DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 75     <-- 75 -->        PDF

Ovome gledištu replicirao je prof. Matić, smatrajući
da domaćim životinjama nije mjesto u šumi. Na području
Dalmacije, ima toliko neobrađenih površina da na
njemu može opstati milijun koza. Takve akcije svesrdno
podržavamo, ali ne da se to radi na šumskim površinama
gdje postoje osnove gospodarenja za 100 godina
unaprijed. Dalmatinske šume ne moraju biti samo šikare
i makije, iako su i one vrhunske šume u odnosu na one iz
vremena dok je harala koza. To su šume čija je općekorisna
funkcija daleko vrijednija od onoga što bi dala
koza. Svoj posjed ograditi i čuvati, a u državni posjed
utjerati domaću životinju, za neke je normalna stvar.


Prof. Prpić navodi kako u jednoj Francuskoj, koja
ima velik broj koza, nikome ne pada na pamet kozu tjerati
u šumu. Osnovni je problem ovdje kod nas nerazgraničenje
šumskog i poljoprivrednog zemljišta. Šuma
koja treba zadržati svoj osnovni cilj, a čiji ekosustav
podnosi određen broj biljojeda i mesojeda njemu pripadajućih,
ne podnosi bez posljedica ništa izvan tog ekosustava.


Prof. dr. sc. Paula D u r b e š i ć, ekolog s PMF-a, posebno
pozdravlja multidisciplinarnost u ovoj raspravi
HŠD-a, ukazujući na nedosljednost, kada nakon mukotrpnog
rada na donošenju podcrtavajućih dobrih odluka,
društvo zbog trenutačnih probitaka i podilaženja
želi učiniti korak natrag.


To možemo okarakterizirati čak amoralnim i neodgovornim
ponašanjem onih zaduženih da zakon provode,
i običnih građana koji gledaju samo osobni interes.
Imajući prilike proučavati šumsko tlo, bogato takvim
materijalom koji nam, ako ga pogledamo govori što to
može na njemu rasti - ono je indikator onoga gore, i
obratno, ako gledamo što raste na njemu, imamo i odgovor
koliko je tlo bogato. Narušivši taj sustav u jednoj
slavonskoj hrastovoj ili jedinoj gorskokotarskoj šumi,
posebice onoj dalmatinskoj koja je u fazi nastanka, činimo
neprocjenjivu štetu. Dakle struka treba imati riječ,
treba braniti stavove struke, pa tako tu dužnost i pravo
moraju imati i šumari, jer oni su za šumu zaduženi.


Dr. Durbešić se posebno osvrnula na dio medija
gdje se iznose neznanstvene činjenice, što nije dobro za
hrvatsku javnost, jer se donose nepravilni zaključci, koji
su onda poticaj i poziv da se čini ono što ni stručno pa
ni zakonski nije dozvoljeno. Ako gledamo dalje oko
sebe, onda nam je jasno zašto "svi danas proizvode
zdravu hranu". Pitamo se koja je nezdrava i tko nam na
nju ukazuje? Zdrava hrana, eko-hrana posebno, ponajprije
je pitanje utemeljenosti tog naziva.


Prof. Matić zahvaljujući prof. Durbešić na raspravi,
slaže se kako se treba čuvati bombastičnih izraza i izjava,
posebice naglašavajući onu kako "koza čuva šumu
od požara", ali ako hoćemo biti sarkastični, ona je istinita,
naime kad koza sve obrsti nije ništa ostalo i nema
što gorjeti - kamen ne gori! Zapravo naš je problem
što svatko sve zna, naravno o šumarstvu znaju svi. U


ovoj kući HSD-a gdje se nalazimo, 1898. godine, dakle
prije 102 godine počela s radom šumarska visokoškolska
nastava i HSD od svog utemeljenja 1846. godine do
danas kontinuirano radi i bori se za šumarstvo, ali na
osnovu znanosti.


Prof. dr. sc. Joso Vukelić svoju raspravu započinje
tvrdnjom kako mi danas ovdje ne bi raspravljali o
odnosnoj temi kada bi funkcionirala pravna država, jer
treba poštovati zakone i to je polazište svega. Neutemeljene
izjave opasne su glede formiranja mišljenja i
laičkog i polustručnog. U raspravi smo čuli što to domaća
stoka donosi šumi negativno, zašto nema mišljenja
što donosi pozitivno - ima li toga - vjerojatno nema.
Inače se slaže s dijelom rasprave prof. Caputa, ali
ne da se na taj način radi u šumi, jer ima drugih površina.
Primjer Paga -7 % površine je šuma, na tih 7 % površine
posječe se šuma za nogometno igralište, a onda
stiže u Ministarstvo zahtjev da se i stoka tjera u šumu, a
93 % površine je kamenjar i pašnjaci. Gdje je tu logika i
opravdanje - to je ono što nas tjera da ponekad pušemo
i na hladno. Jedna ozbiljna država, Ministarstvo i Svjetska
banka, morale bi u ozbiljnoj strategiji razgraničiti i
reći da je od naših 660.000 ha krša, npr. 200.000 ha
šumsko tlo, i zatražiti od šumarstva program kako pošumiti
gole i održati pošumljene površine. Određeni dio
od 660.000 ha treba dati poljoprivredi pa neka ona da
program gdje će se uzgajati koze i dr. Slijedi turističko
područje, građevno, vojno itd.


Kada je pak riječ o makiji, nemojmo je omalovažavati,
jer je to jedan sukcesijski stadij koji može teći u
regresivnom, ali i progresivnom smjeru. Reći da makija
ili šikara nikada neće biti šuma, nije utemeljeno, jer
pitanje je to ulaganja ili neulaganja i stručnog rada u
tome prostoru.


Na kraju, podsjeća na pitanje poštivanja zakona i
potpisanih dokumenata, ukazujući na Ministarsku konferenciju
1993. godine u Helsinkiju, gdje je ministar
poljoprivrede i šumarstva potpisao rezoluciju Hl o
očuvanju europskih šuma, koja govori o smjernicama
za potrajno gospodarenje europskim šumama. U dokumentima,
točka K se kaže, da se "priznaju štetni utjecaji
na šume u nekim dijelovima Europe zbog uništavanja
većih šumskih površina požarima i olujama, zbog neprimjerenog
gospodarenja, zbog štetnika, bolesti, paše,
neregularnog brštenja i industrijskog i infrastrukturnog
razvoja. Opće smjernice gospodarenja koje je potpisalo
39 zemalja, a među njima i Hrvatska, u točci 7 kazuju postupci
u gospodarenju šumama trebaju težiti barem
održavanju sadašnjeg stanja, a ako je moguće i poboljšanju,
stabilnosti, vitalnosti, regenerativnih sposobnosti,
otpornosti šuma i prilagodbi šumskih ekosustava
prema stresu, posebice zaštiti od požara, štetnih bolesti,
divljači i drugih uzročnika kao stoje paša i brštenje".
Dakle, sve je jasno rečeno.


Na kraju predlaže da HŠD i "Hrvatske šume" upute