DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 47     <-- 47 -->        PDF

PREGLEDNI ČLANCI REVIEWS Šumarski list br. 1-2, CXXV(2001), 45-56
UDK 630* 181 + 181.3


JE LI HRAST LUŽNJAK U HRVATSKOJ VRSTA
KLIMATOGENE RASPROSTRANJENOSTI?


IS THE PEDUNCULATE OAK SPECIES OF
CLIMATOGENIC DISTRIBUTION IN CROATIA?


Oleg ANTONIĆ*


SAŽETAK: U ovom se radu raspravlja o ekološkim uvjetima prostorne razdiobe
hrasta lužnjaka u Hrvatskoj. Hrast lužnjak je u Hrvatskoj glavna vrsta
drveća u dvije šumske zajednice: Genisto elatae - Quercetumroboris Ht. 1938
i Carpino betuli - Quercetum roboris (A n ić 1959) emend. Rauš 1969. U prvoj
zajednici koja dolazi u poplavnim nizinama, prisutnost hrasta lužnjaka,
kao i većine ostalih biljnih vrsta, uvjetovana je dopunskim vlaženj em podzemnom
vodom i poplavama, odnosno njegova rasprostranjenost nije klimatogena.
Druga zajednica je floristički slična klimatogenoj zajednici hrasta kitnjaka
i običnog graba (Epimedio-Carpinetum betuli (Ht. 1938) Bo r h i d i 1963).
Iako ostale vrste zajednice Carpino betuli - Quercetum roboris nisu utjecane
podzemnom vodom zbog plićeg zakorjenjivanja, prisutnost hrasta lužnjaka,
kao vrste koja razvija dubok korijenov sustav, često je (ali ne i uvijek) uvjetovana
dopunskim vlaženj em podzemnom vodom i u toj zajednici. To je posebno
istaknuto na lakšim tlima s nepovoljnim hidropedološkim karakteristikama
(malen kapilarni uspon i kapacitet tla za dostupnu vodu). Pored toga, areali
zajednica Carpino betuli - Quercetum roboris i Epimedio - Carpinetum betuli
imaju sličnu makroklimu, ali se razlikuju geomorfološki -prva zajednica izbjegava
nagnute terene, što neizravno ukazuje na vlažnija staništa. Može se
općenito zaključiti da je hrast lužnjak u Hrvatskoj rasprostranjen izvan dopunski
vlaženih područja (podzemnom vodom i/ili poplavama) samo kada su
hidropedološki i/ili geomorfološki uvjeti povoljni.


Poznavanje okolišnih uvjeta koji kontrolirajupridolazak i uspijevanje hrasta
lužnjaka na određenom području važno je za gospodarenje šumom, kao i
za projektiranje hidrotehničkih zahvata na načelima održiva razvoja. U skladu
s tim, trebat će provesti dodatna istraživanja koja će omogućiti detaljno razumijevanje
interakcija između okolišnih čimbenika (npr. hidroloških i hidropedoloških
karakteristika, evaporacije, transpiracije, oborine) koji zajedno
rezultiraju prisutnošću lužnjaka na određenom području, uključujući problem
unutarvrsne (ekološke rase hrasta lužnjaka) i međuvrsne (u smjeru hrasta kitnjaka)
genetske varijabilnosti.


K l/ u č n e r ij e č i : hrast lužnjak, vegetacijski klimaks, makroklima, pod


zemna voda, zakorjenjivanje, hidropedološke karakteristike, nagib terena,
hrast kitnjak.
UVO D Introduction
Vegetacijski klimaks je u najopćenitijem smislu ko


načni stadij razvoja vegetacije koji je u ravnoteži s oko


Olcg Antonie, Institut Ruder Bošković, Bijenička 54, Zagreb
e-mail: oantonic@rudjcr.irb.hr lišnim uvjetima, odnosno ne mijenja se sve dok su oko




ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 48     <-- 48 -->        PDF

O. Antonie: JE LI HRAST LUŽNJAK U HRVATSKOJ VRSTA KLIMATOGKNE RASPROSTRANJENOSTI? Šumarski list br. 1 2, CXXV (2001), 45-56
lisni uvjeti konstantni. Pojam klimaksa u znanost o vegetaciji
uvodi Clements (1916, 1936), definirajući
ga kao vegetaciju koja je dominantno uvjetovana klimom
šireg područja (makroklimom). Ovakvo shvaćanje
pojma klimaksa (teorija monoklimaksa) prihvaćeno
je i u nas vrlo primjenjivanom fitosociološkom pristupu
Braun-Blanqueta (1964), čemu odgovara i često
rabljeni pojam "klimatogena (klimazonalna) vegetacija".
Suprotno tome, u teoriji poliklimaksa (npr. Tans-
ley 1935, Daubenmire 1966), najednom području
može postojati više relativno trajnih stadija razvoja vegetacije
u relativnoj ravnoteži s okolišem, koji mogu
biti dominantno uvjetovani klimom područja (klimatogeni
klimaks), ali i drugim okolišnim čimbenicima. Činjenica
da bi svi ostali relativno trajni stadiji nekog područja
prešli u klimatogeni klimaks kada bi prestalo
djelovanje okolišnih čimbenika koji ih uvjetuju, u
ovom je pristupu samo teorijskog značenja, jer se odnosi
na krupniju vremensku skalu, redovno podrazumijevajući
geomorfološke promjene. S druge strane, slijedeći
teoriju monoklimaksa, na nekom užem području
može postojati više klimaksnih vegetacijskih tipova
samo na različitim geološkim podlogama (npr. u Gorskom
kotaru šuma bukve i jele (Abieti - Fagetum s.l.) na
vapnencima i dolomitima, a šuma jele s rebračom (Blechno
-Abietetum Ht. 1950) na silikatima) ili tamo gdje
razvedeni reljef lokalno modificira globalnu prostornu
razdiobu klimatskih čimbenika (vidi npr. Antoni e
1996a, 1996b, Antonie i dr. 1997). Spomenute dvije
teorije u sebi zapravo i nisu proturječne: monoklimaks


je hipotetski konačni stadij razvoja vegetacije bez obzira
na vrijeme potrebno da se on dostigne, dokje poliklimaks
skup svih relativno trajnih vegetacijskih stadija
nekog područja koji su, svaki na svome staništu, rezultat
singenetske sukcesije (npr. od livade, preko šikare i
pionirske šume, do relativno trajnog stadija, usporedi
npr. Glavač 1987).


