DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1999 str. 113 <-- 113 --> PDF |
MONTI E BOSCHI (talijanski časopis za ekologiju i tehniku primjenjenu na šume i planinski ambijent) Iz broja 2 - ožujak - travanj 1999. dajemo osvrt na sljedeće priloge: Mulas M.;Abeltino R, Brigaglia N.: Tršlja (Pistacia lenitiscus L.) u mediteranskom ambijentu: biodiverzitet i ekološki potencijal Tršlja je rasprostranjena skoro u cijeloj Italiji osim područja Alpa i njena rasprostranjenost se gotovo podudara sa rasprostranjenosti masline. Obzirom na svoje karakteristike: mala zahtjevnost na kvalitetu tla (plitka, skeletna, vapncna i siiikatna tla), količinu vlage, te otpornost od posolice, intenzivno obuhvaća priobalje i centralni dio Italije, sve do 700 m nadmorske visine. Značajna je komponenta mediteranskih makija. Autori ističu značajnost ovog vazda zelenog grma kao pionirske vrste u ozelenjavanju i zaštiti tla, obnovi vegetacije nakon požara, te ističu važnost ove biljke u prošlosti, iz koje se dobivalajedna vrsta smole i ulje za osvjetljavanje domaćinstva. Lišće, a posebice plodovi u jesenskom razdoblju izdašna su hrana za domaće životinje, divljač i ostalu faunu. Vršena su istraživanja na području Sardinije u toku 1995. i 1996. godine na 24 lokaliteta, na 33 ekotipa ženskog spola. Svrha istraživanja je ustanovljenje biodiverziteta i ekološke valjanosti vrste sa detaljnim osvrtom na dužinu plodnih grana, na veličinu i klijavost sjemena, broj listića u perastom listu i dr. Autori navode kao poznato činjenicu da dolazi do spontane hibridizacije između tršlje (P. lentiscus L.) i smrdljike (P. terebinthus L.), sa karakteristikama obje vrste (npr. parno i neparno perasti listovi), koje donosi i sjeme, ali malog postotka klijavosti. Groppali R.: Živice, drvoredi i biodiversitet u unutarnjoj Valpadani: primjer iz Cremone između 1980 i 1997. g. Autor u ovom članku donosi vrlo zanimljiva opažanja u promjeni ambijenta u većem vremenskom razdoblju, uzrokovanih samnjenjem količine živica, drvoreda i pojedinačnih stabala. Kao primjer navodi jednu usporedbu između podataka unešenih u karte godine 1860. i 130 godina kasnije, gdje rezultira gubitak od 1 /3 fonda živice i drvoreda (Vcscovato - Cremona), te drugi primjer razlika između kartografije iz 1889. i aerofotogrametrije iz 1980. (Moscazzano i Gredera Rubbiano - Cremona), koja pokazuje kako su prijašnje jake strukture živica isprekidane, osiromašene ili nestale. Obzirom da vjerodostojnost ovih usporedbi dolazi u pitanje radi moguće nesigurnosti stare kartografije, pre cizne usporedbe mogu se raditi samo na novijim istraživanjima. Prvo novije istraživanje je učinjeno u Parco Cremonese -južno od grada Cremone na površini od 2430 ha. Na tom području je 1980. g. učinjeno detaljno ispitivanje stanja živica, drvoreda i pojedinih primjeraka grmova i stabala, da bi 1989. i 1997. istraživanje bilo ponovljeno na istoj površini. Na osnovi dobivenih podataka izračunato je da je godišnji gubitak u periodu od 1980. do 1989. iznosio za drvorede 1,9% a za živice i rijetke drvorede 3,4%. U razdoblju od 1989. do 1997. godišnji gubitak za drvorede iznosio je 1,8%, a za živice i rijetke drvorede 2,4%. Iz gore navedenog vidljivo je lagano smanjenje godišnjeg gubitka, naročito kod rijetkih drvoreda i živica. Uzroke ovih promjena u pejzažu autor vidi u nizu agrotehničkih mjera, okrupljivanju parcela radi primjene agromehanizacije, profitabilnih interesa zemljoposjednika, te posebno zbog prestanka sadnje duda (Morus alba) nakon napuštanja uzgoja dudovog svilca. Udjel duda u ovim formacijama bio je vrlo značajan, čiji su ostaci i danas dosta vidljivi. Smanjenje količina živica, drvoreda i pojedinačnog drveća i grmlja nepovoljno djeluje na izgled ambijenta, a isto tako na razvoj i opstanak faune. Rovelli E.:Prirodna rasprostranjenost jele (Abies alba Mili.) u Apeninima Kampanje Jela je sporadično zastupljena uzduž cijelog lanca Apenina tvoreći diskretne formacije, male grupe ili pojedinačna stabla. Povijesna svjedočenja, nazivi šumarskih predjela (npr. Pian dell´ Abete), te građevinski materijali starijih kuća upućuju na značajno prisustvo jele u prošlosti na ovim područjima. Autor u članku analizira prisustvo jele na pojedinim lokalitetima, koje je uglavnom skromno s malim razlikama u brojnom stanju i kvaliteti. Malo veća zastupljenost jele je u masivu Cervati - Motola u zoni od 1000 - 1450 m nadmorske visine. Tu se jela nalazi zajedno sa dominantnom bukvom i ostalim pratećim vrstama. Dimenzije stabala su skromne, visina do 25 m, promjer do 50 cm, a stabla su već biološki stara. Nekoliko preživjelih stabala u zoni Cervati pokazuju da je jela dosezala visinu preko 35 m i promjer od 140 cm. Unatoč relevantnoj prisutnosti jele u pojedinim predjelima, nedostatak odgovarajućih uzgojnih zahvata u prošlosti doveo je jelu u apsolutno podređenu poziciju u odnosu na bukvu. U tim ambijen |