa zajedničkih druženja. Prekopao sam svoju osobnu arhivu i nađoh uvjerenje o položenom stručnom ispitu, kojeg smo Josip i ja zajedno, pred više od 30 godina polagali od 11. do 13. studenog 1967. godine, pred komisijom tadašnjeg Republičkog sekretarijata za privredu u Zagrebu. Radna mjesta odvela su nas tada svakog na svoju stranu. Josip je tada svoja stručna iskustva stjecao davajući se svim svojim bićem na podizanje plantaža i kultura euroameričkih topola i vrba u Šumskom gospodarstvu Osijek, gdje su šumske površine u njegovo vrijeme povećane za više od 6.000 ha. Prirodno je da su takva postignuća i uspjesi bili zapaženi i popraćeni priznanjima domaće |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1998 str. 96 <-- 96 --> PDF |
međunarodne stručne javnosti. Na mjestu upravitelja Šumarije Osijek, dobro znam da ga po stručnosti i plemenitosti pamte kolege, pamte ga Osječke podravske i nizinske šume, znam da njegov duh i danas lebdi Erdutsko-podunavskim šumama. Isto tako znam da nema ni jednog studenta šumarstva u Hrvatskoj koji kroz proteklih 30 godina ne pamti njegov zanos i vrhunske stručne misli izrečene o problematici uzgajanja i zaštiti euroameričkih topola, tamo negdje u Španjolskoj adi ili rasadniku "Karašica". Svoj stručni uspon nastavio je u ROŠ "Slavonska šuma" Vinkovci, na radnom mjestu višeg stručnog suradnika za uzgoj i zaštitu šuma; bilo je to vrijeme izražene dinamike razvoja i priznatog statusa šumarske struke. Isuviše smo mala zemlja, da se ne bi međusobno svi dobro poznavali i prepoznavali; tko je što i koliko u svom radnom vijeku činio i učinio u našoj struci. Tome moramo zahvaliti i struci koja je još uvijek čvrsto povezana, zahvaljujući tradiciji naših časnih prethodnika. Josipova, sklonost prirodi, osjećaj za šumu, njeno uzgajanje, odgovornost i brižnost za odgoj i obrazovanje mladih ljudi u struci, u kojima je vještinom iskusnog pe dagoga prepoznavao vrline i znanja; vjerovao u njih, često mi o tome pričao, bile su toliko snažne preokupacije koje su ga čitav život vezale, plijenile i zarobljavale najveći dio njegove energije i ljubavi, a rezultati su se potvrdili u šumi, pred ljudima, kolegama i prijateljima. Osnivanjem JP "Hrvatske šume" slijedi još jedno priznanje njegovoj stručnosti; ponuđeno mu je mjesto stručnog suradnika za uzgajanje šuma u Direkciji, od tada smo radili zajedno. Tih"naših" sedam zajed ničkih godina rada u Direkciji "Hrvatskih šuma" pamtit će i poštovati svi njegovi i moji kolege po izrazito visokoj stručnoj razini, ali isto toliko i po čvrstoći stručnih stavova, bezgraničnom poštenju i savjesnosti za koje je on zaslužan. Toliko je prepoznatljivo svojim životom svjedočio znanu misao Antuna Branka Š i mi ć a; "Važno je upoznati ljudsko i kršćansko dostojanstvo i ne hodati malen pod zvjezdama." To je toliko uvjerljivo svjedočio, da će njegovo ime, ogromni stručni doprinos šumarstvu Hrvatske i njegov lik ostati trajno u sjećanju kao i dužno štovanje prema njemu i njegovu djelu. I njegov je Hrvoje kroz nekoliko mjeseci trebao kao mladi šumarski inženjer nastaviti njegovim stopama, a poznavajući Josipa, sigurni smo da je hrvatsko šumarstvo i u Hrvoju izgubilo časnog sljedbenika. Pamtimo Josipa kao angažiranog znalca koji je s isto toliko domoljublja i stručnog žara raspravljao o dravskim šumama Varaždina, ranjenim hrasticima Posavine, kao i o prelijepoj Štirovači na vilovitom Velebitu. Poštovao je javnu riječ, riječ struke i morala, znajući da ona mora biti pobuna i poziv u borbu, sve dok ima zla i nepravde u svijetu. To svakako nije ni jednostavno ni lako, ali je iznad svega časno. Shvatili smo, živeći s njim, da ljepotu života treba cijeniti samo po slobodi, neovisno o tome koliko takav život može biti i težak. Takvog smo ga znali, poštivali i vfaljeli. dijeleći u zajedništvu zadnjih sedam godina sve brige, trud i ljepotu življenja. U ime kolega i prijatelja iz "Hrvatskih šuma" oprostit ću se s njim i njegovim Hrvojem stihovima slavonca, Vladimira Kovačića; "Ostaviti stazice šljivika raspletene kose od vrbika i otići daleko zanesen na grebene širokih vidika do gejzira stihova i slika i ubrati ondje svoju jesen " Neka njihove duše Svevišnji ponese u vječnost, a sjećanja na njih neka trajno žive u treperenju lišća slavonskih šuma! Hvala Vam i vječna slava! Tomislav Starčević |