Obilježje klimaksa, osim vegetacijskim tipovima
(biljnim zajednicama), može se pridijeliti i određenoj


vrsti drveća. Slijedimo li teoriju monoklimaksa, u vrste
klimaksa možemo ubrojati samo one koje barem u jednom
dijelu svog areala grade trajne, makroklimatski
uvjetovane vegetacijske stadije. Takve su primjerice u
nas hrast kitnjak (Quercus petraea Liebl.) i bukva (Fagus
sylvatica L.). Slijedimo li teoriju poliklimaksa, tada
u vrste klimaksa možemo pribrojiti i smreku (Picea
abies L.) koja gradi trajne stadije u mrazištima na našem
kršu (npr. Aremonio-Piceetum Ht. 1938) uvjetovane
ponajprije specifičnom topoklimom, koja ne pogoduje
razvoju makroklimatskog klimaksa (Abieti - Fagetum
s.l.). Takvi trajni vegetacijski stadiji u teoriji monoklimaksa
označavaju se često pojmom "paraklimaks"
(usporedi npr. Vukelić iRauš, 1998). Pionirske
vrste koje ne grade trajne stadije (npr. breza, Betula
pendula Roth), nisu ni prema jednom pristupu vrste klimaksa.
Mnoge vrste koje su u jednom dijelu svog areala
klimatogenog rasprostranjenja, u drugom dijelu areala
grade neklimatogene biljne zajednice. Tako primjerice
jela (Abies alba Mill.) osim gore spomenutih klimatogenih
zajednica gradi i biljnu zajednicu s milavom
(Calamagrostio -Abietetum Ht. 1950), čiji je sukcesijski
razvoj prema klimaksu (Abieti - Fagetum s.l.) znatno
usporen edafski (strmi i kameniti vapnenački tereni
sa slabo razvijenim tlima).


Prema teoriji poliklimaksa, hrast lužnjak (Quercus
robur L.) je u nas vrsta klimaksa koja u nizinskim područjima
gradi trajne stadije. Prema teoriji monoklimaksa,
on bi to bio samo u slučaju da gradi sastojine
čije je rasprostranjen)e klimatogeno, bez obzira na potrebu
za dopunskim vlaženjem zone zakorjenjivanja
poplavama i/ili podzemnom vodom. Pitanje klimatogenosti
rasprostranjenja hrasta lužnjaka u Hrvatskoj nije
samo teorijskog značenja, nego je također iznimno važno
s gledišta optimalnog gospodarenja našom najvrijednijom
vrstom drveća, pogotovo u svjetlu razloga
propadanja lužnjakovih šuma (usporedi npr. Prpić i
A n i ć, 2000). To je pitanje predmet ovog rada.


RASPRAVA - Discussion
Interpretacija literaturnih podataka - Interpretation of literature data


Šume u kojima je hrast lužnjak glavni edifikator u
nas se uglavnom rasprostiru u riječnim nizinama uz
Dravu, Savu, Kupu, Dunav i njihove pritoke (Rauš,
1996). Te šume se sintaksonomski općenito svrstavaju
u dvije glavne zajednice: šumu hrasta lužnjaka s velikom
žutilovkom (Genisto elatae - Quercetum roboris
Ht. 1938) i šumu hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino
betuli - Quercetum roboris (Anić 1959) emend.
R a u š 1969). Prva zajednica, poznata i kao "slavonska
šuma hrasta lužnjaka", sintaksonomski pripada svezi
Alno - Quercion roboris Ht. 1954, koja obuhvaća vlažne
nizinske šume na povremeno plavljenim terenima


(niže), s relativno visokom razinom podzemne vode
(usporedi npr. Vukelić i Rauš, 1998). Te šume u
smislu mikrozonacije vegetacije pridolaze iznad šuma
iz sveze Alnion glutinosae Malcuit 1929, u kojima dominiraju
crna joha i poljski jasen, i koje obrastaju redovito
plavljene terene s čestom stagnirajućom vodom i
visokom razinom podzemne vode (bare), a ispod šuma
hrasta lužnjaka i običnog graba iz sveze Carpinion betuli
Isll. 1932, koje obrastaju terene izvan domašaja poplavne
i stagnirajuće vode, uz nižu razinu podzemne
vode (grede).




ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 49     <-- 49 -->        PDF

O. Antonie: JE LI HRAST LUŽNJAK U HRVATSKOJ VRSTA KLIMATOGENL RASPROSTRANJENOSTI? Šumarski list hr. I 2, CXXV (2001 ). 45-56
Sukladno tome, šuma hrasta lužnjaka s velikom žu-(Antonie et al. 1999, Antonie et al. u tisku-a), potilovkom
nije klimatogena zajednica, jer je dominantno kazuju (slika 1.) da su mlade sastojine tolerantne na rauvjetovana
dopunskim vlaženjem podzemnom vodom zličite razine podzemne vode, dok se starošću zona tolei
povremenim poplavama, pa u tom dijelu svog areala rantnosti smanjuje, da bi se nakon starosti od približno
ni lužnjak nije vrsta klimatogenoga rasprostranjenja. stotinu godina stabilizirala u opsegu koji je cijeli u zoni
Značenje dopunskog vlaženja dodatno ilustrira fragkorijenovog
sustava, bez obzira na biljnu zajednicu.
mentarni pridolazak te zajednice na
nadmorskoj visini od 440 m u
Drežničkom polju, te u Motovunskoj T-20 T=100
šumi u dolini rijeke Mirne unutar


\


submediteranske vegetacije, u oba 2 {
slučaja daleko izvan glavnoga areala
u panonskoj nizini (usporedi npr. y ^\\k 1 Rauš, 1996).


i \


S druge strane, tipična šuma luž\


[


njaka s običnim grabom (Carpino
betuli - Quercetum wboris typicum


Rauš 1969), u kojoj ostali fitoindi-T= 40 T=120
katori (usporedi Rauš et al. 1992, \Vukelić i Rauš, 1998) upućuju 2
na odsutnost dopunskog vlaženja ri-v\
zosfere poplavama i/ili podzemnom J J
vodom, općenito se smatra klimak/
som nizinskog područja (Vukelić i


^


Rauš, 1998), shvaćenog u smislu
teorije monoklimaksa. Posve je jasno
da se najvažniji fitoindikator te zaT=
60 T=140
jednice, obični grab {Carpinus betulus
L.) može smatrati vrstom drveća
čije je rasprostranjenje klimatoge-1
no, jer on ne podnosi stajaću vodu i ´ /
visoku razinu podzemne vode, a također
gradi i klimatogene sastojine s 1
hrastom kitnjakom na višim tereni


ma (Epimedio - Carpinetum betuli


(Ht. 1938)Borhidi 1963). Klima


T=č


togenost pridolaska lužnjaka u toj zajednici
nije tako očita, ponajprije
zbog znatno dubljeg zakorjenjivanja.


