DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2000 str. 105 <-- 105 --> PDF |
kon izvršenih prorjcda, gdje se po šumskouzgojnim načelima odabiru stabala za sječu s ciljem popravljanja strukture i kvalitete postojeće sastojine (u osnovi obrazac 0-7). Realizacija redovitog glavnog i prethodnog prihoda obavlja se nakon redovite doznake stabala za sječu. Karakteristika slučajnog prihoda je da on nije predviđen osnovom, odnosno programom, nego se realizira nakon izvršene nužne ili sanitarne doznake. Ovdje se radi o suhim i deformiranim stablima, koje iz uzgojnih razloga treba što prije ukloniti iz sastojina. Kod razvrstavanja ovog prihoda na glavni slučajni i prethodni slučajni, primarnu ulogu ima starost sastojine. Ako je sastojina svojom starošću dosegla propisanu ophodnju, užita drvna zaliha suhih i defektnih stabala spada u slučajni glavni prihod. Međutim ako sastojina svojom starošću nije dosegla propisanu ophodnju, užita drvna zaliha spada u prethodni slučajni prihod. Ako uzmemo, primjera radi, sastojinu hrasta lužnja- U šumarskoj proizvodnji, gdje proizvodni procesi traju desetljećima pa i stoljećima, nije moguće kao u proizvodnji kraćih proizvodnih razdoblja, eksperimentirati metodama pokušaja i tražiti kvalitetnija rješenja. Da bi šumarsku proizvodnju usmjeravali racionalno, prijeko je potrebno u prvome redu služiti se dostignućima botaničkih istraživanja evolucije filogenetike, kako bi znali pravilno usmjeriti naša stručna i znanstvena istraživanja u smislu iskorištavanja biljaka. Zbog toga istraživanje evolucija i nauka o descedenciji predstavlja središte biološke znanosti, koje opslužuju paleo- botanika, molekularna biologija, fiziologija, morfologija, anatomija, citologija, sistematika, floristika, nauka o arealu i citogenetika. Za uzgoj šuma važna su biološka istraživanja u kojima se došlo do spoznaje da svaka populacija uspostavlja ravnotežu između svoje genetske plastičnosti i stabilnosti, što u vremenu predstavlja njenu evoluciju usmjerenu selekcijom i izolacijom, a generirani! mutacijom i rekombinacijom. Taj proces prilagođavanja, odnosno traženja ravnoteže nije samo biološka zakonitost, već i fizikalna, pa čak i filozofska, u ukupnosti opterećena fenomenom potpunog odsustva ireverziliilnosti. Zbog toga, racionalno usmjeravanje šumarske proizvodnje uz korišćenje ovih načela, moglo bi dati dobre učinke. Sjemenjače u šumarstvu značajke uzgojnih vrsta Uzgojne vrste u šumarstvu sastavni su dio odjeljka sjemenjača s kojima dijele zajednički evolucijski proces. ka staru 145 godina, koja iz bilo kojih razloga nije predviđena za sječu u I/l kao etat glavnog prihoda (posebno dobra kvaliteta, balans etata, potrajnost prihoda), nego je predviđena za prorjedu (prethodni prihod) užita drvna zaliha iz prorjeda spada u redoviti prethodni prihod, a užita drvna zaliha slučajnog prihoda u tom odsjeku spada u slučajni glavni prihod. To je logično, jer je drvna zaliha prorjeda uvijek redovit prethodni prihod, a budući daje sastojina svojom starošću dosegnula propisanu ophodnju, slučajni prihod u toj sastojini spada u slučajni glavni prihod. U svim odsjecima koji su osnovom predviđeni za etat glavnog prihoda u I/l ne može biti slučajnog prihoda, jer je osnovom predviđena cjelokupna zaliha za sječu u I/l, pa prema tomu nema ni slučajnog prihoda. Užita drvna zaliha slučajnog prihoda iskazuje se u m3 bez površine odsjeka u kojima je realiziran slučajni prihod. Mr. sc. Martin Krajina, dipl. ing. šum. Nastanak sjemenjača botanika smješta u paleozoik, točnije u devon, prije 400 