DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-4/1999 str. 75 <-- 75 --> PDF |
nu sočne trave. Na ovu progalinu usred šume gotovo stalno, ranim jutrom i večeri, izlazi srneća divljač na pašu. Oko mene je začas sve utihnulo. Jato vrabaca i strnadica, koje je maloprije niskim granjem bučno zamorilo, razišlo se nekud, uplašeno mojom pojavom. No, taj muk potraja samo kratko vrijeme, jer je učas bliža okolica oživjela prijašnjim slobodnim životom kojim je odzvanjala i sva ostala šuma. Sjedio sam mirno, kao i hrast koji je stajao pored mene. Ni da bi se tijelom pomakao, samo sam očima nemirno micao , upirući ih prema onoj strani otkud je iz gustiša na ledinu trebao izaći srnjak. Moja je mašta radila, srce kucalo, kucalo od silne navale krvi. Priviđalo mi se stotinu spodoba. Već sam maštao kako žurno koračam kući da javim veselu vijest o svome prvom srnjaku. Uza sve ove maštarije, ipak sam bio i priseban, osjećaji su se borili s razumom. Duša mi je sva igrala od proljetne slasti, puneći moje biće čudesnim i beskrajnim zadovoljstvom, što sam ga toliko puta uzalud tražio među ljudima. A kako i ne? Sto se više primicala večer, šuma je sve jače kucala životnim bilom, a s njime je rasla i moja napetost. Nešto mi je neprestano šaputalo: Sad će banuti tvoj srnjak! Ptice su pjevice u kosim crtama strelimice padale na počinak, napinjući još jače zvonka grlašca iz kojih je prodirala posljednja pjesma suncu na rastanku. Iz njihova pjevanja mogao sam jasno razabrati bol za velikim, neprežaljenim gubitkom, ali i čvrstu nadu u njegov skori povratak. Negdje tamo kraj potoka kričala je lukava svraka, dok je nada mnom u visu razapetih krila kružio orao krstaš, tražeći pohlepnim okom ne bi li gdjegod ugledao svoju posljednju žrtvu. A istom ovdje na ledini? Sve je vrvjelo od večernjih leptira, malih i velikih mušica. Lišće bi svaki čas zašumilo, grmlje bi se svaki čas rastvorilo, a iz njega su ispadali oprezni zečevi i fazani da opet netragom umaknu čim bi vjetrić malo jače zalahorio. Napokon se sunce izgubilo. Mrak se spuštao sve debljom naslagom po umornoj zemlji, rišući najprije sive, a onda sve crnje zarubljaje. Nastade borba između svjetla i tame, u kojoj je večernji šumski život, zamirući u zadnjim trzajima, morao ustupiti prvenstvo noćnomu životu, što ga je sablasnim glasovima slavodobitno oglašavala vladarica noćnih sjena - moćna sova. Ja sam još uvijek sjedio mirno, kao da sam odlučio u toj samoći dočekati ponoć. Sjedio sam zato, jer je na zapadu još bilo prilično blijedoga svjetla, a večernja zvona nisu još odzvonila. I kad sam već bio počeo sumnjati u svoju dobru lovačku kob, doleti odnekud iznenada mala sjenica i sjedne mi bezbrižno navrh puške, pjevajući što je grlo nosi. U isti mah zapraska na suprotnoj strani suho granje, i prije nego sam sve mogao jasno razabrati, izađe na ledinu - srnjak. Podignem brzo pušku - ali prekasno, sjenica bijaše odletjela, a srnjak odjednom nestane. Opazivši me, izgubio se u šikari, navješćujući užasnim bečanjem svoj okolini blizu pogibelj. Nije bilo druge, nego krenuti natrag. Vraćajući se osjećah veliko blaženstvo u duši, što taj svečani prizor nisam okaljao krvlju. Razmišljajući putem o onoj maloj sjenici, koja je u svojoj nedužnosti sjela na smrtonosne cijevi moje puške, misleći valjda daje to bezazlena mrtva grana, tu je na izvoru smrti otpjevala zanosnu pjesmu života milookomu srnjaku. Sada znam zašto ima toliko suprotnosti u životu, sada znam daje poezija jača od lovačke strasti, jer me to naučila jedna mala, obična - sjenica! Marko Kljajić, dipl. inž. šum. |