Istraživanje zakorjenjivanja hrasta
lužnjaka u šumi Repaš u Prekodravlju
(Prpić i dr. 1987, vidi također


1


Prpić i Anić, 2000), pokazuju da
na tlima lakše teksture poniruće korijenje
hrasta lužnjaka dopire do ljetnih
razina podzemne vode i u zajednici s Slika Vjerojatnost daje kombinacija srednje godišnje dubine do podzemne vode (aps


cisa, vrijednosti u metrima) i godišnji opseg variranja podzemne vode (ordinata,


običnim grabom (gotovo do 3 m du


vrijednosti u metrima) na referentnoj točki u šumi Repaš prihvatljiva sa stajališta
bine), u jednom slučaju čak probijaodržanja
šumskih ekosustava: T = starost hrasta lužnjaka u godinama. Puna vjejući
sloj matičnog supstrata šljunka rojatnosna izolinija predstavlja vjerojatnost od 100 %. Ostale vjerojatnosti (od


10 do 90 %) prikazane su točkastim izolinijama s korakom od 10 %.


debljine 1.5 m. Isto tako, simulacije


Figure 1 Probability that combination of mean annual groundwater depth (x-axis, values


prirašćivanja hrasta lužnjaka u zavis


in meters) and annual range of groundwater levels (y-axis, values in meters) at
nosti od razine podzemne vode, korithe
referent point in Repaš forest is acceptable from the view of survival of forest
štenjem empirijskog matematičkog ecosystems. T = pedunculate oak age (year). Solid line of probability contour re


presents probability of 100 %. Other probabilities (from 10 % to 90 %) are


modela razvijenog za isto područje


shown as dotted lines of contours with step of 10 %.




ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 50     <-- 50 -->        PDF

O. Anionic: JE LI HRAST LUŽNJAK U HRVATSKOJ VRSTA KL1MATOGENE RASPROSTRANJENOSTI? Šumarski list br. 1-2, CXXVJ2001 ), 45-56
Rekonstrukcije prostornih razdioba srednje mjesečne
dubine do podzemne vode matematičkim modelom
za područje šume Repaš (slika 2.), pokazuju značajan
pad razina podzemne vode tijekom dvadesetog stoljeća
(Antonie et al. 1999, Antonie et al. u tisku-a), što
se tumači produbljivanjem korita rijeke Drave (B i on die
iVidaković-Šutić, 1998), koje je u odnosu na
prirodni proces vjerojatno ubrzano hidrotehničkim
mjerama zaštite od poplava (presijecanje meandara).
Posljedica toga je vegetacijska sukcesija obilježena ponajprije
značajnim širenjem običnog graba (P rp i ć i dr.
1987). Dendrokronološka analiza dugih izvrtaka iz zrelih
sastojina u Repašu (Hat i ć i dr. 2000) pokazuje da
je lužnjak na spomenute promjene, koje su se odigrale
postupno tijekom cijele ophodnje, reagirao znatnim povećanjem
prirasta uslijed porasta boniteta staništa.
Može se pretpostaviti da su te promjene izvršile selekciju
onih jedinki koje su se mogle bolje prilagoditi na
suše stanišne uvjete, ponajprije slijedeći podzemnu vodu
korijenovim sustavom na veću dubinu. U zadnjem
desetljeću, posebice u sušnim godinama i starijim sastojinama,
u Repašu su zabilježena značajna sušenja lužnjaka
(baza podataka JP Hrvatske šume), što upućuje


na pretpostavku da daljnji pad razine podzemne vode
vodi ugrožavanju opstanka lužnjaka na tom području.


Na temelju svega iznesenog, može se zaključiti daje
na području Repaša pridolazak lužnjaka uvjetovan dopunskim
vlaženjem rizosfere podzemnom vodom čak i u
zajednici s grabom. Daje to tako i na nekim drugim područjima,
neizravno sugerira Mayer (1996) prikazujući
općeniti odnos lužnjakovih zajednica i pripadnih tipova
tla u Hrvatskoj, iz čega proizlazi da zajednica lužnjaka
i graba redovito dolazi i na hipoglejnim tlima, što
podrazumijeva utjecaj podzemne vode na pedogenezu.


Suprotno tomu, na tlima teže teksture, najčešće razvijenim
iznad prapora kao matične podloge, zajednica
lužnjaka i graba dolazi i na višim nadmorskim visinama
(do 300 m), dakle dosta iznad korita nizinskih rijeka i
izvan dosega podzemne vode (Rauš i dr. 1992, Vukelić
i Rauš, 1998). Sukladno tomu, lužnjak je i u
ostalom dijelu svog areala (npr. Velika Britanija, Sjeverozapadna
Europa) dominantna vrsta na tlima teže teksture
do 300 m nadmorske visine (A r c h i b o 1 d, 1995),
dok u južnijem dijelu areala (Pirineji, Apenini, Centralne
Alpe) pridolazi i iznad 1100 m (vidi npr. Jovano vić
iVukičević, 1983). To znači da postoje staništa


4. mjesec 1990.



Slika 2. Primjeri prostornih razdioba srednje mjesečne dubine podzemne vode u šumi Repaš, procijenjene matematičkim
modelom za svaki mjesec svake godine tijekom 20. stoljeća. Travanj je odabran za prikaz kao mjesec
u kojemu su maksimalne razine podzemne vode najčešće (utjecaj topljenja snijega). Vrijednosti su prikazane
u skali smeđe boje od 0 m - tamno do 3 m (maksimalna dubina zakorjenjivanja) i više - svjetlo. Plava boja
indicira depresije s površinskom vodom.


Figure 2 Examples of spatial distributions of monthly mean groundwater depth in forest Repaš estimated by the
mathematical model for each month of each year during the 20th century. April is chosen for illustration as
the month in which maximal groundwater levels are most frequent (influence of snow melt). Values are
shown in the brown scale from 0 m - dark to the 3 m (maximal depth of rooting) and more - light. Blue indicates
depressions with surface water.




ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 51     <-- 51 -->        PDF

(). Anionic: JE LI HRAST LUŽNJAK U HRVATSKOJ VRSTA KLIMATOGENE RASPROSTRANJENOSTI? Šumarski list br. I 2. CXXV (2001). 45-56


na kojima lužnjak ne zavisi o dopunskom vlaženju,
iako treba imati na umu daje u našoj zemlji na takvim
staništima često osjetljiv na sušu (Prpić, 1996). Bez
obzira na to, mora se zaključiti daje hrast lužnjak vrsta
klimatogenog rasprostranjenja barem u dijelu svog areala
u Hrvatskoj.


Iz toga slijedi da potreba lužnjaka za dopunskim izvorima
vlage na konkretnom staništu zavisi i od drugih
okolišnih čimbenika, ponajprije hidropedoloških svojstava
(vodni kapaciteti tla, kapilarno podizanje), te klimatskih
čimbenika koji utječu na vodni režim (oborina,
evaporacija, transpiracija). To je primjetno čak i unutar
relativno malih područja poput šume Repaš, na što ukazuje
složenost spomenutog matematičkog modela prirašćivanja
hrasta lužnjaka (Antonie i dr. 1999, An


tonić i dr. u tisku-a). U tom modelu dominiraju one
varijable koje opisuju interakcije izvornih okolišnih
čimbenika (dubina podzemne vode, opseg variranja
podzemne vode, evapotranspiracija, kapilarni uspon,
kapacitet tla za vodu), drugim riječima oblik zavisnosti
prirasta od jednog okolišnog čimbenika mijenja se promjenom
drugog.


Na temelju literaturnih podataka, može se zaključiti
da se pitanje klimatogenosti rasprostranjenja hrasta
lužnjaka u Hrvatskoj, odnosno potencijalni utjecaj makroklime
s jedne i eventualna potreba za dopunskim
vlaženjem podzemnom vodom s druge strane, ne mogu
promatrati odvojeno od hidropedoloških svojstava na
konkretnom staništu.


Usporedba okolišnih značajki areala suma lužnjaka i kitnjaka s grabom
Comparison of environmental characteristics of areas under pedunculate
and sessile oak forests with common hornbeam


U visinskoj zonaciji vegetacije, iznad šume hrasta
lužnjaka i običnog graba, u našim krajevima pridolazi
klimatogena zajednica hrasta kitnjaka i običnog graba
{Epimedio-Carpinetum betuli). Te dvije zajednice pripadaju
istoj svezi {Carpinion betuli) i između sebe su
floristički znatno sličnije (usporedi npr. Vukelić i
Rauš 1998), nego što su to dvije gore spomenute lužnjakove
zajednice. Hipotetski govoreći, kada hrast lužnjak
kod nas nigdje ne bi bio vrsta klimatogenog rasprostranjenja,
tada bi jamačno u ravničarskom području
panonske Hrvatske to bio hrast kitnjak, i to u zajednici
s običnim grabom. Sukladno tomu, pitanju iz naslova
može se pristupiti i usporedbom makroklime u
arealima dvije spomenute zajednice, što je za potrebe
ovoga rada i učinjeno za područje panonske Hrvatske.
Kao izvor podataka o vegetaciji poslužila je karta realne
šumske vegetacije Hrvatske u mjerilu 1:500000
(Trinajstić idr. 1992), koja je digitalizirana i rasterizirana
uz prostornu razlučivost od 300 x 300 m.


Kao izvor podataka za tri odabrana makroklimatska
pokazatelja (srednja mjesečna temperatura, mjesečna
oborina i mjesečna potencijalna evapotranspiracija)
korišteni su interpolacijski modeli visoke pouzdanosti
(Antonie i dr., u tisku-b), uz osrednjavanje za razdoblje
1956-1995. Za prostornu interpolaciju korišteni
su podaci mjereni na 127 meteoroloških postaja za
temperaturu zraka i oborinu, dok je potencijalna evapotranspiracija
za svaku postaju procijenjena modelom
prema Priestly i Taylor (1972), u funkciji srednje
mjesečne temperature zraka i srednje mjesečne
Sunčeve iradijacije na površini tla (izračunate iz iradijacije
na vrhu atmosfere i naoblake, Nikolov iZeller,
1992). Interpolacija klimatskih pokazatelja provedena
je uzimajući u obzir nadmorsku visinu, na istoj
mreži 300 x 300 m, s kojom je rasterizirana karta šum


ske vegetacije, a svi su sadržaji objedinjeni u jednostavni
geografski informacijski sustav.


Razdioba makroklimatskih pokazatelja unutar areala
zajednica lužnjaka i kitnjaka s grabom prikazana je
grafički za svaki mjesec tijekom vegetacijske sezone
(slika 3.). Iako su razlike između zajednica očite za sve
pokazatelje u svim mjesecima, može se isto tako uočiti
da s obzirom na sve pokazatelje i u svim mjesecima
postoji preklapanje u približno jednoj polovini do tri
četvrtine ukupnog areala svake zajednice. Iz toga se
može pretpostaviti da granica rasprostranjenja te dvije
zajednice nije isključivo kontrolirana makroklimom, te
daje u području jednake makroklime lužnjak konkuretniji
zbog utjecaja dopunskog vlaženja podzemnom vodom
i/ili poplavama. S obzirom da se danas, ponajprije
zbog djelovanja čovjeka (poljoprivreda, promet, urbanizacija),
areali te dvije zajednice u Hrvatskoj gotovo
nigdje ne dodiruju (usporedi Tri naj st i ć idr. 1992),
može se pretpostaviti da su makroklimatske razlike između
područja njihovog prirodnog rasprostranjenja još
i manje. Bez obzira na to, detaljno sagledavanje makroklimatskih
razlika između areala lužnjaka i kitnjaka u
Hrvatskoj trebalo bi obuhvatiti i druge makroklimatske
pokazatelje (primjerice prema Ellenbergu 1978,
kitnjak je na području srednje Europe osjetljiviji od
lužnjaka na zimske studeni), što treba biti predmetom
budućih istraživanja. Ipak, važno je uočiti da postojeće
razlike u oborini i evapotranspiraciji prikazane u ovome
radu, obje idu u smjeru većeg potencijalnog vodnog
deficita u arealu lužnjakove zajednice u odnosu na kitnjakovu,
što potencijalno naglašava značaj podzemne
vode kao izvora dopunskog vlaženja.


