DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2001 str. 31 <-- 31 --> PDF |
B. Molak: ZAŠTITA I SPAŠAVANJE STANOVNIKA, DOBARA I OKOLIŠA LI SLUČAJU KRIZA ILI . Šumarski list br. 3 -4, CXXV (2001 ). I 53-168 Sve veća glad za resursima zbog njihova sve većeg iscrpljivanja (nafta, plin, hrana, voda...) mogla bi u budućnosti rezultirati sve većom učestalošću oružanih sukoba u svijetu. Stoga se i za taj oblik ugrožavanja, kao i za ona mirnodopska, zajednica mora što bolje pripremiti. Ekspanzija rješavanja problema zaštite i spašavanja od zbivanja koja nisu samo u izravnoj povezanosti s ratom, rezultirala je koncepcijom sveobuhvatnog upravljanja u krizama. Ta koncepcija obuhvaća tri međusobno povezane komponente: a) Sve tipove kriza: Uobičajeno je da različite vrste katastrofa, kao što su prirodne, tehnološke i rat, zahtijevaju sličan način upravljanja, tako da se slične strategije upravljanja u ovladavanju mogu primijeniti na sve vrste kriza. b) Partnerstvo u upravljanju u krizama: Odgovornost za upravljanje u krizama i resursi za djelovanje zahtijevaju blisku suradnju, odnosno partnerstvo na svim razinama uprave (Republika/županija), javnih poduzeća i privatnog sektora, industrije, dobrovoljačkih udruga i pučanstva. Sveobuhvatno upravljanje znači povezivanje u prikladan oblik svih potrebnih resursa za djelovanje. c) Životni ciklus kriza: Kriza ili izvanredno stanje najčešće ne djeluje samo jedan dan, već često vremenski traje i ima životni ciklus pojavljivanja koji mora slijediti niz upravljačkih faza, što uključuje strategije ublaživanja opasnosti, pripravnosti, djelovanja i oporavka od učinaka katastrofa. Osnovno načelo sveukupnog upravljanja u krizama je da se može nešto korisno učiniti i prije nego se kriza ili katastrofa dogodi, a i poslije samog događaja. Sveukupno upravljanje u krizama podrazumijeva četiri faze upravljanja u krizama u kojima se mora zajednički raditi da bi se zaštitila zajednica na određenom području (npr. županija ili država ako je cijela ugrožena). Do II svjetskog rata upravljanje u krizama najčešće se svodilo samo na pripravnost. Ta primarna uloga bila je u funkciji obrane od napada neprijatelja. No pripravnost je samo jedna od faza u upravljanju u krizama. Zajednica se mora baviti krizama i prije nego se one dogode, a mora i pomoći u oporavku od posljedica krize. Kao rezultat modernih promišljanja definirane su četiri faze sveukupnog upravljanja u krizama: ublaživanje, pripravnost, djelovanje i oporavak. Svaka faza proizlazi iz prethodne i postavlja zahtjeve na sljedeću. Aktivnosti u jednoj fazi mogu se preklapati s aktivnostima u prethodnoj. Pripravnost prelazi u djelovanje kada se dogodi katastrofa. Djelovanje prelazi u oporavak u različito vrijeme u ovisnosti o prostiranju i vrsti šteta. Slično, oporavak pokreće ublaživanje, motivaciju za sprječavanje ili reduciranje nastajanja sljedeće nesreće. Konačno, faze kriza nemaju početka ni kraja. Prepoznavanje prijetnji može motivirati ublaživanje isto tako kao i stvarna katastrofa. U svim fazama provode se određene aktivnosti ili mjere. U tablici 2. sažeto su prikazane četiri faze sveukupnog upravljanja u krizama s općim i specifičnim poslovima za neke vrste kriza ili izvanrednih stanja. Koordiniranje niza tih, ponekad vrlo složenih aktivnosti i njihovo međusobno povezivanje, kao i povezivanje niza operativnih segmenata sustava zaštite i spašavanja, osnovni je zadatak programatskog segmenta sustava, odnosno tijela državne uprave za slučaj izvanrednih stanja. Uobičajena uloga tog segmenta državne uprave je da potiče u svim fazama sveukupnog upravljanja u krizama, sve ostale resore uprave i druge organizacije da djeluju u cilju smanjivanja stradavanja ljudi i materijalnih šteta od svih onih kriza ili izvanrednih stanja koja ih mogu snaći. Mjere ili postupci koji se poduzimaju za vraćanje u normalno stanje (oporavak) često obuhvaćaju pripremne mjere usmjerene protiv ponavljanja krize ili katastrofe. Tako su mjere oporavka i mjere ublaživanja u međusobnoj vezi i čine zatvoreni krug između mjera ublaživanja, pripravnosti, djelovanja i oporavka. Za svaku pojedinu vrstu kriza u svakoj fazi procesa upravljanja postoji vrlo opsežan niz aktivnosti, koji kudikamo premašuje one koje su samo za ilustraciju procesa prikazane u tablici 2. U demokratskim državama uobičajeno je da za sigurnost i zaštitu stanovnika odgovoran šef države, a u ovisnosti o teritorijalnoj podjeli države šef određene lokalne jedinice. Na primjer u velikim izvanrednim situacijama u SAD vodeću ulogu u US FEMA-i (Federal Emergency Management Organization - ministarstvu za upravljanje u izvanrednim stanjima) preuzima predsjednik SAD. I u Hrvatskoj u uvjetima improvizacije i snalaženja u odupiranju nadmoćnom neprijatelju u područjima gdje je bilo nesebično i predano angažiranje rukovoditelja lokalne vlasti na zaštiti i spašavanju pučanstva, sustav je u danim okolnostima izvanredno funkcionirao. Tamo gdje se čelnici lokalne vlasti nisu dovoljno angažirali, a nesavjesni pojedinci iz segmenta sustava koji je trebao obavljati programatske zadatke, kojimaje bila prva briga skupljanje humanitarne pomoći (bez ikakve evidencije od koga su je primili i kome su je predali), što niti nije posao programatskog segmenta sustava zaštite i spašavanja, to nije bio slučaj. Dakle, valja povezati sve funkcije zaštite i spašavanja stanovnika, dobara i okoliša u jedinstven sustav. Prije Domovinskog rata koncept civilne obrane (kao dio sustava zaštite i spašavanja) uglavnom se zasnivao na pripremi za zaštitu od rata i nije bio prilagođen djelovanju u miru (slično je bilo i u svijetu do Drugog svjets |