mil. godina. Kroz dugo evolucijsko razdoblje i filogenetske procese danas je poznato oko 227 000 sjemenjača, pri čemu su se izdiferen- cirale tri osnovne skupine sjemenjača: Coniferophytina, Cycadophytina i Magnoliophytina. Prve dvije skupine Coniferophytina i Cycadophytina su primitivnijih morfoloških i fizioloških oblika, jer su i po svom postanku starije te ih obuhvaćamo zajedničkom skupinom Gymnospermae. Ove dvije skupine su značajne po njihovom paralelnom razvoju od gornjeg devona. Kao treća skupina Magnoliophytina = Angiospermae pokazuje srodnost sa skupinom Cycadophytina, što ukazuje na njihov evolucijski razvoj i diferencijaciju iz te skupine, te potvrđuje da su Gymnospermae samo jedna rana razvojna faza sjemenjača, a ne prirodna srodstvena skupina. Prirodna potvrda toj teoriji je i brojnost pojedinih skupina, gdje 600 Coniferophytyna i 200 Cycadophytyna u raznolikosti vrsta predstavlja malen broj prema ostalom broju sjemenjača koje su u skupini Magnoliophytyna. Značajne uzgojne vrste u šumarstvu iz skupina Coniferophytyna i Cycadophytyna pronalazimo samo u razredu Pinatae podrazred Pinidae, odnosno crnogori- ce. Crnogorica se pojavljuju u gornjem karbonu da bi u mezozoiku razvile red Finales, koji se razgranao u 6 porodica. Usprkos svom primitivnijem obliku, golosje- menjače su se uspjele zadržati zahvaljujući odgovarajućim klimatskim regijama ili mikroklhnatskim predjelima koje nisu odgovarale većem pristupu kritosjeme- njača. Uopće, pojava golosjemenjača je ranija u odnosu POTICAJ PODIZANJA SUMA METODOM KOMPRIMIRANOG FILOGENETSKOG RAZVOJA Uvod 463 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2000 str. 106 <-- 106 --> PDF |
na kritosjemenjače, te je njihova evolucija odnosno fi- logenija, bitno drukčija. S uzgojnog šumarskog stajališta najznačajnije osobine su različitost rasta izdanaka i sustav provodnih kanala. S obzirom na raniji nastanak i njihovu prevlast u šumskim prostranstvima, zadržan je monopodijalni razvoj izdanka. Ostale različitosti vide se u prijelazu iz traheidalnog u trahealni provodni sustav te u razvoju morfologije lista. Kritosjemenjače su u osvajanju i potiskivanju šuma golosjemenjača, koje se kretalo od juga prema sjeveru, morale razviti sustav simpodijalnog razvoja izdanka kroz histološke prilagodbe, kako bi u probijanju nadstojnih etaža golosjemenjača terminalni pupovi bili zamjetljivi. U tom procesu prilagodljivosti razvijena je takva lisna masa koja u tlocrtu razvija optimalan mozaik za prikupljanje svjetlosti potrebne fotosintezi. Za pretpostaviti je da prijelaz traheidalnog u trahealni sustav provodnih kanala takocter predstavlja fiziološku prilagodljivost, koja je poticana biotskim, ali i abiotskim čimbenicima. Tu se ne smije zanemariti i vatra, odnosno požar kao selekcijski čimbenik u čijim prilikama jedinke trahealnog provodnog sustava predstavljaju stabilniji organizam. Vrste izraženog trahealnog provodnog sustava su na požarištima obnovljive, dok vrste traheidalnog provodnog sustava (borovi) ne izgaraju, već umiru u požaru pucanjem veza između pojedinih traheida. Zasigurno postoji još niz drugih različitosti korisnih za šumarstvo koji obilježavaju evolucijski tijek današnjih sjemenjača, ali za neka točnija saznanja koja bi se koristila u šumarstvu, potrebna su istraživanja pokrenuta u tom smjeru. Smjernice Da bi se šumarska istraživanja ili pak uzgojni procesi usmjerili u pravom smjeru, potrebno je spoznati vrijeme i prostor dugog evolucijskog procesa koji je rezultirao upravo ovakvim genetskim, odnosno fenotipskim osobinama