U prilog tomu govore i razlike između promatranih
zajednica u značajkama reljefa. Na slici 4. prikazana je
razdioba površina pod obje zajednice prema nagibu te




ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 52     <-- 52 -->        PDF

O. Anionic: JE LI HRAST LUŽNJAK U HRVATSKOJ VRSTA KLIMATOGLNH RASPROSTRANJENOSTI´.´ Šumarski list br. 1-2, CXXV (2001), 45-56
Slika 3. Razdioba makroklimatskih pokazatelja unutar sadašnjih areala zajednice hrasta lužnjaka i običnog graba (smeđi
likovi) i zajednice hrasta kitnjaka i običnog graba (zeleni likovi). Linija unutar pravokutnika predstavlja medijanu.
Gornja i donja granica pravokutnika predstavljaju opseg unutar kojeg pada 50 % svih vrijednosti (± 25 % od medijane).
Dužina iznad i ispod pravokutnika predstavlja opseg unutar kojeg je 95 % svih vrijednosti (± 42.5 % od
medijane).


Figure 3 Distribution of macroelimate parameters within the recent areas of pedunculate oak - common hornbeam community
(brown shapes) and sessile oak - common hornbeam community (green shapes). The line within rectangle
represents the median. Upper and lower boundary of rectangle represent range within which 50 % of all values fall
(± 25 % from median). The segments above and below of rectangle represent range within which is 95 % of all va


lues (± 42.5 % from median).


rena (izvedenog iz digitalnog visinskog modela razlučivosti
300 x 300 m) za područje cijele panonske Hrvatske.
Lužnjakova zajednica u velikoj većini svog areala
dolazi na terenima praktično bez nagiba, što se može
interpretirati kao težnja vlažnijem staništu na dva načina:
1 ) u smislu minimizacije površinskog i bočnog utjecanja
(maksimalno iskorištenje oborine) i 2) u smislu
potencijalnog kontakta rizosfere s podzemnom vodom.
Kitnjakova zajednica, iako također najčešća na ravničarskim
terenima, dolazi i na nagnutim terenima, što
posredno oslikava njezinu dominantnu zavisnost o makroklimi.


Sve izneseno upućuje na zaključak da se zajednica
lužnjaka i graba u značajnom dijelu svog današnjeg
areala nalazi pod utjecajem dopunskog vlaženja. U
kontekstu ove rasprave važno je pitanje u kojoj mjeri
naša ravničarska područja u kojima se ne očituje utjecaj
dopunskog vlaženja potencijalno pripadaju lužnjaku, a
u kojoj kitnjaku. Procjene u tom smjeru znatno su otežane
već spomenutom činjenicom daje upravo u zoni
dodira areala lužnjaka i kitnjaka najizraženiji antropogeni
utjecaj.


Antonie i dr. (2000) razvili su matematički model


predviđanja prostorne razdiobe glavnih tipova šuma u
Hrvatskoj u funkciji prostornih razdioba makroklimatskih
pokazatelja (srednja mjesečna temperatura zraka,
mjesečna oborina, srednja mjesečna Sunčeva iradijacija
na površini tla, mjesečna evapotranspiracija), te osnovnih
značajki reljefa (nagib i orijentacija terena).
Prostorne razdiobe spomenutih makroklimatskih pokazatelja
izvedene su prostornom interpolacijom mjerenja
na 127 meteoroloških postaja uz uvažavanje nadmorskih
visina iz digitalnog visinskog modela ( A n t o nić
i dr., u tisku-b), te osrednjene za razdoblje 19561995.
Podaci o šumskoj vegetaciji preuzeti su od Trin
aj s t i ć a i dr. ( 1992) i poopćeni na devet glavnih klimatogenih
tipova - vegetacijskih zona (usporedi Tri n
a j s t i ć i dr. 1992 i A n t o n i ć i dr. 2000), koje u sebi
uključuju edafski uvjetovane zajednice. U tom poopćenju
prvi tip (nizinske bjelogorične šume) objedinjuje
šume hrasta lužnjaka, barske šume poljskog jasena
(Fraxinus angustifolia Vahl.) i crne johe (Alnus glutinosa
(L.) Gärtn.), te ritske šume vrba (Salix sp.) i topola
(Populus sp.). Drugim riječima, u izgradnji spomenutog
modela prejudicirana je klimatogenost rasprostranjenja
hrasta lužnjaka u zajednici s grabom na području




ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 53     <-- 53 -->        PDF

O. Antonie: JE LI HRAST LUŽNJAK. U HRVATSKOJ VRSTA KLIMATOGENE RASPROSTRAN.IKNOSTI? Šumarski list br. 1-2, CXXV (2001 ), 45-56
cijelog areala te zajednice u Hrvatskoj, u smislu hipotetskog
završnog stadija u sukcesiji svih ostalih tipova
šuma koje pridolaze na istom području. Drugi tip (prigorske
bjelogorične šume) objedinjuje klimatogene i
edafske šume hrasta kitnjaka. Ostali tipovi nisu bitni za
ovu raspravu. Model je razvijen kao neuronska mreža,
koja za svaki od devet glavnih šumskih tipova računa
vjerojatnost pojave za zadane makroklimatske parametre
i osnovne značajke reljefa. Konačna klasifikacija
određene prostorne jedinice (300 x 300 m) s obzirom
na njezin makroklimat i osnovne značajke reljefa u
određeni vegetacijski tip, provodi se odabirom onog
tipa koji ima najveću vjerojatnost pojave. Ukupna točnost
klasifikacije modelom za područje cijele Hrvatske
u odnosu na kartiranu vegetaciju iznosi približno 80 %.
S tim se modelom može procijeniti vjerojatnost pojave
određenog tipa i izvan njezinog sadašnjeg areala (model
potencijalne šumske vegetacije), što je za potrebe
ovoga rada i učinjeno za spomenuti prvi i drugi tip u
području panonske Hrvatske (slika 5.).


Slika 4. Razdioba nagiba terena unutar sadašnjih areala zajednice


hrasta lužnjaka i običnog graba (plava linija) i zajednice


hrasta kitnjaka i običnog graba (crvena linija).
Figure 4 Distribution of terrain slopes within the recent areas of pe


dunculate oak - common hornbeam community (blue line)


and sessile oak - common hornbeam community (red line).


Slika 5. Model prostorne razdiobe glavnih tipova šuma u Hrvatskoj (potencijalna šumska vegetacija) izveden
iz makroklime i osnovnih značajki reljefa (Antonie i dr., 2000). Svjetlo zeleno - nizinske bjelogorične
šume (glavna vrsta je hrast lužnjak), tamno zeleno - prigorske bjelogorične šume (glavna vrsta je hrast
kitnjak), žuto - ostali tipovi (gorske šume bukve, visokogorske šume bukve i jele). Plavo - vodene
površine, smeđe - urbana područja.


