DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 84     <-- 84 -->        PDF

MONTI E BOSCHI


(talijanski časopis za ekologiju i tehniku primijenjenu na šume i planinski okoliš)


Iz broja 5, rujan-listopad 2000. Dajemo osvrt na
sljedeće priloge:
Enrico R o v e 11 i : Bilješke o procjenama bukovih
sastojina središnjih i južnih Apenina.


Ekologiju i rasprostranjenost bukve na Apeninskom
poluotoku proučavali su mnogi autori a, posebno Hofman(
1956, 1960, 1991) te Susmel 1959.


Ovim člankom autor je doprinjeo poznavanju apeninskih
sastojina bukve, koje predstavljaju najvažnije
ekosustave visokih planina. Autor je naglasio limitirajuće
aspekte koji utječu na normalan razvoj sastojina
bukve i koji su prepreka brzom i ispravnom oporavku
tih lijepih šumskih formacija. Radi usporedbi, koristio
je mnogo arhivskih fotografija iz razdoblja druge polovice
prošlog i početka ovog stoljeća, kao i aerosnimke
iz polovice ovog stoljeća.


Rod Fagus tipičan je za sjevernu Europu, Aziju i
Sjevernu Ameriku, dok u Australiji rastu vrste srodnog
roda Nothofagus. U Europskom kontinentu prevladava
F sylvatica L., dok na istoku raste i F. orientalis te se
njihovi areali na istoku preklapaju. Neki autori potvrđuju
postojanje treće vrste "moesiaca ", ali autor osobno
po svojim istraživanjima na Balkanu i Italiji to ne
potvrđuje.


U odnosu na ekologiju, bukva preferira ova područja
radi ujednačene klime i količina oborina od preko
1000 mm, ali svakako manje od 2500 mm. Oborine
veće od ovog maksimuma uzrokuju pretjerano ispiranje
tla. Temperaturne razlike trebaju biti manje od 20
stupnjeva C s rijetkim kasnim mrazovima. Ljetnu sušu
bukva dobro podnosi, a posebno na dubokim tlima i
južnim obroncima, gdje je korjenje jače razvijeno.
Optimalni klimatski uvjeti za bukvu nalaze se u središnjem,
južnom dijelu Europskog kontinenta, posebno u
Kordiljerima, zapadnim Pirenejima, Središnjem masivu,
zapadnim Alpama, Vogezima, Juri, Karpatima,
Apeninima i zapadnom Balkanu.


U Italiji najveću rasprostranjenost bukve nalazimo u
regijama: Abruzzo, Emilia-Romagna i Liguria. Visoke
šume rasprostranjene su uglavnom na jugu i Siciliji, a
panjače na sjeveru. Nakon tisuću godina korištenja terena
u poljoprivredne svrhe, šumske površine su se stalno
smanjivale i to najprije u bazalnim dijelovima planina,
zbog velikih suša pašarenje i uzgoj travnih kultura
penjao se i preko 2000 m n.m. To pokazuju ostaci nastamba
i skloništa koji se nalaze na velikim visinama
duž cijelih Apenina. Ujedinjenje Italije i pogrešna politika
prema šumama uništile su mnoge tisuće hektara
šuma. Prvi svjetski rat doprinjeo je daljnjem uništenju
visokih šuma zbog povećane potrošnje drveta i loše politike
gospodarenja. Pojava fašizma i Drugi svjetski rat
dali su veliki udarac talijanskom šumarstvu, posebice


bukovim sastojinama. Bukva se koristila za izgradnju i
održavanje željezničkih pruga. Veliki kompleksi visokih
šuma posječeni su i pretvoreni u degradirane panjače.
Mnogi zapisi i fotografije iz tog razdoblja dokaz su
nestanka tih "prirodnih spomenika", što podsjeća, kaže
autor, na fotografije lovaca iz vremena lova na bizone.


U nastavku članka autor daje prikaz stanja bukovih
sastojina po talijanskim pokrajnama, prikazujući detaljno
posljedice pogrešnog gospodarenja, što je potkrjepljeno
brojnim podacima i fotografijama.


Šumska patologija


Tullio Turchetti, Giorgio Maresi, Damiano
N i 11 i, Alessandro G u i d o 11 i, Giovanni M i c c i n e s i,
Giuseppe Rotundaro: Rasprostranjenosti bolesti
crnila u sastojinama pitomog kestena u Mugettu (Fi)


U posljednjem razdoblju uzgoj kestenovih kultura u
Italiji nalazi se u velikom porastu. Zahvaljujući poboljšanim
fitosanitarnim uvjetima i sve široj spontanoj rasprostranjenosti
biljaka otpornih na Ciyphonectria parasitica
(Murr), uzročnika raka kestenove kore. Ovoj
povoljnoj situaciji u novije vrijeme sve se više suprostavljaju
znaci opasne bolesti crnila (tintana bolest).
Ova je bolest ponovo u ekspanziji, nakon stoje početkom
stoljeća prouzrokovala znatne štete na kulturama
kestena (Petri, 1917 g.). Bolesti se dugi niz godina pripisivala
sekundarna uloga pored raka kestenove kore i
smanjenog interesa za uzgoj kultura kestena zbog migracije
stanovnika iz brdskih područja.


Nakon dužeg razdoblja patogeni uzročnik crnila
Phytophtora cambivora (Petri) vrato se s većom učestalošću
u kulturama kestena i u rasadnicima, uzrokujući
crnilo i uginuće širokih razmjera (Turchetti i Parrini
1993.,Anselmiidr. 1999.).


U toj situaciji i uslijed ozbiljnih napada u kulturama
kestena na području Firence, smatralo se opravdanim
obaviti istraživanja zbog procjene uloge bolesti u području
Mugello. Ta istraživanja vršena su u suradnji s Institutom
za patologiju šumskog drveća, zajednice šumarstva
Mugello-Sieve i Arsia (Toscana).


U ovom članku autor je iznio rezultate istraživanja,
koja su vršena u razdoblju od 1997-1999 g. Kestenici
područja Mugello svrstani su u "Zaštićeno geografsko
okružje" i svim vlasnicima kultura podijeljen je obrazac
gdje su trebali osim općih podataka upisati štete od
bolesti crnila, s naznakom intenziteta i stanja bolesti.
Poslije su izabrani posjedi gdje je najintenzivniji napad
bolesti, kako bi se lokalizirala žarišta bolesti. Za svako
žarište ustanovljeni su glavni parametri staništa (nadmorska
visina, ekspozicija, položaj i nagib). Gdje je to
bilo moguće, uzeti su od posjednika podaci o početku i