DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1999 str. 70 <-- 70 --> PDF |
125 zemalja. Ovo nesvakidašnje partnerstvo djeluje u cijelome svijetu u smislu zaštite prirodne raznolikosti i mnogostrukosti, te se zalaže za trajno korištenje prirodnih resursa. 1UCN je 1949. god. formirao te usvojio kriterije menadžmenta/upravljanja zaštićenim objektima prema sljedećim točkama: 1. Područje divljine/strogi prirodni rezervat 2. Nacionalni park 3. Prirodni monument 4. Biotop: područje zaštite pojedinih vrsta 5. Zaštićen krajolik/gospodarenje dozvoljeno 6. Zaštićeno resursno područje/gospodarenje dozvoljeno Nacionalni park je po definiciji zaštićeno područje, kojim se upravlja uglavnom sa gledišta zaštite ekosustava te glede mogućnosti korišćenja u svrhu rekreacije (kategorija II). Nacionalne parkove sačinjavaju terestrična ili maritimna područja, koja su izdvojena kako bi: sačuvala ekološku intaktnost jednog ili više ekosustava za daljnje generacije isključila ona korištenja prirodnih dobara, koja su proturiječna ciljevima izdvajanja da bi bila temeljem duhovnog-duševnog iskustva i pružala mogućnost za znanstvena istraživanja, izobrazbu i rekreaciju posjetitelja. Ciljevi gospodarenja u nacionalnim parkovima prema IUCN kriterijima su zaštita prirodnih regija i atraktivnih krajolika nacionalne i internacionalne vrijednosti za duhovne, znanstvene, edukativne, turističke i rekreacijske svrhe, trajno očuvanje karakterističnih primjera fiziogeografskih regija i genetskih resursa vrsta koje se nalaze u približno prirodnom stanju, kako bi sačuvali ekološku stabilnost i mnogostrukost, lokaliziranje posjetitelja i turističko korištenje nacionalnih parkova i to na način koji omogućuje opstojanje prirodnog ili približno prirodnog stanja, respektiranje ekoloških, geomorfoloških, religioznih i estetskih atributa te osiguanje korištenja resursa domaćem stanovništvu, na način koji ne izaziva negativne posljedice glede drugih ciljeva gospodarenja. Izbor područja Područje treba biti tipičan primjer prirodnog okoliša posebne ljepote, u kojem su reprezentirana flora i fauna, životni prostori te geomorfološke pojave/prirodni fenomeni, a koji su važni za znanstvo, izobrazbu, turizam i slično. Nacionalni park treba biti dovoljno velik (uža zona više od 3/4 cjelokupne površine, vanjska zona do 1/4), kako bi mogao obuhvatiti jedan ili više ekosustava. Kompetencije Najviša nadležna služba države trebala bi biti vlasnik te odgovorna za zaštićeno područje. Moguća je raspodjela odgovornosti na druge vladine institucije, na gremij zastupnika domaćeg stanovništa ili na jednu drugu pravnu instituciju, koja se brine za trajnu zaštitu područja. Što se tiče internacionalne regulative i uvjeta IUCN- a, nacionalni parkovi ubrajaju se u područja koja su najintenzivnije zaštićena. Oni su samo u onoj mjeri pristupačni posjetiteljima, ukoliko je to dozvoljeno i ne osporava ciljeve zaštite. Cilj je izdvajanje velikorazmjernih, najmanje 1000 ha velikih prirodnih ekosustava (ekosustavnih kompleksa) u kojima je zabranjen svaki ljudski upliv ili korištenje. Kako u Austriji prirodni inventar ovih razmjera skoro više i ne postoji, česte su nesuglasice s poljoprivredom, šumarstvom, lovom i ribolovom, turizmom ili starim pravima imovinskih zajednica. U svrhu rješavanja ovih važnih ali spornih pitanja, pokazuje se svrhovita podjela nacionalnog parka u sržnu/užu zaštićenu zonu (u smislu stroge zaštite) i u zonu zaštićenog okoliša (vanjsku zonu) u kojoj su dozvoljene odeđene mjere korištenja, ukoliko se ne protive ciljevima nacionalnog parka. Regultive IUCN-a međutim imaju samo "savjetodavni karakter". Služe kao "standard" za internacionalno priznanje nacionalnih parkova. Savjetodavno tijelo koje je institucionalizirano kod Saveznog ministarsta za zaštitu okoliša, sastoji se od zastupnika vladinih i nevladinih organizacija, zastupnika zemalja, znanstvenih institucija i direktora Austrijskih saveznih šuma. Na kraju bih htio predstaviti organizacijsku strukturu dvaju nacionalnih parkova sa značajnim šumskim površinama u posjedu Austrijskih Saveznih šuma, a to su Nacionalni park Dunav i Nacionalni park Gornja Austrija-Krš. Austrijske Savezne šume mjerodavno su djelovale na osnivanju/uspostavljanju ovih nacionalnih parkova. U pripravnoj fazi osnivanja nacionalnih parkova Savezne šume su kroz izradbu određenih koncepata zoniranja i upravljanja igrale važnu ulogu pri oblikovanju ovih zaštićenih područja. Oba parka stoje kao dobar primjer jedne uspješno sprovedene proaktivne strategije Austrijskih Saveznih šuma glede očuvanja stručne kompetencije gospodarenja zaštićenim šumama i glede ostvarenja odgovarajućih odšteta za ponuđene usluge te nadoknadu za nesprovođene mjere eksploatacije. Upravitelji šumarija u nacionalnim parkovima zastupljeni su kroz Upravni odbor parka u administrtivnim i upravnim strukturama. Oni sami i njihovi stručni suradnici obavljaju sve preostale tradi |