DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1999 str. 89 <-- 89 --> PDF |
IN MEMORIAM Naše nijeme boli nikako se ne mogu pomiriti s neumoljivom istinom i teško podnose spoznaju da među nama više nema vedrine, što je vazda zračila iz očiju našega Jose. Shrvan teškom bolesti napustio nas je uoči Božića 1998. u 71. godini života. Josip, Joso Šimičić, rođenje u Barbatu na Rabu 7. rujna 1928. g. u skromnoj višečlanoj obitelji. Uza sve materijalne teškoće, njegovi roditelji mu nakon završene osnovne škole omogućuju nastavak školovanja izvan Raba. Mladi ambiciozni Joso uspješno završava nižu poljoprivrednu školu voćarsko-rasadničarskog smjera 1946. g. u Petrinji i odmah zasniva radni odnos u poljoprivrednoj zadruzi na Rabu. Nakon vojne obveze zapošljava se u Općini Rab, a zatim u Šumariji Rab krajem 1951. g. na mjesto lugara šuma. Na tom mjestu ostaje do kraja 1952. god., da bi nakon položenog lugarskog ispita 1953. god. radio gotovo sve stručne poslove na terenu. Uz to u okviru "Stanice za naučna istraživanja u šumarstvu" na Rabu, pod vodstvom B. Nikšića, dipl. inž. šum., aktivno radi na ispitivanju karakteristika makije. Stečeno znanje JOSIP ŠIMIČIĆ (1928 - 1998.) bit će mu od velike koristi u daljnjem stručnom i praktičnom radu. Od 1952. do 1955. g. sudjeluje u akciji pošumljavanja privatnih parcela uz besplatnu dodjelu sadnica, stručnu pomoć i novčane nagrade. Danas su to u većini slučajeva lijepi šumarci, koji u mozaičnom rasporedu pridonose tipičnu izgledu rapskog krajolika. Žudi za novim saznanjima u šumarskoj struci, pa uz rad uspješno završava srednju šumarsku školu u Karlovcu, 1960. godine. Diplomski ispit položio je s odličnim uspjehom. Nekolicina mladih šumarskih stručnjaka nakon II. svjetskog rata po dekretu je bilo raspoređeno na Rabu, ali se nitko nije duže zadržao. Zbog toga je bila opravdana odluka Šumskog gospodarstva Senj 1960. godine da se na mjesto upravitelja Šumarije Rab baš postavi Josu. Takva odluka bila je ispravna, jer su tek tada došle do punog izražaja Josine odlike kao vrsnog stručnog praktičara i rukovoditelja. Pod njegovim vodstvom Šumarija Rab kroz tri desetljeća bilježi vrlo dobre rezultate, iako krško šumarstvo, pogotovo do 1980. g., živi u vrlo nepovoljnim uvjetima. Njegov znalački prinos šumarstvu na kršu osobito se isticao u gospodarenju degradiranim šumama crnike, sjemenarstvu, rasadničarstvu, pošumljavanju, hortikulturi, te zaštiti šuma s izgradnjom protupožarnih prosjeka. Zbog potpunog zanemarivanja brige o krškom šumarstvu od vlasti, Šumarija Rab se okreće drugim poslovima. Šumarija preuzima uređenje gradskog zelenila, groblja i parkova (Komrčar i Boškopin), te groblja u Kampom. Osim toga, između 60 i 70. godina naglo se razvio turizam, pa se u tom sklopu javlja potreba za znatnim hortikul turnim radovima. To podrazumijeva i proizvodnju sadnog materijala, i Šumarija osniva dva manja rasadnika. Od velikih projekata ističe se turističko naselje Suha punta i autokamp u Loparu. Hortikulturno uređenje tih objekata većim dijelom obavio je Nikola Šepić, dipl. inž. šum., vrsni hortikulturni stručnjak. Uz njega Joso brzo izrasta u samostalnog projektanta, zahvaljujući urođenom smislu za oblikovanje prostora i hortikulturu, tako da je samostalno dovršio planirane radove. U to vrijeme Rab postaje prava meka stranih, a manjim dijelom i domaćih turista. Za to su, u prvome redu, zaslužne prirodne ljepote Raba, u čemu njegove šume imaju važnu ulogu. Tijekom ljetnih mjeseci broj turista na Rabu višestruko premašuje broj domaćeg stanovništva, koji doslovce zauzmu svaki i najmanji slobodni kutak. U takvim okolnostima prioritetna briga Šumarije je zaštita šuma od požara. Joso predlaže izgradnju protupožarnih prometnica u Kalifrontu i Frkanju (najvrednijim šumskim kompleksima), danonoćnu promatračku službu s kopna i mora, i punu koordinaciju s vatrogasnim društvom. Takvu koncepciju prihvaća i općinska vlast, te izdvaja znatna sredstva za izgradnju protupožarnih prometnica. Kod izgradnje protupožarnih prometnica Joso sudjeluje aktivno. Rekognoscira ih, trasira i izvodi. U gotovo neprohodnim makijama bilo je vrlo teško izvoditi navedene radove, jer je uz zavidno poznavanje tehničke strane bila potrebna i izvrsna kondicija. Nakon takvih poslova često se vraćao kući izgreben po čitavom tijelu. Prema sačuvanoj dokumentaciji, u Šumariji je izgrađeno preko 35 km protupožarnih prometnica. Tako je |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1999 str. 90 <-- 90 --> PDF |