Figure 5 The model of spatial distribution of main forest types in Croatia (potential forest vegetation) derived
from macroclimatc and basic relief characteristics (Antonie et al., 2000). Light green - lowland deciduous
forests (main species is pedunculate oak), dark green - submontane deciduous forests (main
species is sessile oak), yellow - other types (montane beech forests, altimontane beech-fir forests).
Blue - surface water, brown - urban areas.




ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 54     <-- 54 -->        PDF

O. Antonie: JE LI HRAST LUŽNJAK U HRVATSKOJ VRSTA KLIMATOGLNL RASPROSTRANJENOSTI9 Šumarski list br. 1-2, CXXV (2001 ). 45-56
Na slici je vidljivo da u modeliranoj potencijalnoj
šumskoj vegetaciji u panonskoj Hrvatskoj tip s lužnjakom
zauzima vrlo velike površine, a tip s kitnjakom čak
ponegdje (sjever Hrvatske) potpuno izostaje iz vegetacijske
zonacije, pa se na tip s lužnjakom izravno nastavljaju
brdske šume bukve. Takav se rezultat iz perspektive
gornje rasprave može smatrati nerealnim i uzrokovan
je ponajprije činjenicom da korišteni model ne uzima
u obzir utjecaj podzemne vode, predviđajući rasprostranjenje
lužnjaka samo na temelju makroklime i osnovnih
značajki reljefa.


Prirodno razgraničenje areala lužnjaka i kitnjaka,
kao i precizno prostorno određenje klimatogenosti luž


njakovog rasprostranjenja, moći će se izvesti tek kada
se model potencijalne šumske vegetacije unaprijedi
ugradnjom ostalih potencijalnih makroklimatskih procjenitelja
(npr. minimalne temperature zraka, vlaga zraka),
ali i procjenitelja koji opisuju utjecaj dopunskog
vlaženja podzemnom i poplavnom vodom. To su ponajprije
značajke tla povezane s teksturom (kapilarno podizanje,
vodni kapaciteti tla), zatim dubina do podzemne
vode, te značajke reljefa poput potencijalne akumulacije
površinskim tečenjem (Be v en iKirkby 1979,
Burt i Butcher 1985, vidi sliku 6.) i dubine u lokalnim
sabirnicama vode (Antonie 1996b, Antonie i
dr. u tisku-c, vidi sliku 7.).


Slika 6. Prostorna razdioba indeksa potencijalne akumulacije površinskim tečenjem u šumi Repaš, prikazana
u skali plave boje. Najtamnija područja predstavljaju potencijalne vodotoke ili depresije sa stajaćom
vodom.


Figure 6 Spatial distribution of potential flow accumulation index in Repaš forest, shown in the blue scale.
The darkest areas represent potential water flows and depressions with stagnant water.


Može se očekivati da će biti potrebna i dodatna istraPri
tome će trebati uzeti u obzir i utjecaj unutarvrsne
živanja u području fiziologije obje vrste (transpiracijski (ekološke rase) i međuvrsne genetske varijabilnosti
koeficijent, grada lista i puci), te u području hidrologije lužnjaka i kitnjaka, kao dvije filogenetski vrlo srodne
i hidropedologije naših ravničarskih slivova, s posebvrste,
čija specijacija nije do kraja razjašnjena (usporenim
naglaskom na vjerodostojnom i reprezentativnom di npr. Kleinschmi t iKleinschmi t 2000).
monitoringu podzemne vode i vlažnosti tla u rizosferi.




ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 55     <-- 55 -->        PDF

O. Anionic: JE LI HRAST LUŽNJAK U HRVATSKOJ VRSTA KL1MATOGENE RASPROSTRANJENOSTI? Šumarski lisl br. I 2, CXX V (2001 ). 45-56
Slika 7. Prostorna razdioba dubine u lokalnim sabirnicama za šumu Repaš, prikazana u skali zelene boje od
svjctlog (0 m, otvoren teren izvan sabirnica) do tamnog (2 m).


Figure 7 Spatial distribution of depths in sinkholes for Rcpaš forest, shown in the green scale from light (0 m,
open slope out of the sinkhole) to the dark (2 m).


ZAKLJUČAK


Hrast lužnjak je vrsta čije je rasprostranjenje i uspijevanje
dominantno uvjetovano potrebom za značajnom
količinom fiziološki aktivne vlage u tlu tijekom
vegetacije (usporedi npr. Ivkov, 1994). Fiziološki aktivna
vlaga tla posljedica je cijelog niza utjecaja: makroklimatskih
(oborina, evaporacija, transpiracija), hidropedoloških
(kapilarno podizanje, vodni kapaciteti,
infiltracija), hidroloških (dubina do podzemne vode,
učestalost poplava) i geomorfoloških (nagib terena, položaj
terena u slivu, položaj terena u lokalnim sabirnicama
- mikrodepresijama). Prostorne granice ekološke
niše lužnjaka određene su međudjelovanjem svih tih
utjecaja. Lužnjak se može smatrati vrstom klimatogenog
rasprostranjeni a samo ondje gdje dopunski izvori
vlaženja (podzemna voda, poplave) ne doprinose osiguravanju
dovoljne količine fiziološki aktivne vlage
potrebne za rast i razvoj. U kojoj su mjeri ti uvjeti
ostvareni unutar lužnjakovog areala u Hrvatskoj, ne
može se precizno procijeniti zbog nedostatka podataka.


Hrast kitnjak je vrsta klimatogenog rasprostranjenja,
čije sastojine možda predstavljaju monoklimaks ne
samo prigorskog, nego i ravničarskog područja, tamo


- Conclusion
gdje skup navedenih utjecaja ne osigurava lužnjaku dovoljno
vlage. Obje vrste hrasta grade sastojine s običnim
grabom, koji se zbog plićeg zakorjenjivanja može
smatrati vrstom klimatogenog rastprostranjenja i na
svim staništima s lužnjakom (slika 8.).


Vrednovanje značaja utjecaja koji uvjetuju pridolazak
hrasta lužnjaka na konkretnom staništu iznimno je
važno za šumarsku struku iz perspektive njegovog sušenja
i razloga koji do toga dovode. Dosada su to najčešće
bili hidrotehnički zahvati, ali u budućnosti to
može biti i globalno zatopljenje koje bi moglo mnogostruko
izmijeniti doprinos hidroloških i makroklimatskih
utjecaja opskrbi lužnjaka vodom na konkretnim staništima.
O tome posebno valja voditi računa u planiranju
i projektiranju hidrotehničkih zahvata u blizini lužnjakovih
sastojina, koje treba, gdje god je to moguće,
usmjeravati prema meliorativnom utjecaju, a drugdje
inzistirati na prihvatljivim tehničkim rješenjima i/ili
zaštitnim mjerama.


