DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1999 str. 72 <-- 72 --> PDF |
štvo ( P ay i r, 1824). Iz oskudne dokumentacije može se zaključiti daje Marija Kristina bila sposobna i poduzetna osoba. Tako je npr. dotadašnji način iskorištavanja šuma od zakupaca i urbarijalaca, koji je bio nestručan i zbog čega su stradale srednjodobne sastojine, zamijenila suvremenijim, mijenjajući ustroj gospodarenja utemeljen na novijim spoznajama do kojih je došlo u šumarstvu i lovstvu u drugoj polovici 18. stoljeća (Yarady, 1894). Iz toga vremena imamo zanimljiv podatak u kojemu se spominje šumar V. Zessenberg (Payr, 1824)zaslužan za pravilno vođenje šumskoga gospodarstva. Pazilo se da kod etata ne dođe do "predhvata niti do prištednje". Sve su šume bile geodetski premjerene, uređene i procijenjene po vrstama i kvaliteti drveta. Ophodnja, npr. za grab, iznosila je 60 godina, a za hrast od 120- 180 godina. Nakon završetka Prvog svjetskoga rata, osnovom članka 208. Mirovnog ugovora iz Versaillesa - Kraljevini Mađarskoj pripalo je 24.108 k.j., a novoosnovanoj Državi SHS 86.277 k.j. Vlastelinstva "Belje", od čega se pod šumom nalazilo 24.242 k.j., a ostalo su bili ritovi, tršćaci, bare, (12.799 k.j.) i neproduktivne površine (23.904 k.j.) koje je trebalo meliorirati i pošumiti, stoje bio dugotrajan proces koji je većim dijelom dovršen sredinom ovoga stoljeća. Do početka Domovinskoga rata 1991/97, šumom je obraslo 53.124 k.j. (30.568 ha) neračunajući šume baranjskoga podravlja (15.544 k.j. ili 8.944 ha) koje su također pripadale LŠG "Jelenu", odnosno "Hrvatskim šumama", a u ranijoj povijesti vodile su se kao imovina Dardanskoga vlastelinstva. Lovištem "Belje" upravljali su Habsburgovci od 1736-1918. godine, Srbi od 1919-1941. godine, Mađari od 1941-1944. godine, Jugoslaveni od 1945-1991. godine, zatim pobunjeni Srbi od 1992-1997. godine. Za očuvanje lovišta, šuma, divljači, cjelokupnog životinjskog i biljnog svijeta, značajno je razdoblje uprave LŠG "Jelen" od 1952-1990. godine i "Hrvatskih šuma" od službenoga preuzimanja Beljskoga lovišta (Parka prirode) 1997. godine. Od vremena Habsburgovaca pa do danas područje je bilo zaštićivano, fizički čuvano i unapređivano umijećem šumara koji su učili struku na fakultetima Beča, Budimpešte, Praga, Zagreba, Beograda i drugih sveučilišta u svijetu i bivšoj Jugoslaviji. Stoga ako nekoj struci treba odati priznanje za očuvanje svih ekološkogospodarstvenih vrijednosti Lovišta "Belje", odnosno Parka prirode "Kopački rit", onda su to ponajprije šumari, šumari - lovni stručnjaci i šumarstvo kao struka te način umijeća čuvanja i zaštite ovoga područja. Sve te lijepo odnjegovane šume hrasta lužnjaka, mješovite šume topola i vrba, lovačke kuće ijedan dvorac, nažalost opljačkan za Domovinskoga rata i kasnije, sva ta divljač koja je lovno oblikovana, posebice jelenska divljač lijepih i skupocijenih rogova - zasluga je opet šumara lovnih stručnjaka. Šumari i struka nazočni su u Baranji više od 200 godina. Nasuprot tomu, zvanično o zaštiti prirode kao pojmu i pojavi izdvojenoj iz gospodarstva Hrvatske počinje se govoriti početkom 1913. ili 1919., kada su izdane prve službene upute o zaštiti nekih ugroženih biljnih vrsta u Samoborskom gorju (Rukavina, 1999.). Iako pojam zaštita prirode nije bio poznat na Belju, njen smisao bi se mogao poistovijetiti s pojmom upravljanja, korištenja i unapređenja ovoga područja ili suvremenije rečeno održivog gospodarenja prirodnim resursima. Unatoč nepoznavanju ekološke definicije pojma zaštite prirode, ondašnji šumari, pa i svi oni posjetitelji i lovci koji su boravili u lovištu Belja i o tome pisali u europskim časopisima, uspjeli su očuvati i ovo područje u euforiji (težnje za obradivom zemljom, zemljišnom rentom) gradnje obrambenih nasipa, kanala, isušivanja, močvarnih livada i tršćaka, provođnja, kako se to lijepo reklo, hidrotehničkog uređenja zemljišta. S vodoprivredom se vodio pravi medijski rat, jer se šumari nisu mogli pomiriti s gubitkom staništa za divljač i ptice močvarice. U odlučujućim trenucima, posebice nakon katastrofalne poplave 1965. godine, kada je na pomolu bilo konačno riješenje zaštite Baranje odnosno gradnja glavnog obrambenog nasipa uz samu obalu rijeka Dunava i Drave, šumari su bili protiv, pa se trasa nasipa morala pomaknuti zapadno od projektirane trase nasipa za oko 2 km prema Pavlovoj gredi i Mađarskoj bari. A i kasnije sve intervencije uz trasu dravsko-dunavskih nasipa koje su zadirale u prostor šume naišle bi na žestok otpor šumara. Šumari su se suprotstavili izgradnji dionice nasipa "Drava-Dunav" (18 km) i predlagali pomak trase uz sa- Slika 1. Lijepo odnjegovane šume Tikveša u kojima se rado gnijezde: crne rode, gavranovi, ranije orlovi, djelo su šumara, šumarske struke, šumara zaštitara prirode. Bez njihovog umijeća bile bi to neprohodne šikare sa po kojim hrastom lužnjakom, jasenom i brijestom. |