DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1999 str. 84 <-- 84 --> PDF |
900 m. Tlo je pjeskovito, vapneno, skeletno, propusno i siromašno organskim tvarima. Klima je submediteranska, s toplim i sušnim ljetima (god. oborine 778 mm). Bijeli bor pojavljuje se u dvije osnovne biološke skupine: prva, više zastupljena, sastoji se od hrasta medunca, cera kestena, crnog jasena i sporadično bijelog bora; druga, manje zastupljena skupina, gdje je veliko učešće bijelog bora, s manje zastupljenim hrastovima (Q. pubescens, Q. cerris) i crnim jasenom u dominantnoj etaži. U zoni grmova nalase se klasične termofilne i ksilofilne vrste. Bijeli bor posjeduje veliku mogućnost proizvodnje i raznošenja sjemena, ali se uspijeva obnavljati samo tamo gdje tlo nije previše zatravljeno i gdje je konkurencija ostalih vrsta manja. Obnova je otežana i zbog produženih turnusa sječa listača, što uzrokuje zasjenu i pokrivenost tla nedozrelim humusom. Pojačana obnova bijeloga bora evidentirana je samo na opožarenim površinama, na rubovima prosječenih trasa šumskih cesta, te na napuštenim poljoprivrednim površinama. Nakon detaljnih istraživanja za uspješnu obnovu borovih sastojina predložene su sljedeće mjere: gola sječa u krugovima ne većim od 500 m2 grupimična sječa u većim sastojinama - rubna sječa usvajanje turnusa sječa od 50 godina prorjcde bazirati na intenzitietu 30-40% upotreba bijelog bora za pošumljavanje degradiranih i napuštenih površina. Bernabel M., Piutti E.: Odnos bjelika - srž kod trupaca smreke (Picea abies Karst) u Trentinu Po definiciji G iordana (1984 g) bjelika je ona zona ksilema u kojoj su prisutne žive stanice parenhima. U njoj, a pogotovo u vanjskom dijelu, odvija se uzlazni tok limfe. U srži naprotiv nema živih stanica. U ovom se prikazu pod terminom bjelika smatra samo onaj dio ksilema, koji ima proizvodnu funkciju, a ostali dio smatra se srži (talijanski -durame). Predmet ispitivanja je učešće bjelike i srži u trupcima smreka Trentina u fazi biološke zrelosti. Tako bjelika u visini od 1,30 m zauzima 1/3 polumjera ili u prosjeku 7,3 cm, što iznosi oko 50% površine presjeka. Bjelika je veća kod stabala s bržim debljinskim rastom. Učešće bjelike se prema vrhu stabla vrlo blago smanjuje, dok srž ima tendenciju sužavanja poprimajući oblik stošca. Vizuelno razlikovanje bjelike i srži često je moguće samo kod svježih stabala. Omjer učešća bjelike i srži utječe na tehnička svojstva drveta, uporabu i trajnost te mogućnost kvalitetne impregnacije. Šumska filatelija Boggia L.: Brazil - Velelisni mahagoni (L´acajon grande fenille) U sklopu svjetskog dana ambijenta u 1997. g. Brazilske pošte izdale su dvije poštanske marke posvećene fauni i flori Amazone. Na jednoj je prikazana riba (Arapaima gigas), a na drugoj brazilski mahagoni (Swietania tnacrophyllaking iz porodice Metiaceae), poznat pod imenom L´acajon grande fenille. Ova je vrsta intenzivno proučavana zbog izuzetne važnosti s biološkog i komercijalnog gledišta. Posljednjih 15 godina zbog velikih sječa znatno se smanjuju površine i drvna masa, tim više stoje prirodna obnova vrlo otežana. Nedostaje također, usuglašenost stručnjaka u svezi s prirodnim resprostranjenjem i obnovom. Predlaže se sačuvati prirodne šume i ostaviti im funkciju proizvodnje sjemena (banka sjemena), a drvo - poznati mahagoni proizvoditi izvan zone autoktonih tropskih šuma. U istom članku navodi se daje (podaci FAO) ukupna površina teritorija Brazila 845,651.000 ha, od čega na šumske površine otpada 551,199.000 ha (uglavnom prirodnih), što je oko 65% površine. U razdoblju od 1990. do 1995. je posječeno 12.772 ha ili 2.254 ha godišnje. Uz veliki porast stanovništva ovo upozorava na početak ekoloških problema brazilskog amazonskog prostora. Brazilski mahagoni u svakom slučaju predstavlja jednu od najvažnijih šumskih vrsta područja Amazone s biološkog i ekonomskog gledišta i zaslužuje ovu poštansku marku, koja u pozadini ima cijelo stablo mahagonija, a u prednjem planu list i plod. Kao filatelijska posebnost u Latinskom imenu S. macrophylla nedostaje slovo "h". P u g 1 i s i S, G e n t i 1 e F.: Šumsko i vodno uređenje i prirodna obnova udoline Andrisani a Timmari (Matera) U razdoblju od 1950-57. g. konstruirana je brana radi regulacije toka rijeke Bradano, blizu grada Makere u južnoj Italiji. Brana je konstruirana u predjelu gdje se rijeka nakon usijecanja kroz glinasti teren sužava, probijajući vapnene stijene kroz tijesnac "Stretta di S. Giuliano". Ovo ime nosi i brana, koja tvori akumulaciju od 107 x IO6 m3 vode. Prije i poslije konstrukcije ove brane poduzimane su mjere za smirivanje erozivnih procesa, koji su donosili više od 2 x 10´´ m3 naplavnog materijala. U tu svrhu poduzimane su razne mjere regulacije tokova rijeke Bradano i njenih pritoka. Okolica ovog bazena bila je do oko 1880. g. pokrivena šumom, ali je tada izvršena sječa s izuzećem uskih pojasa duž toka rijeke, koji su kasnije devastirani požarem ili pretvoreni u pašnjake. Zbog ovakvog stanja odlučeno je da se poduzmu radi |