Sličan problem granice lužnjakovog rasrostranjenja
postoji i na suprotnoj strani njegove ekološke niše - na
barskoj granici šume gdje se javljaju uvjeti prevlaživa




ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 56     <-- 56 -->        PDF

O. Anionic: JE LI HRAST LUŽNJAK U HRVATSKOJ VRSTA KLIMATOGENE RASPROSTRANJENOSTI? Šumarski list br. 1 2, CXXV (2001 ), 45-56
dubina do podzemne vode


groundwater depht


Slika 8. Shematiziran prikaz pridolaska glavnih vrsta drveća s obzirom na vlažnost tla u ravničarskom području
Hrvatske. A - dubina zakorjenjivanja hrasta lužnjaka, B - dubina zakorjenjivanja običnog graba. Svjetlo
zeleno područje - prisutnost hrasta lužnjaka uvjetovana makroklimom, svjetlo plavo područje - prisutnost
hrasta lužnjaka uvjetovana dopunskim vlaženjem podzemnom vodom, tamno zeleno područje hrast
kitnjak, smeđa streliea - obični grab, tamno plava strelica - poljski jasen, ljubičasta strelica - crna
joha.


Figure 8 Schematic representation of distribution of the main tree species related to the soil moisture in the lowland
areas of Croatia. A-depth of rooting of pedunculate oak, B - depth of rooting of common hornbeam.
Light green area - presence of pedunculate oak conditioned by macroclimatc, light blue area - presence
of pedunculate oak conditioned by the additional moistening by groundwater, dark green area - sessile
oak, brown arrow - common hornbeam, dark blue arrow - narrow-leaved ash, purple arrow - sticky alder.


nja i anaerobiozisa (i gdje se javlja posebna fiziološka čimbenika (makroklimatskih, hidroloških, hidropedorasa
hrasta lužnjaka, usporedi Prpić, 1976) na koje je loških, geomorfoloških) na pridolazak i uspijevanje
lužnjak znatno osjetljiviji od ostalih vrsta drveća nizinlužnjaka
na konkretnom staništu između sebe mnogoskih
šuma (poljski jasen, crna joha). Taj problem tematstruko
povezano, što znači da se ti čimbenici ne mogu
ski ne pripada u ovu raspravu, ali je za šumarsku struku razmatrati odvojeno jedan od drugoga. Spomenuto će
podjednako važan. istraživanje morati zbog specifičnosti problema biti u


U budućnosti valja provesti detaljno istraživanje domeni autekologije, populacijske ekologije, populaekoloških
uvjeta sadašnjeg i potencijalnog lužnjakovog cijske genetike i ekološkog modeliranja, a postojeće sirasprostranjenja
u Hrvatskoj. Postojeće spoznaje o pronekološke
spoznaje biti će važna podloga u njegovom
blemu ukazuju da je djelovanje pojedinih okolišnih planiranju.


LITERATURA - References


A n t o n i ć, O. 1996a: Modeli utjecaja topoklime na veween
the phytocoenoses in the "Viljska ponikva"
getaciju krša (doktorska disertacija). Sveučilište sinkhole, Mt. Risnjak, Croatia. Cro. Met. J. 32,
u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet. 37-49.


Antonie, O. 1996b: Application of the Spatial MoAntonie,
0., Hatić, D., Križan, J. i Bukovec,
delling in the Karst Bioclimatology. Cro. Met. J., D. 1999: HE Novo Virje: Prihvatljivi režim pod31,95-
102. zemnih voda sa stajališta održanja šumskih eko


Antonie, O., Kušan,V. iHrašovec,B - 1997: Misustava.
Oikon d.o.o., Zagreb.
croclimatic and topoclimatic differences bet




ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 57     <-- 57 -->        PDF

O. Antonie: JE LI HRAST LUŽNJAK U HRVATSKOJ VRSTA KLIVI A´I (KiLNL RASPROSTRANJENOSTI? Šumarski list br. 1 2. (´XXV (2(101 ). 45-56
Antonie, O., Bukovec, D., Križan, J., Marki,


A. i H a t i ć, D., 2000: Spatial distribution of major
forest types in Croatia as a function of macro-
climate, Natura Croatica, 9, 1-13.
Antonie, O., Hatić, D. i Križan, J. (u tisku-a):
Modelling groundwater regime acceptable for
the forest survival after the building of the hydroelectric
power plant, Ecol. Modelling.


Antonie, O., Križan, J., Marki, A. i Bukovec,


D. (u tisku-b): Spatio-temporal interpolation of
climatic variables over large region of complex
terrain using neural networks, Ecol. Modelling.
Antonie, O., Hatić, D. i Pernar, R. (u tisku-c):
DEM-based depth in sink as an environmental
estimator, Ecol. Modelling.


Archibold , O. W. 1995: Ecology of World Vegetation.
Chapman and Hall, London.


Beven, K. J. i Kirkby, M. J. 1979: A physically-
based variable contributing area model of basin
hydrology. Hidrol. Sci. Bull. 24,43-69.


Biondić, D. i Vidakov ić-Šutić , R. 1998: Morphological
processes on the downstream part of
the Drava river. Proceedings of the International
Conference on European River Development
(ICERD). 16-18 April, Budapest, Hungary.


Braun-Blanquet, J. 1964: Pflanzensoziologie -
Grundlagen der Vegetationskunde. III. ed.,
Springer - Verlag, Wien, New York.


Burt, T. P. i Butcher, D. P. 1985: Topographie controls
of soil moisture distributions. J. Soil Sci. 36,
469-486.


C1 e m e n t s, F. E. 1936: Nature and structure of the climax.
J. Ecol. 24: 252-284.


Clements , E E. 1916: Plant succession: Analysis of
the development of vegetation. Carnegie Inst.
Wash. Publ. 242: 1-512.


D a u b e n m i r e, R. 1966: Vegetation: Identification of
typal communities. Science 151: 291 -298.


Ellenberg , H. 1978: Vegetation Mitteleuropas mit
den Alpen in ökologischer Sicht. Verlag Eugen
Ulmer, Stuttgart. 82 p.


G1 a v a č, V 1987: Sukcesija. Šumarska enciklopedija,


II. izdanje (3): 298-299.
Hatić, D., Antonie, O., Š panj ol, Ž. i Križan, J.
2000: Growth of old oak trees in Croatia: The
preliminary results of the TGECC programme.
Glas. šum. pokuse 37.311 -321.


