DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2000 str. 106 <-- 106 --> PDF |
na kritosjemenjače, te je njihova evolucija odnosno fi- logenija, bitno drukčija. S uzgojnog šumarskog stajališta najznačajnije osobine su različitost rasta izdanaka i sustav provodnih kanala. S obzirom na raniji nastanak i njihovu prevlast u šumskim prostranstvima, zadržan je monopodijalni razvoj izdanka. Ostale različitosti vide se u prijelazu iz traheidalnog u trahealni provodni sustav te u razvoju morfologije lista. Kritosjemenjače su u osvajanju i potiskivanju šuma golosjemenjača, koje se kretalo od juga prema sjeveru, morale razviti sustav simpodijalnog razvoja izdanka kroz histološke prilagodbe, kako bi u probijanju nadstojnih etaža golosjemenjača terminalni pupovi bili zamjetljivi. U tom procesu prilagodljivosti razvijena je takva lisna masa koja u tlocrtu razvija optimalan mozaik za prikupljanje svjetlosti potrebne fotosintezi. Za pretpostaviti je da prijelaz traheidalnog u trahealni sustav provodnih kanala takocter predstavlja fiziološku prilagodljivost, koja je poticana biotskim, ali i abiotskim čimbenicima. Tu se ne smije zanemariti i vatra, odnosno požar kao selekcijski čimbenik u čijim prilikama jedinke trahealnog provodnog sustava predstavljaju stabilniji organizam. Vrste izraženog trahealnog provodnog sustava su na požarištima obnovljive, dok vrste traheidalnog provodnog sustava (borovi) ne izgaraju, već umiru u požaru pucanjem veza između pojedinih traheida. Zasigurno postoji još niz drugih različitosti korisnih za šumarstvo koji obilježavaju evolucijski tijek današnjih sjemenjača, ali za neka točnija saznanja koja bi se koristila u šumarstvu, potrebna su istraživanja pokrenuta u tom smjeru. Smjernice Da bi se šumarska istraživanja ili pak uzgojni procesi usmjerili u pravom smjeru, potrebno je spoznati vrijeme i prostor dugog evolucijskog procesa koji je rezultirao upravo ovakvim genetskim, odnosno fenotipskim osobinama vrsta. Ta prirodna kretanja prilagodbe biljnih oblika su toliko snažna da čovjek ne smije niti pomisliti nasilnim putem (rezanjem) zadovoljavati svoja sporedna htijenja. Kada je god čovjek svoj im nasilnim biološkim metodama nastojao ostvariti dobit zanemarujući prirodne zakonitosti, pojavljivao se negativan učinak. Kao primjer nam može poslužiti razdoblje šumarske prakse podizanja plantaža, odnosno monokultura, koji se u klimatskim ispadima pokazao izuzetno nestabilan. Šumarski svijet je spoznao koliko prirodno raznolike sastojine znače u pogledu stabilnosti ekosustava i potrajnog gospodarenja prirodnim dobrima. Hrvatsko šumarstvo u tom pogledu može biti primjer upravo zbog očuvanosti svojih prirodnih šuma, s kojima se uvijek gospodarilo u skladu održivog razvoja. Dosadašnji način gospodarenja u prirodnim šumama Hrvatske je bilo poštivanje evolucijskih tokova, zbog čega bi ta načela trebala biti primjenjiva u cjelokupnom šumarstvu, kako znanstvenom tako i praktičnom. Pošumljavanje je u šumarstvu jedno od najznačajnijih zahvata i opterećuje šumarstvo cijelog svijeta, pri čemu ni Hrvatska nije od toga izuzeta, jer je velik dio njene mediteranske regije prilično neobrastao šumskom vegetacijom. Treba biti svjestan činjenice da su prirodni procesi povratka klimatogene zajednice nezaustavljivi, ukoliko bi utjecaj čovjeka na šumu bio zanemariv. Međutim, šumarska struka nastoji ubrzati te procese pošumljavanjem. U svim dosadašnjim radovima na pošumljavanju nisu primjenjivane evolucijske spoznaje, odnosno filogenetska kretanja. U dosadašnjoj praksi pošumljavanja koristile su se vrste primitivnijih oblika iz skupine Coniferophytyna, čiji monopodijalni rast izdanaka doista čini vrste iz ove skupine pionirskim, a one to i jesu, što nam potvrđuju i botanička saznanja. U dosadašnjem odnosu prema pošumljavanju zanemarivala se činjenica da se nalazimo u vremenu neofitika, a ponašali smo se kao da smo u mezofi- tiku, zbog čega su dosadašnje, često monokulturne pionirske sastojine u pravilu predstavljale nestabilnu populaciju. Zbog toga je potrebno kod pošumljavanja ići u smjeru simuliranja prirodnih procesa, na način da se uzgojnim radovima komprimiraju filogenetski procesi. U tom slučaju bi se pošumljavanje obavljalo miješanjem vrsta iz skupine Coniferophytyna i Magnoliophytyna. Šumarska struka i znanost trebaju dati odgovor na pitanja, koliki su omjeri smjese, ili pak kakav je potreban izbor vrsta, pri čemu je od izuzetne važnosti držati se načela biološke raznolikosti, koju treba podržavati u uzgojnim radovima. Naravno, ovakva gledišta potpuno isključuju niz radova u šumarstvu, što dovodi do racionalizacije u proizvodnji. To se ogleda u skraćenju proizvodnih procesa za cijelu ophodnju pionirskih kultura, uključujući sve radove njege vezane uz njihov razvoj. U konkretnom slučaju, šumarska znanost samo treba utvrditi dinamiku odstranjivanja filogenetski primitivnijih vrsta Coniferophytyna iz ukupne šumske populacije, za što je prijeko potrebno ostvariti odgovarajuća istraživanja. Zaključak Na primjeru pošumljavanja, odnosno odbacivanja dosadašnjeg načina pošumljavanja i radova na pionirskim kulturama, trebamo uzeti kao zaključak da šumarska znanost i praksa moraju pratiti botanička saznanja i primjenjivati ih, jer upravo spoznaja od kuda dolazimo, može nam pokazati put kamo idemo. Botanika je zapravo i povijest biljaka, zbog čega je šumarstvo treba koristiti kroz potvrđeno načelo historici magistra vitae est, na način komprimiranja filogenetskih procesa. Ivan Šimić, dipl. ing. šum. 464 |