DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 124     <-- 124 -->        PDF

iz zemalja koje imaju svoje autoktone populacije ili već
dugi niz godina dabrove u svojim staništima, i gdje se
brojnost procjenjuje na više desetaka tisuća jedinki (Latvija,
Litva, Norveška, Poljska) i zemalja u kojima se tek
razvija inicijalna populacija (Hrvatska, Mađarska, Rumunjska).
Pored ovih, nazovimo ih ekstremima, zanimljiva
su iskustva iz zemalja koje su prije 20 - 40 godina
vratile dabrove, pa se populacija uspješno razvila i preko
stanišnih kapaciteta (Njemačka, Austrija).


Uočava se velika razlika i u zakonskim odredbama
koje se odnose na gospodarenje dabrovima, naime,
zemlje koje obiluju dabrovima uvrstile su ga u lovnu
divljač i propisale lovnu sezonu, a istraživanja su usmjerena
na gospodarenje populacijom i pravilno izlučivanje
određenog broja jedinki.


Druge pak zemlje ne mogu radi niza drugih zakonskih
propisa na taj način regulirati brojno stanje, pa su
prisiljene hvatati žive jedinke i prenositi ih na druge
lokalitete, odnosno izvoziti u druge zemlje, kao što je
slučaj da je Njemačka odnosno Bavarska poklonila
dabrove Hrvatskoj. U zemljama u kojima je tek inicijalna
populacija poput Hrvatske, Mađarske, Rumunjske
i Belgije, propisana je stroga zaštita i visoke kaznene
odredbe za uništavanje dabrova.


Pored izlaganja i prezentacije postera u okviru programa,
drugog radnog dana predviđen je obilazak Nacionalnog
parka Bialovieža, s težištem na posjeti prašumi
u neposrednoj blizini upravnog središta nacionalnog
parka, odnosno centra u kojem se održavao
simpozij. Prašuma predstavlja središnji i najznačajniji
dio ovog zaštićenog područja.


Sudionicima simpozija posebni je ugođaj pružio protokol
zatvaranja simpozija koji je priređen u kasno poslijepodne
trećega dana, u 7 km udaljenom mjestu Budy,


do kojeg su prevozno sredstvo bile tradicionalne konjske
zaprege - fijakeri. Za prijevoz svih 60-ak sudionika
simpozija formirana je kolona od 15 zaprega. Protokol
zatvaranja održanje uz vatru na jednome "čardaku", uz
tradicionalna jela i pečene kobasice na štapu (ugođaj
kao i kod nas u pauzi lova ili nakon završetka lova).


Posljednji, četvrti dan simpozija bio je određen za
posjet susjednom nacionalnom parku Biebrza, koji se
nalazi oko 100 km sjeverozapadno od Bialowieze. Nacionalni
park Biebrza prostire se uz istoimenu rijeku u
dužini od oko 70 km (oko 100 km toka rijeke) te na površini
od 67.000 ha. Predstavlja iznimno močvarno stanište
(tresetište), jedno od rijetkih u Europi. Ujedno je
to područje, između ostalih životinjskih vrsta, nastanjeno
dabrovima. Tijekom obilaska ovog nacionalnog
parka, a s ciljem da se upoznamo sa staništima dabrova,
ove godine smo imali prilike vidjeti jedinstvenu sliku
inače uvijek vodom prekrivenog staništa. Zbog iznimne
suše, čak su i najniži dijelovi močvare ostali bez vode,
a mi smo s lakoćom dolazili do dabrovih nastambi u
kojima su na suhome ostale familije dabrova, stoje inače
neuobičajena situacija.


Simpozij je pratilo vrlo lijepo i ugodno jesensko vrijeme,
tako daje uz visoki doseg stručnog dijela, i opći
dojam o Bialovieži i okolici ostao u upečatljivo lijepom
sjećanju.


Vrijednost sudjelovanja na simpoziju, pored upoznavanja
s najaktualnijom situacijom i rezultatima
istraživanja na prostoru Europe, nesumnjivo su brojni
susreti i kontakti s kolegama i prijateljima. Homogenost
i jedinstvo svih sudionika simpozija potvrđuje tvrdnje
dr. Heideckea, vodećeg stručnjaka za dabrove, izrečene
još u Bratislavi 1997. godine, da će istraživači dabrova i
sudionici EBS-a ubrzo postati "jedinstvena obitelj".


NACIONALNI PARK BIALOVIEŽA - Bialowieski Park Narodowy


Najstariji nacionalni park u Prašuma obiluje višestoljetnim stablima te očuvanom


Poljskoj, datira još od 1921. goprirodnom
zajednicom biljnog i životinjskog svijeta.


dine kada je dio šume u sklopu


današnjeg parka proglašen Re


zervatom, a od 1932. godine


nosi naziv "Nacionalni park u


Bjelovježi" (Bialowieski Park
Narodowy). Status nacionalnog parka ponovno je potvrđen
1947. godine, dakle nakon II svjetskog rata. Nacionalni
park Bialovieža dio je prostranog prašumskog
kompleksa koji se prostire na ukupnoj površini od 1.500
knr (150.000 ha), od čega jedan dio pripada Poljskoj a
drugi Bjelorusiji. Poljski dio prostire se na 625 km2


(62.500 ha). Ukupna površina nacionalnog parka je
10.502 ha, od čega je 4747 ha pod strogom zaštitom.
U okviru nacionalnog parka i zoni stroge zaštite nalazi
se jedna od posljednjih prašuma ovoga dijela europske
nizine, s prirodnim listopadnim i mješovitim šumama.


Slika 6. Zubr - europski bizon u rezervatu