DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/2000 str. 96     <-- 96 -->        PDF

lješnjaka u Posebnom zoološkom rezervatu "Kopački
rit" (u daljnjem tekstu samo Zoorezervat) koji je sastavni
dio Parka prirode. Izmijenjen je i čl. 28 o ribolovu,
tzv. "spašavanju ribe" (od života op. aut.) kojeg je terminološki
oživotvorio sada već bivši upravitelj Javne
ustanove. Dakle novim Pravilnikom onemogućeno je
privredno ribarenje, masovna ribičija, haklanje itd. Nadalje
uvodnom odredbom čl. 3 osujećena je želja lokalnih
(lobiranih) zaštitara prirode i pojedinaca iz lokalne
samouprave, da se dijelovi Zoorezervata, njegovo jeze


ro Sakadaš i pripadajući Novi kanal, izuzmu iz strožije
kategorije zaštite i privedu u blažu parka prirode (vidi
Dopuna Pravilnika o unutarnjem redu u Parku prirode
"Kopački rit" NN 11/2.000), kako bi se na najatraktivnijem
jezeru Sakadaš mogao postaviti privez za čamce
privrednih ribara i mogla oformiti mjesta za športski ribolov
i druge si. potrebe. To se pokušalo riješti promjenom
ranije utvrđene granice za nedorečene katastarske
granice iz prošlog stoljeća.


KRAJOBRAZNE PROMJENE


U ranijim napisima upozorili smo na činjenicu daje
Park prirode Kopački rit toliko zanimljiv i privlačan
koliko su to htjeli ondašnji ljudi. Utjecaj čovjeka - šumara
je u ovom prostoru isuviše velik da bi se mogao
zanemariti i umanjiti njegov značaj nekom odredbom,
direktivom i si. podzakonskim aktom. Možemo tvrditi
da će nestankom šumara i uzgajivača divljači s ovoga
područja, uslijediti promjene u ekosustavu koje bi mogle
razočarati i one najzagriženije zaštitare prirode. Zatečeno
stanje ekosustava u vrijeme proglašenja ovog
područja zaštićenim objektom prirode nije ono s početka
15. stoljeća ili ranije. Mnoge su vrste nestale, neke
su u fazi izumiranja, a mnoge "doseljene" traže svoj
prostor. Svemu tomu znatno je pamogao čovjek, prilagodavajući
okoliš svojim potrebama. U svezi s rečenim,
neuvjerljivo glasi odredba čl. 10, kojim se inzistira
na autoktonosti šumskog drveća i grmlja. Kao da se želi
zaobići istina da baš udomaćene vrste naglašavaju izgled,
zanimljivost i ljepotu ovog krajolika. Od spornog
šumskog drveća zaštitarima posebno smetaju introducirane
strane vrste topola. Podsjetili bi, da se kanadska
topola u Baranji pojavila krajem devetnaestog stoljeća.
Pošumljavanja se intenziviraju nakon 1. svjetskog
rata (Podhorskyi, 1. 1951. Uzgoj topola, Zagreb), tako
da mnoga stabla koje neupućeni "zaštitari" prirode proglašavaju
"autoktonim" crnim topolama su zapravo stare
"kanadanke" (prsnog promjera 100-150 cm, visine 35
metara) na kojima se rado gnijezde ptice grabljivice.


Pojava stranih vrsta životinja i biljaka u ekosustavu
Kopačkog rita davno je izmakla kontroli. Tko danas
može spriječiti masovnu pojavu srebrnog karasa (babu


ške), patuljastog somića, obrastaj ambrozije (Ambrosia
artemisiifolia L.) pojavu amorfe (Amorpha fruticosa
L.) ili neke druge korovske biljke. Mnoge udomaćene
vrste imaju veliko gospodarstveno značenje kao na pr.:
američki crni orah, američki bagrem, euroameričke hibridne
topole: ("serotina", "marilandica", "robusta",
klon 1-214), američki jasen itd.*2 Nezamisliva je daljnja
opstojnost "nizinskog" šumarstva bez mogućnosti
podizanja brzorastućih šuma mekih lišćara.


Težiti nekoj autoktonosti dendroflore u poriječju rijeka
Drave, Save, Dunava i spomenutog Parka nema
smisla, i što je još važnije, nije bitno za očuvanje životinjskog
svijeta, posebice ptica, koje se unatoč zakonskom
tumačenju o istoznačju vrsta prema zakonu ovdje
posebno ističu i prate. Uostalom bitna oznaka Kopačkog
rita su ipak ptice močvarice (kormorani, čaplje, žličarke,
divlje guske, divlje patke, galebovi, liske itd.), a
manje krajobrazne zanimljivosti ritskih livada i šuma.


Pomalo nas to podsjeća na preporuke pojedinih zaštitara
prirode da se ekosustav Velikog Brijuna (ili Briona)
vrati u prvobitno stanje, koje je trebalo započeti
uklanjanjem brijunskog zoološkog vrta, a nastavilo bi
se sječom aloktonih drvoreda: pinija, cedrova, alepskih
borova itd? Ne postoji valjan razlog za promicanjem
autoktonih vrsta biljaka i životinja V. Brijuna osim formalno
ekološkog. Po međunarodnim kriterijima V. Brijun
ne zadovoljava kriterije nacionalnog parka, ali je sa
svim faunističko-florističkim i drugim sadržajima vrlo
vrijedan spomenik vrtne kulture, koji treba takav ostati
za budućnost.


SNIMANJE PRIRODE I ŽIVOTINJA "VELIKA OPASNOST" ZA PARK PRIRODE??


Nedoumicu izazivaju i stroge kazne. Osim što upoujedno
i plaše obične građane koji namjeravaju obići
zoravaju prijestupnike na mogući sukob sa zakonom, ovo područje. Na svu sreću potencijalni posjetitelji


" (po Jovanović, B.. 1965): Aloktone vrste šumskog drveća i grmlja umjetno unesene u prirodne šume i ritove Baranje od početka 20. stoljeća;
američki crveni hrast, Quere us borealis (Marsh), - američki crni orah. Jugions nigra L., - američki bagrem, Robinia pseudacacia L.,
američki bagrenac, Amopha fruticosa L., - američki zeleni jasen, Fraxinus viridis Michx., - američki maljavi jasen, FraxinuspennsylvanicaMarsh, - američki jasenoliki javor, Acer negundo L., istočnoazijski pajasen, Ailantus glandulosa Desf., - istočnoazijski bijeli dud, Monis alba
L., - istočnoazijska sofora, Sophora japonica L., - euroameričke hibridne topole, Populus euroamericana "Serotina", Marilandica", "Robusta",
klon 1-214 i druge, - curoamerička hibridna platana, Platanus acerifolia Wild, - te domaće, srednjoeuropske vrste (u Baranji aloktone):
ariš, Larixdecidua Mili., - obični bor, Finus silevestris L., - divlji kesten, Aesculus hippocastaneum L., - bukva, Fagussilvatica L.