DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/1999 str. 75     <-- 75 -->        PDF

nu sočne trave. Na ovu progalinu usred šume gotovo
stalno, ranim jutrom i večeri, izlazi srneća divljač na
pašu.


Oko mene je začas sve utihnulo. Jato vrabaca i strnadica,
koje je maloprije niskim granjem bučno zamorilo,
razišlo se nekud, uplašeno mojom pojavom. No, taj
muk potraja samo kratko vrijeme, jer je učas bliža okolica
oživjela prijašnjim slobodnim životom kojim je
odzvanjala i sva ostala šuma.


Sjedio sam mirno, kao i hrast koji je stajao pored
mene. Ni da bi se tijelom pomakao, samo sam očima


nemirno micao , upirući ih prema onoj strani otkud je iz
gustiša na ledinu trebao izaći srnjak. Moja je mašta radila,
srce kucalo, kucalo od silne navale krvi. Priviđalo
mi se stotinu spodoba. Već sam maštao kako žurno koračam
kući da javim veselu vijest o svome prvom srnjaku.
Uza sve ove maštarije, ipak sam bio i priseban,
osjećaji su se borili s razumom. Duša mi je sva igrala
od proljetne slasti, puneći moje biće čudesnim i
beskrajnim zadovoljstvom, što sam ga toliko puta uzalud
tražio među ljudima. A kako i ne? Sto se više primicala
večer, šuma je sve jače kucala životnim bilom, a s
njime je rasla i moja napetost. Nešto mi je neprestano
šaputalo: Sad će banuti tvoj srnjak! Ptice su pjevice u
kosim crtama strelimice padale na počinak, napinjući
još jače zvonka grlašca iz kojih je prodirala posljednja
pjesma suncu na rastanku. Iz njihova pjevanja mogao
sam jasno razabrati bol za velikim, neprežaljenim gubitkom,
ali i čvrstu nadu u njegov skori povratak.
Negdje tamo kraj potoka kričala je lukava svraka, dok
je nada mnom u visu razapetih krila kružio orao krstaš,


tražeći pohlepnim okom ne bi li gdjegod ugledao svoju
posljednju žrtvu. A istom ovdje na ledini? Sve je vrvjelo
od večernjih leptira, malih i velikih mušica. Lišće bi
svaki čas zašumilo, grmlje bi se svaki čas rastvorilo, a
iz njega su ispadali oprezni zečevi i fazani da opet netragom
umaknu čim bi vjetrić malo jače zalahorio.


Napokon se sunce izgubilo. Mrak se spuštao sve debljom
naslagom po umornoj zemlji, rišući najprije sive,
a onda sve crnje zarubljaje. Nastade borba između svjetla
i tame, u kojoj je večernji šumski život, zamirući u
zadnjim trzajima, morao ustupiti prvenstvo noćnomu
životu, što ga je sablasnim glasovima slavodobitno
oglašavala vladarica noćnih sjena - moćna sova. Ja sam
još uvijek sjedio mirno, kao da sam odlučio u toj samoći
dočekati ponoć. Sjedio sam zato, jer je na zapadu još bilo
prilično blijedoga svjetla, a večernja zvona nisu još
odzvonila. I kad sam već bio počeo sumnjati u svoju dobru
lovačku kob, doleti odnekud iznenada mala sjenica i
sjedne mi bezbrižno navrh puške, pjevajući što je grlo
nosi. U isti mah zapraska na suprotnoj strani suho granje,
i prije nego sam sve mogao jasno razabrati, izađe na
ledinu - srnjak. Podignem brzo pušku - ali prekasno,
sjenica bijaše odletjela, a srnjak odjednom nestane.
Opazivši me, izgubio se u šikari, navješćujući užasnim
bečanjem svoj okolini blizu pogibelj.


Nije bilo druge, nego krenuti natrag. Vraćajući se
osjećah veliko blaženstvo u duši, što taj svečani prizor
nisam okaljao krvlju. Razmišljajući putem o onoj maloj
sjenici, koja je u svojoj nedužnosti sjela na smrtonosne
cijevi moje puške, misleći valjda daje to bezazlena
mrtva grana, tu je na izvoru smrti otpjevala zanosnu
pjesmu života milookomu srnjaku. Sada znam zašto
ima toliko suprotnosti u životu, sada znam daje poezija
jača od lovačke strasti, jer me to naučila jedna mala,
obična - sjenica!


Marko Kljajić, dipl. inž. šum.