vrsta. Ta prirodna kretanja prilagodbe biljnih oblika su toliko snažna da čovjek ne smije niti pomisliti nasilnim putem (rezanjem) zadovoljavati svoja sporedna htijenja. Kada je god čovjek svoj im nasilnim biološkim metodama nastojao ostvariti dobit zanemarujući prirodne zakonitosti, pojavljivao se negativan učinak. Kao primjer nam može poslužiti razdoblje šumarske prakse podizanja plantaža, odnosno monokultura, koji se u klimatskim ispadima pokazao izuzetno nestabilan. Šumarski svijet je spoznao koliko prirodno raznolike sastojine znače u pogledu stabilnosti ekosustava i potrajnog gospodarenja prirodnim dobrima. Hrvatsko šumarstvo u tom pogledu može biti primjer upravo zbog očuvanosti svojih prirodnih šuma, s kojima se uvijek gospodarilo u skladu održivog razvoja. Dosadašnji način gospodarenja u prirodnim šumama Hrvatske je bilo poštivanje evolucijskih tokova, zbog čega bi ta načela trebala biti primjenjiva u cjelokupnom šumarstvu, kako znanstvenom tako i praktičnom. Pošumljavanje je u šumarstvu jedno od najznačajnijih zahvata i opterećuje šumarstvo cijelog svijeta, pri čemu ni Hrvatska nije od toga izuzeta, jer je velik dio njene mediteranske regije prilično neobrastao šumskom vegetacijom. Treba biti svjestan činjenice da su prirodni procesi povratka klimatogene zajednice nezaustavljivi, ukoliko bi utjecaj čovjeka na šumu bio zanemariv. Međutim, šumarska struka nastoji ubrzati te procese pošumljavanjem. U svim dosadašnjim radovima na pošumljavanju nisu primjenjivane evolucijske spoznaje, odnosno filogenetska kretanja. U dosadašnjoj praksi pošumljavanja koristile su se vrste primitivnijih oblika iz skupine Coniferophytyna, čiji monopodijalni rast izdanaka doista čini vrste iz ove skupine pionirskim, a one to i jesu, što nam potvrđuju i botanička saznanja. U dosadašnjem odnosu prema pošumljavanju zanemarivala se činjenica da se nalazimo u vremenu neofitika, a ponašali smo se kao da smo u mezofi- tiku, zbog čega su dosadašnje, često monokulturne pionirske sastojine u pravilu predstavljale nestabilnu populaciju. Zbog toga je potrebno kod pošumljavanja ići u smjeru simuliranja prirodnih procesa, na način da se uzgojnim radovima komprimiraju filogenetski procesi. U tom slučaju bi se pošumljavanje obavljalo miješanjem vrsta iz skupine Coniferophytyna i Magnoliophytyna. Šumarska struka i znanost trebaju dati odgovor na pitanja, koliki su omjeri smjese, ili pak kakav je potreban izbor vrsta, pri čemu je od izuzetne važnosti držati se načela biološke raznolikosti, koju treba podržavati u uzgojnim radovima. Naravno, ovakva gledišta potpuno isključuju niz radova u šumarstvu, što dovodi do racionalizacije u proizvodnji. To se ogleda u skraćenju proizvodnih procesa za cijelu ophodnju pionirskih kultura, uključujući sve radove njege vezane uz njihov razvoj. U konkretnom slučaju, šumarska znanost samo treba utvrditi dinamiku odstranjivanja filogenetski primitivnijih vrsta Coniferophytyna iz ukupne šumske populacije, za što je prijeko potrebno ostvariti odgovarajuća istraživanja. Zaključak Na primjeru pošumljavanja, odnosno odbacivanja dosadašnjeg načina pošumljavanja i radova na pionirskim kulturama, trebamo uzeti kao zaključak da šumarska znanost i praksa moraju pratiti botanička saznanja i primjenjivati ih, jer upravo spoznaja od kuda dolazimo, može nam pokazati put kamo idemo. Botanika je zapravo i povijest biljaka, zbog čega je šumarstvo treba koristiti kroz potvrđeno načelo historici magistra vitae est, na način komprimiranja filogenetskih procesa. Ivan Šimić, dipl. ing. šum. 464 |