Ivkov,M. 1994: Simuliranje razvoja sastojina uz pomoć
modela ovisnosti debljinskog prirasta o
razini podzemnih voda. Glas. šum. pokuse 30.
95-141.


Jovanović, B., i Vukičević, E. 1987: Hrast
lužnjak. Šumarska enciklopedija, II. izdanje (2):
74-76.


Kleinschmit, J. i Kleinschmit, J. G. R. 2000:


Quercus robur - Quercus petraea: A critical review
of the species concept. Glas. šum. pokuse
37.441-452.


Mayer, B. 1996: Hidrološka problematika osobito s
gledišta površinskog dijela krovine. U: Hrast
lužnjak u Hrvatskoj. Hrvatska akademija znanosti
i umjetnosti i Javno poduzeće Hrvatske šume,
Zagreb.55-71.


Nikolov,N. T. iZeller, K. F. 1992: A solar radiation
algorithm for ecosystem dynamic models.
Ecol. Modelling 61. 149-168.


Pearlstine, L., McKellar, H. i Kitchens, W.
1985: Modelling the impacts of river diversion
on bottomland forest communities in the Santee
river floodplain, South Carolina. Ecol. Modelling
29. 283-302.


P h i p p s, R. L. 1979: Simulation of wetlands forest vegetation
dynamics. Ecol. Modelling 7. 257-288.


Priestly, C. H. B. i Taylor, R. J. 1972: On the assessment
of surface heat flux and evaporation using
large-scale parameters. Mont. Weather Rev. 100.
81-92.


Prpić, B. 1976: Reagiranje biljaka hrasta lužnjaka
{Quercus robur L.) iz dva različita staništa na
različite uvjete vlažnosti. Šumarski list 3-4.
117-123.


Prpić, B., Rauš, Đ., Pranjić, A., Matić, S.,
Vranković, A., Seletković, Z., Lukić,
N., Papeš, B., Žnidarić, G. i Skendero vić
, J. 1987: Studija hidrološke sanacije šume
Repaš. Zavod za istraživanja u šumarstvu Šumarskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 33 pp.


Prpić, B., Vranković, A., Rauš, Đ., Matić, S.,
Pranjić, A. i Meštrović, Š. 1994: Utjecaj
ekoloških i gospodarskih činilaca na sušenje hrasta
lužnjaka u gospodarskoj jedinici Kalje šumskog
gospodarstva Sisak. Glas. šum. pokuse 30.
361-420.


Prpić , B. 1996: Propadanje šuma hrasta lužnjaka. U:
Hrast lužnjak u Hrvatskoj. Hrvatska akademija
znanosti i umjetnosti i Javno poduzeće Hrvatske
šume, Zagreb. 273-298.


Prpić, B. i An i ć, I. 2000: The role of climate and hydraulic
operations in the stability of the pedunculate
oak (Quercus robur L.) stands in Croatia.
Glas. šum. pokuse 37. 229-239.
Rauš, Đ., Trinajstić, t., Vukelić, J. i Medve dović,
J. 1992: Biljni svijet hrvatskih šuma. U:
Šume u Hrvatskoj. Šumarski fakultet Sveučilišta
u Zagrebu i Javno poduzeće Hrvatske šume,
Zagreb. 33-78.
Rauš, Đ. 1996: Šumske zajednice hrasta lužnjaka. U:
Hrast lužnjak u Hrvatskoj. Hrvatska akademija
znanosti i umjetnosti i Javno poduzeće Hrvatske
šume, Zagreb. 27-54.




ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 58     <-- 58 -->        PDF

O. Anionic: JE LI HRAST LUŽNJAK U HRVATSKOJ VRSTA KLJMATOGhNE RASPROSTRANJENOSTI? Šumarski list br. I 2. CXXV (2001 ). 45-56
Tansley , A. G. 1935: The use and abuse of végéta- i Javno poduzeće Hrvatske šume, Zagreb. 79-80


tional concepts and terms. Ecology 16: 284-307. + 1 karta.
Trinajstić, I., Ra uš, Đ., Vukelić, J. i Medve - Vukelić,J.iRauš,Đ. 1998: Šumarska fitocenologidović,
J. 1992: Vegetacijska karta šumskih za- ja i šumske zajednice u Hrvatskoj. Sveučilište u
jednica Hrvatske, M 1:500000. U: Šume u Hr- Zagrebu, Zagreb.
vatskoj. Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu


SUMMARY: Ecological conditions of spatial distribution of the pedunculate
oak (Quercus robur L.) in Croatia are discussed in this paper. Pedunculate
oak in Croatia is the main tree species in two forest communities: Genisto
elatae - Quercetum roboris Ht. 1938 and Carpino betuli - Quercetum roboris
(Anić 1959) emend. Rauš 1969. In the first community which resides on
flood-plains, the presence of pedunculate oak, as well as the majority of other
species, is conditioned by additional moistening by groundwater and flood,


i.e. its distribution is not climatogenic. The second community is floristically
similar to the climatogenic community of the sessile oak and common hornbeam
(Tipimedio-Carpinetum betuli (Ht. 1938) Bo rh idi 1963). Although the
other species o/ Carpino betuli - Quercetum roboris community are not influenced
by groundwater due to the shallower rooting, the presence of pedunculate
oak, as a species which can develop deep rooting system, is often (but not
allways) conditioned by additional moistening by groundwater in this community
too. This is especially evident on lighter soils with unfavourable hydropedological
characteristic (low capillary rise and available soil water capacity).
Besides, areas under Carpino betuli - Quercetum roboris community and
Epimedio - Carpinetum betuli community have similar macroclimate, but they
differ geomorphologically - the first community avoides sloped terrain which
indirectly implies moister habitats. It can be generally concluded that pedunculate
oak in Croatia is distributed out of additionally moistened areas (by
groundwater and/or floods) only when hydropedological and/or geomorphological
conditions are favorable.
Knowing environmental factors which control presence and growth of the
pedunculated oak on the specific site is important for the forest management
and also for designing of the hydro-technical measures based on principles of
sustainable development. Consequently, the future research has to be undertaken
to enable detailed understanding of interactions beween environmental
factors (e.g. hydrological and hydropedological characteristics, evaporation,
transpiration, precipitation) which together result in the presence of pedunculate
oak on the specific site, including the problem of intraspecies (ecological
races of pedunculate oak) and interspecies (toward the sessile oak) genetic
variability.


Keywords : pedunculate oak, vegetation climax, macroclimate, groundwater,
rooting, hydropedological characteristics, terrain slope, sessile oak.