DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1999 str. 111 <-- 111 --> PDF |
Ovoga ljeta u visokoj starosti umro je Julius Baranovski. Podrijetlom Ukrajinac, rođenje 1904. godine u Bosni i Hercegovini, općina Prnjavor. Roditelji su mijenjali mjesta stanovanja, a otac zidar držao se gradova gdje se našlo više posla. Živjeli su između ostaloga i u Prnjavoru. Bilo je osmero djece, majka je umrla, ostali su bez svega pa i kuće. U takvim prilikama Julius je prihvatio radnički posao. Godine 1921. sa svojim poslodavcem iz Vinkovaca dospio je u Zagreb, i uključio se u radnički pokret, a posljedica toga bio je otkaz. Centralni komitet komunističke partije Jugoslavije uputio gaje u Sovjetski Savez na školovanje. Na putu kroz Poljsku oduzimaju mu putovnicu i kod prijelaska granice u Rusiju osuđen je zbog ilegalnog prelaska granice. Do prispjeća dokumenata prošlo je skoro tri godine. U Sovjetskom Savezu završava Gimnaziju, a potom i Šumarski fakultet. Diplomski rad napisao je na temu: "Splavarenje drva i rezane građe zapadnim Dvinom u pribaltičke zemlje". Po završetku studija radio je u Oblasnom izvršnom komitetu grada Kalinjina na Volgi kao savjetnik za šumarstvo i drvnu industriju. Uhapšen je 1937. godine. O tome opširno piše kao i o svojim osjećajima i optužbama za izdajstvo domovine, teror, antisovjetsku agitaciju i sudjelovanje u antisovjetskim organizacijama. Pri istražnim postupcima tuklo se uz viku i psovke. U siječnju 1938. godine "Osobni savjet NKVD-a", bez suda, osudio gaje na 10 godina prisilnoga rada u radnim logorima, poznatima kao GULAG-i. Nakon brojnih teškoća i žalbi dopušten mu je sastanak sa suprugom Antonjinom, prije odlaska u logor. Nju su izbacili iz stana, otpustili je s posla i isključili iz partije, jer nije pristala da ga se odrekne kao supruga. "Tonja, nemoj ništa žrtvovati za mene. Gledaj samo kako ćeš spasiti sebe i djecu. Oprosti ! -Vratili su me u ćeliju gotovo slomljenog." Slijedio je zatvor u Lenjingradu gdje su osuđenici bili teško kažnjavani i premlaćivani za najmanji prestup. Premještanje u nekoliko logora, pa je tako stigao u Kargopol na rijeci Onegi. Logor je bio velik jedan kvadratni kilometar. Osuđenici su svakoga dana umirali od gladi i batina. Sijedih su zatim i drugi logori u Sibiru (Pojamenka, Rabovo, Suhaja, Uhta). Logoraši su radili na šumskim poslovima - splavarenju drveta u jezero Lač, istovaru šlepera itd. Baranovski je uspio napisati žalbu Osamnaestom kongresu SPP, ali je bila odbijena po Vrhovnom tužitelju Sovjetskoga Saveza. Došlo je doje napada Njemačke na Sovjetski Savez. Logorska uprava dobila je narudžbu za isporuku brezovine za vojne potrebe tj. kod izrade zrakoplova. U šumi koju su sjekli nije bilo takvog materijala pa je načelnik logora odredio Juliusa da u drugim šumama izabire stabla za sječu. Drugog stručnjaka nisu imali. Našao se sam u šumi, jer čuvari taj napor nisu mogli izdržati. Stiglo je priznanje, pa je postavljen za tehničkog rukovoditelja za vojne potrebe. U studenom 1942. nakon šest godina provedenih u nekoliko logora, ponovno je uhapšen i ponovno osuđen za iste optužbe, pa mu je dodijeljeno još osam godina kazne. Ponovno logor i rad u šumi uz minimum hrane. Nemoguće je opisati užasne životne prilike logora Aleksejevski. Uz pomoć potpukovnika Didorenka slab i bolestan dospio je u invalidski odjel logora. Završio je rat ali amnestija je obuhvatila samo građanske krivce i kriminalce. Bio je iznenađen posjetom sina Volođe i kćeri Valje. 1948. godine stražar je pucao u Juliusa kada je zasijecao drveće, metak mu je probio kaput. Nakon Rezolucije Informbiroa postao je sumnjiv kao titoist pa su počela nova hapšenja, izolacije i istrage. Ipak, nakon 13 godina provedenih u užasnim logorima, postao je prognanik na obali Jeniseja u Sibiru. Do tog mjesta putovalo se iz logora u logor punih devet mjeseci, ali nitko mu nije dao obavijest o progonstvu. Ovdje je bio postavljen za tehničkog rukovoditelja velikog Šumskog gospodarstva, koje je imalo brojne pogone (tvornicu za izradu željezničkih pragova, pilanu, skladište rezane grade itd.). Prva supruga se preudala, te sc Julius oženio Olgom, također ranijom osuđenicom. Došla je odluka o progonstvu. Bilo je više promjena mjesta (bez slobode kretanja) i rada u šumarstvu, uz česta politička nepovjerenja i prezir prema onome tko zna više. Staljin je umro 1953. godine i dolazi do sporazuma Tita i Hruščova. Odlukom Vojnoga suda 1956. godine zaključeno je kako nije pronađena krivica za djela po kojima je osuđen i potpuno je rehabilitiran za prvu i drugu osudu. Uz teškoće, ali i pomoć jugoslavenskih vlasti, u lipnju 1957. godine vratio se s kćerkom Nadjom u Jugoslaviju. Tito i Ranković intervenirali su kod Hruščova, pa je nakon šest mjeseci došla i supruga Olga. Sin Vladimir morao je ostati u Rusiji jer nije dobio dozvolu sovjetskih vlasti. Kako je već navedeno, zaposlio se u Sekretarijatu za šumarstvo Izvršnog Vijeća najprije kao savjetnik, a zatim kao glavni inspektor šumarskog sekretarijata. Pored sposobnosti razlog za to bila je i knjiga: "Organizacija rada na eksploataciji šuma". Joža Vlahović napisao je pogovor i kritiku ovoga djela koje je obuhvaćeno u tri knjige, 919 strana. Njegove završne riječi su: "Kada slušate svjedočenja toga čovjeka može vam se učiniti da su ovaj uzburkani vijek i sva njegova revolucionarna gibanja, divovski, nezadrživi pokreti masa, sukobi i ratovi, nasilja i stradanja i ljudsko propadanje do tragične granice, bezumlja, istodobno neusporedivi i nevjerojatni, nezadrživi usponi neuništivog života Juliusa Jemeljanovića Baranovskog". Mladen Stojković |