DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1999 str. 26     <-- 26 -->        PDF

A. Mešlrović: USPIJEVANJE MUNIKE Piiuis heldreichii Christ U HERCEGOVINI
vitiji kompleksi nalaze se samo u relativno povoljnijim
stanišnim uvjetima, Stefanovi ć 1977. Nasuprot
ograničenome arealu, šume munike imaju veliko značenje
i zbog toga što čine rijetkost u šumskoj vegetaciji,
i zbog velike zaštitne uloge u sprječavanju erozije.
Zbog izvrsnih tehničkih vrijednosti drveta munike, te
šume imaju i određeno gospodarsko značenje. Munika
je poznata i kao izrazito pionirska vrsta drveća, zbog
čega ima važnu ulogu u dinamici vegetacije, posebice u
progresivnoj sukcesiji, Fukare k 1966. Munika je kao
vrsta drveća sastavni dio bogate dcndroflore Hercegovine,
o kojoj je objavljeno dosta radova, ali i pored toga


o njoj se ipak malo zna. Osnovni je razlog tomu, pored
ostalog, što su sva dosadašnja istraživanja bila parcijalna,
pa su stoga i saznanja o munici takva. Međutim, buduća
istraživanja o munici trebalo bi provoditi sa stajaŠumarski
list br. 9-1 0. CX.XI 11 (I W9), 431 -452


lišta svestranog prilaženja, jer bi se tako došlo do kompletnih
saznanja o toj vrsti drveća. Cilj ovoga istraživanja
je doprinos daljnjem rasvjetljavanju nekih proizvodnih
karakteristika čistih sastojina munike u Hercegovini,
kojemu su osnovne polazišne točke: iznaći nalazišta
munike u Hercegovini, istražiti ekološke uvjete u
sastojinama munike, istražiti biološka svojstva munike,
istražiti razvoj i prirast stabala munike, istražiti razvoj i
prirast sastojina munike i istražiti produkciju munike u
konkretnim ekološkim uvjetima. U tom smjeru obavljena
su istraživanja određenih taksacijskih elemenata
za koje sam držao da su dobri pokazatelji proizvodnih
mogućnosti šuma munike. Istraživanja su vršena na
planini Čvrsnici, gdje se nalazi jedan od najvećih kompleksa
čistih sastojina munike u Hercegovini.


DOSADAŠNJA SAZNANJA - Past knowledge


Sredinom prošloga stoljeća grčki botaničar Theodor
Heldreic h proučavajući floru planine Olimp u Grčkoj
našao je na njenim padinama jednu novu svojtu borova,
koja mu se učinila srodna vrsti Pinus maritima
Ait., pa je jednu njenu grančicu pod tim nazivom poslao
u Ženevu botaničaru Edmondu Boisseru . Ta ista
grančica ležala je u herbariju sve dok nije došla u ruke
švicarskoga botaničara Hermana Christa, koji je baš
u to vrijeme pripremao monografiju europskih borova.
Po uzorku te grančice H. Christ je opisao novu, do tada
nepoznatu vrstu borova, kojoj je uz kratko sažet opis
dao naziv Pinus heldreichii Christ 1863.


U isto vrijeme poznati kolekcionar Franjo Mal y
otkrio je na planini Orjenu (tadašnja granica austrijske
Dalmacije i turske Bosne) srodnu vrstu borova u velikom
broju primjeraka, sa čijih je stabala obilno sakupljeni
materijal donio u Beč. Taj je sakupljeni materijal
predao botaničaru Franji An to i neu, koji je tada također
pripremao monografiju europskih borova. Na temelju
vrlo bogato sabranog materijala, F. Antoine prepoznao
je specifičan bor, dao vrlo opširan i detaljan opis
koji je ilustrirao brojnim originalnim fotografijama, a
vrstu nazvao Pinus leucodermis Atoine 1864 & F u kare
k 1979. Nakon toga, većina botaničara prilikom
otkrivanja novih nalazišta označavali su bjelokori bormuniku
nazivom Pinus leucodermis Antoine, Svojta
Pinus heldreichii Christ držana je posebnom vrstom, ili
je njen naziv pripisivan kao sinonim uz vrstu P. leucodermis
Antoine. Tako je bilo sve do novijega vremena
kada je ponovo utvrđena, ali i na nov način prikazana
veza između tih dviju svojti borova. U tomu posebna
zasluga pripada botaničaru Hayek u 1926., koji je postupajući
prema pravilima botaničke nomenklature koristio
kao prioritetni pa time i ispravni naziv vrste P
heldreichii Christ. Od toga vremena do danas, u većini
dendrološko-botaničkih rasprava i u dendrologiji, bje


lokori bor-munika vodi se pod tim nazivom. Daje bilo
moguće jednoznačno i bezprijeporno utvrditi daje ona
svojta koju je otkrio Heldreich, a opisao Christ,
potpuno istovjetna s onom koju je otkrio M a 1 y i opisao
Antoine , ne bi postojao problem u njihovom povezivanju
i imenovanju. Naziv P. heldreichii Christ,
kao stariji, bio bi jedino ispravan. Iz izloženoga se vidi
da postoje različita mišljenja o problemima varijabilnosti
i taksonomske pripadnosti bjelokorog bora-munike.
Cijelu tu problematiku F u k a r e k 1979. je vrlo dobro
prikazao. Njegovo je mišljenje da je munika osnovna
vrsta, a da je bjelokori bor hibridnog karaktera nastao
križanjem P. leucodermis x P. nigra. Glede činjenice da
je bjelokori bor na mnogim nalazištima sličan ili istovjetan
s munikom, a da se hibridi s crnim borom javljaju
tamo gdje im se areali preklapaju, mišljenje Fukare ka
1979. mora se uvažiti, s time, kako i sam kaže, da to
valja potvrditi daljnjim istraživanjima. Ova vrsta drveća
pokazuje individualnu i grupnu varijabilnost koja se
očituje u morfološkim i fenološkim karakteristikama,
rastu i anatomskoj građi iglica, a poznati varijeteti munike
su: var. leucodermis (Ant.) Markgraf, var. longiseminis
Papaioannou (1975.b), var. paučići Fukarek
(1951), var. typica Markgraf(1931) i spontani hibrid između
P. nigra x P leucodermis (Fukarek & Vida ko
vić 1965) koji se pojavljuje na planini Prenju, lokalitetu
Rujište u Hercegovini. Iz prethodnoga proizilazi
da munika ima dva taksona var. heldreichii Christ (Syn.
var. typicaMarkgr.) i var. leucodermis (Ant.)Markgr.


Najveći broj do sada objavljenih radova o munici
odnosi se na biljno-zemljopisna istraživanja, istraživanja
tala u šumama munike, istraživanje biljnih zajednica
u kojima se javlja munika i si. Nasuprot ovomu, izrazito
je mali broj radova koji se odnose na istraživanja
strukture i proizvodnih obilježja šuma munike.