postignut visok stupanj zaštite rapskih šuma od požara. Međutim, izgradnjom protupožarnih prometnica nije bilo moguće doći do mnogobrojnih uvala, gdje je tijekom ljetnih mjeseci boravio velik broj mobilnih turista. Radi zaštite i toga dijela, Šumarija je obavljala patrolu svojim motornim čamcem. Općenito, angažman Šumarije u protupožarnoj zaštiti šuma bio je u funkciji koordinirane sveobuhvatne zaštite cijelog otoka u kojoj sudjeluju gotovo svi njegovi stanovnici. Rezultati takva pristupa više su nego očiti, jer su otoku Rabu nepoznati šumski požari. U tome pogledu otok Rab može, s pravom, poslužiti kao eklatantni primjer odlično organizirane protupožarne zaštite šuma. Uza sve skromne financijske mogućnosti, Šumarija obavlja i radove na pošumljavanju. Glavni njegov rad u toj domeni ostvaren je na osnivanju uspjelih šuma alepskog bora na Dolinu i Školjiću - susjednim gradskim otočićima. Njegovom zaslugom i (zahvaljujući razumijevanju kopnenih šumarija Šumskog gospodarstva Senj) izgrađena je u šumi Dundo prostrana lugarnica. Tijekom dugogodišnjeg praktičnog rada sagledao je potrebu pošumljavanja SZ dijela otoka, ali ekstenzivno stočarstvo predstavlja prepreku njegovom bržem razvoju. U tu svrhu izradio je 10-godišnju studiju o pošumljavanju, koja je 1988. g. prihvaćena na općinskoj skupštini. U ostvarenju studije danas se, između ostalog, izvode opširni radovi na pošumljavanju poluotoka Sorinja na 140 ha s vrlo dobrim rezultatima. Zanimljivo je istaći da se ti radovi izvode pod stručnim vodstvom njegovog mladog nasljednika, sina mu Marina Šimičića, dipl. inž. šum., koji je krenuo očevim stopama. Održavao je i unaprijeđivao tradicionalno dobre odnose sa Šumarskim fakultetom, koji svake godine na Rabu održava terensku studentsku praksu. Prigodom takvih susreta Joso je bio angažiran kao stručni vodič, gdje je na terenu ponosno pokazivao uzgojne rezultate svoje Šumarije. Svojim utjecajem kod općinskih vlasti umnogome je pridonio osnivanju stalnog fakultetskog dobra na Kalifrontu. Tako su stvoreni dobri uvjeti za nesmetanu nastavu Šumarskog fakulteta na mediteranskom području. Sedamdesetih godina i šumarstvo otoka Paga bilo je priključeno šumariji Rab kao njezina radna jedinica. Dok se nisu stvorile realne pretpostavke za osnutak Šumarije Pag 1982. g., šumarski radovi bili su vrlo skromni i ostvarili su se uz puni angažman upravitelja Jose, mjesnih zajednica i barba Ante "Bocića" Daba, neposrednog izvršitelja. I prigodom osnivanja Šumarije Pag, upravitelj Joso pružio je veliku stručnu pomoć, čime su stvorene realne pretpostavke za njezin rad. Po odlasku u zasluženu mirovinu, nakon više od četiri desetljeća predanog rada u svojoj struci, Joso ne miruje. Zajedno s ocem održava imanje, a također se bavi uzgojem ukrasnih vrsta sadnica, pčelarstvom i ribarstvom. Uz to, zanimaju ga i mnogi drugi hobiji, ali za to naprosto nema dovoljno vremena. I tako, prolazi život u silnoj dinamici, sve POPIS RADOVA: dok se prije nekoliko godina nije pojavila podmukla bolest. Joso joj se odupire velikom voljom, uz svesrdnu pomoć svojih najbližih, pa se činilo daje u tome uspio. Naprosto, Joso je htio živjeti, jer je još uvijek bilo puno planova koje je trebalo ostvariti. Nažalost, stigao je kobni 22. prosinac 1998. godine kada smo primili žalosnu vijest o njegovom odlasku. Šumarska struka pamtit će ga kao izvanrednog praktičara našeg mediteranskog krškog područja. Više njegovih rješenja našlo je primjenu u praksi. Joso je, s pravom, nositelj odlikovanja za rad, jer njegov primjer pokazuje kako je rad najbolje mjerilo svih ljudskih vrijednosti. U privatnom je životu bio tolerantan, veseo i temperamentan, nježan sin, suprug i otac. Napisao je nekoliko stručnih radova. Od stranih jezika dobro je poznavao talijanski. Prilikom posljednjeg ispraćaja po izuzetno hladnom burnom danu, uz nazočnost mnogobrojnih Rabljana, u sablasnoj tišini groblja jedino se čuo šum nemirnih iglica susjednih borova i čempresa. Veliki Michelangelo je svojevremeno rekao: "Mir može čovjek naći u šumama". Ova njegova impresivna misao odnosi se, u prvom redu, na našeg dragog Josu zbog njegove velike ljubavi i odanosti prema šumi. Takav životni moto nosio je u sebi cijeloga života, da bi ga na kraju ponio sa sobom na neizbježnom putu u vječnost. Slava i hvala našem dragom Josi. Rauš , Đ., Šimičić , J., 1975.: Otkrivanje spomen Glasnik za šumske pokuse, posebno izdanje 2. biste šumaru Pravdoju Beliji na Rabu 16. 11. 1974. Uzgoj i iskorišćivanje šumskog bogatstva SRH, Hortikultura 1, Split. Zagreb. Šimičić , J. 1986.: Ugroženost šuma otoka Raba od imičić , J. 1988.: Studija 10-godišnjeg pošumljašumskih požara, pregledni članak, str. 265-269; vanja otoka Raba. Vice Ivančević |