DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2001 str. 94 <-- 94 --> PDF |
onih koji joj se načelno suprotstavljaju njezini su korjeni duboko u modernom društvu. Danas na početku trećeg milenija lov ostaje nepromijenja, fascinantna "ars venandi" (umjetnost lovljenja), gdje je vještina lovljenja ispred ubijanja. Moderni lov se bazira na načelima po kojima se daje divljači mogućnost da pobjegne limitiranjem daljnjeg usavršavanja lovačkog oružja. Skulpture i crteži iz antičkog doba svjedoče da lovljenje predstavlja najrašireniju formu ljudske aktivnosti. Biblija navodi ime prvog poznatog lovca, a to je Etiopljanin Nembrod, kojem se pripisuju božanske vrline. Stari Asirci lovili su kopljima, lukom i strijelama, a u lovu su upotrebljavali pse i geparde. U V. stoljeću p.n.e. u Perziji su već organizirani pravi lovovi s pogonima uz mnogobrojne lovce. Stari spomenici potvrđuju daje lov kod Etrušćana bio vrlo raširen. Antička Grčka i Sparta smatrali su lov važnom disciplinom za vježbanje vojnika i privikavanje na napor i opasnost vojničkog života. Grci su pridavali lovu božansko značenje, a bogovi su podučavali omiljene junake lovačkim vještinama. Božicama lova Artemidi u Grčkoj i Dijani u Rimu posvećivana je prvoulovljena divljač, te krzna, rogovi, oružje i si. Lovna aktivnost razvijala je razne forme u odnosu na stupanj kulture naroda, terenske uvjete i brojno stanje divljači. Istodobno i lovno pravo kao i lovno zakonodavstvo mjenjaju svoje oblike u raznim vremenskim epohama i prostorima. Tri su osnovne etape kroz koje je prošla evolucija lovnog prava a to su: koncept juriste Gaja iz II. stoljeća, proglas Rotarija kralja Longobarda (643. g.) i objave Francuske revolucije ( 1789. g.). Rimski jurist Gajo u II. stoljeću - smatra lov prirodnim pravom svakog, a divljač je vlasništvo onoga tko je uspije uloviti (res nullius). Vlasnik zemljišta nije vlasnik divljači koja se nalazi na zemljištu. Radi se o osnovnom konceptu na kojem se i danas zasniva lovno zakonodavstvo mnogih zemalja uključujući i Italiju. Rotario kralj Longobarda je 643. g. izdao proglas sa 588 članaka, gdje je između ostaloga sankcionirao i nova načela lovačkog prava. Prva odredba predviđa osnivanje lovačkih rezervata u kojima može loviti samo kralj i visoko društvo, a to je prvo ograničenje prava lova. Druga odredba uređuje pravo sijeđenja divljači koje pripada isključivo onome tko ju je otkrio, a to pravo pripada drugome tek kad on odustane. To načelo vrijedi i danas u gotovo svim zemljama. Ova načela uskoro su usvojili Franci u cilju zaštite privilegije kralja i dvorske elite. U mnogim zemljama pripadnici klera su isto tako sudjelovali u privilegiranim lovovima. Kmetovi su mogli dobiti pravo lovljenja samo sitne divljači i ptica selica uz uporabu mreža i omča, a bez uporabe lovačkog oružja. Za ubijanje divljači predviđene su visoke kazne (na primjer smrtna kazna za ubijenog jelena). Feudalno lovačko pravo palo je s Francuskom revolucijom. Ustavotvorna skupština je 4. kolovoza 1789. g. na svojoj sjednici potvrdila da: "pravo lovljenja divljači ima svaki vlasnik na svom zemljištu uz obvezu poštivanja policijskih zakona. Lov je pravo nerazdvojivo od vlasništva, a divljač ne pripada nikome". Ideje Francuske revolucije djelovale su na naknadne zakone većine Europskih zemalja, samo se Italija vratila Rimskom pravu gdje lov ponovo postaje "prirodno pravo čovjeka", a divljač je "res nullius". Lovac može slobodno loviti u privatnim posjedima, dok posjednik ne raspolaže ni pravom lovljenja ni pravom zabrane (Jus pmibbendi). Prvi talijanski zakon o lovu je izašao 1923. g. sa dekretom br. 1420. Taj dekret zajedno s regulativom iz 1924. g. i integralnim zakonom "Acerbo" iz 1931. g. osnova su za "Jedinstveni tekst br. 1016" iz 1939. g. čije su odrednice ostale na snazi do današnjih dana. Aktualna lovačka zakonodavnost Italije na osnovi nacionalnog zakona br. 157 iz 1992. g. (praktički zakon "Acerbo") sadrži mnoge anakronizme kao: nedostatak građevinske i krivične odgovornosti za gospodarenje faunom, divljač je još uvijek ničije vlasništvo unatoč izjavama o općem dobru, te nedostatak kontrole odstrela u odnosu na fondove divljači. Zbog ovakvog niza nepovoljnih okolnosti fond faune u Italiji zauzima jedno od posljednjih mjesta u Europi, a što je najgore još se ne vidi izlaz iz ove situacije, zaključuje autor. Botanika i šumarstvo Giovanni B er nett i: Dugovječnost drvećapredviđanja trajnosti šumskih krajolika Među mnogim vidovima života šume i života u šumi, dugovječnost stabala uvijek je izazivala velik znanstveni interes. Divljenje prema velikom broju godina koje može doživjeti jedno stablo poprima duboko uvažavanje. Ovaj članak ima za cilj ispitati dugovječnost stabala u funkciji potrajnosti šumskih krajolika. Ponajprije , od interesa je pitanje koje se odnosi na sačuvanje fizionomije šuma putem prirodne obnove, te koliko jedna individua može produžiti svoje postojanje putem vegetativnog razmnožavanja. Za izgled krajolika važan je dio života jedne biljke u kojoj ona ima puno sudjelovanje u populaciji t.j. isključuje se razdoblje koje biljka provede u "razdoblju čekanja", koje kod nekih vrsta može trajati dugo. Kod mnogih biljaka teško je ustanoviti starost. Brojiti godove možemo samo na panju oborenih stabala. Kod stojećih stabala je moguća samo procjena. Tropske i subtropske vrste ne formiraju vidljive godove i kod njih se starost može ustanoviti pomoću analize ugljikovog |