DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/2001 str. 93 <-- 93 --> PDF |
Tommaso La M a n t i a, Marco M a r c h e 11 i, Sebastiano C u 11 o 11 a, Salvatore Pasta: Važni pokazatelji za klasifikaciju šumskih formacija Sicilije. Ovaj članak nastavak je već vršenih istraživanja i analiza šumske tipologije za područje Sicilije. Autori su u članku dali detaljnu analizu šumskih zajednica otoka. Radi jednostavnijih prikaza raznih tipova vegetacije, grupirane su makrokategorije i to: prirodne šume, naturalizirane šumske formacije i populacije, umjetne šume, makije, grmlje i garizi, zaštitne formacije i travnate površine. Prirodne šume: Površine pokrivene prirodnim šumama prilično su reducirane u odnosu na prvobitno stanje. Postojeće prirodne šume nose obilježja iracionalnog korištenja (sječa i pašarenje), koje se i dalje provodi. Osnovna uporaba drveta bila je proizvodnja ugljena, rijeđe ogrijevnog drveta i kolja za poljoprivredu i vinogradarstvo. Na području Sicilije oduvijek je nedostajala tradicija gospodarenja šumama. Neke vrste koje tvore prirodne šume od velikog su fitogeografskog značenja, jer tvore vrste genetski izolirane (jela, breza i bor) koje su osim ostalog od posebnog interesa, jer u njima žive podvrste endemskih ptica. Što se tiče tehnike gospodarenja, glavni cilj je konverzija panjača koja se mora provoditi uz ograničenje pašarenja. Navodimo glavne tipove prirodnih šuma: bukove sastojine Sicilije su najjužnije u Europi. One su čiste bukove sastojine ili miješane s dominantnom bukvom. Zauzimaju planinski pojas od 1 200 do 2 200 m (Etna). Po postanku su 92 % panjače i 8 % sjemenjače. Nalaze se na najvlažnijem dijelu otoka s više od 1 200 mm godišnjih oborina. U bukovim šumama obično su prisutne i druge vrste drveća kao: Acer pseudoplatanus, Acer campestre, Acer monspesulanum, Pinus laricio (Etna), Betula pendula (Etna) i grmovi: Crataegus monogyna, Crataegus laciniata, Ilex aquifolium, Sorbus graeca, Rosa sicula, Prunus mahaleb, Berberis aetnensis i Astralagus sp. Na karbonatnoj podlozi razvila se tipična bukova šuma, u kojoj je od velikog fitogeografskog značenja prisutnost Abies nebrodensis i Taxus baceata. borove šume s korzičkim crnim borom {Pinus laricio) dolaze samo na sjeveroistočnim padinama Etne, u pojasu između 1 000-2 000 m n.v. To je područje obilježeno velikim godišnjim oborinama (1 300 mm). Zauzimaju površinu od 2 750 ha na padinama vulkana Etne. Tu je poznata borova šuma Linguaglossa s površinom od 1 140 ha, za koju je još 1964. g. napravljen uređaj ni elaborat, ali je primjenjivan samo djelomično. Interesantno je da Pinus laricio predstavlja snažnu pionirsku vrstu koja brzo zauzima površine nakon izljeva lave, a u povoljnim uvijetima formira monokulturu s impozantnim dimenzijama stabala. brezici na Etni vrlo su interesantni, jer se radi o vrsti Betula pendula var. aetnensjs koja je neoendemična, i nalazi se izvan uobičajenog areala vrste. Javlja se na istim terenima kao i P. laricio, i važna je kao pionirska vrsta za stvaranje tla, što omogućuje naseljavanje ostalih šumskih vrsta. - ostale vrste koje tvore prirodne šume su razne vrste listopadnih hrastova: Quercuspetreae, Q. cerris, Q. gussonei (sličan ceru ali još termofilniji), Q. pubescens te njegove različite varijacije koje su zbog genetske izolacije poprimile morfološke razlike, te se mogu smatrati drugom vrstom (Q. delechampii, Q. congesta, Q. leptobalanos, Q. virgiliana, Q. amplifolia). - česmina {Quercus ilex) zajedno s raznim vazdazelenim drvećem i grmljem tvori prirodne šume i makije u položajima od razine mora do oko 1 700 m n.v. Glede velikih oborina, ta je vegetacija bujna, gdje česmina, uglavnom panjača, zauzima dominantnu ulogu. šume plutnjaka na Siciliji pokrivaju površinu od oko 20 000 ha. Smještene su pretežito na sjevernim obroncima otoka prema Tirenskom moru, u pojasu s nadmorskom visinom do 1 000 m, na kiselim i pješčanim tlima ili na crvenici. To su uglavnom sjemenjače, ali i panjače miješane s ostalim hrastovima. Obilježje šuma plutnjaka je visok stupanj degradacije, uzrokovan lošim tretmanom kod skidanja pluta, pašarenjem i čestim požarima. - prirodne šume primorskog i alepskog bora zauzimaju posebno mjesto. Nekada su zauzimale puno veću površinu, ali su zbog negativnog antropološkog djelovanja i požara znatno reducirane te su uzgojne mjere podređene problemima zaštite od požara. Naturalizirane šumske formacije: Postanak ovih šuma vezanje s prestankom poljoprivrednih aktivnosti na velikim površinama. U slučaju potpunog napuštanja zahvata one se evoluiraju prema obliku šuma-makija. To su uglavnom površine obrasle kestenom, jasenom, lijeskom i pistacijom (trišlja). Kestenove šume zauzimaju površinu od 4 000 ha na planinskim masivima otoka. Nekada od velikog značenja radi ploda i drveta zbog demografskih promjena i bolesti (rak kestenove kore), ove šume su izgubile značaj i sve više se pretvaraju u panjače za produkciju ogrijeva i kolja. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/2001 str. 94 <-- 94 --> PDF |
Makije, grmlje i garizi: Ova kategorija predšumske vegetacije zauzima površinu veću od 100 000 ha i ima značajnu ulogu u očuvanju flore i faune otoka. Ove su formacije stabilne u odnosu na pedoklimatske uvjete, ali su podložne antropološkom utjecaju - izravnom (sječa i požar) i neizravnom (pašarenje). Elementi ovih formacija su mnogobrojne mediteranske vrste drveća i grmlja, kao i druge razne termofilne vrste. Zaštitne formacije: U ovu kategoriju spadju svi oblici vegetacije uz stalne tokove voda ili uz suha korita koja u kišnim razdobljima poprimaju oblik bujice. Od vrsta koje se najčešće nalaze na ovim terenima su Tamarix sp., Nerium oleander, razne topole i vrbe te Platanus orientalis. Umjetne šume: Sadnja umjetnih šuma na Siciliji rezultat je aktivnosti posjednjih 50 g. Obuhvaćaju površinu od oko 90 000 ha. Uglavnom su korištene četinjače (bor, čempres, cedar i jela), ali i listače (eukaliptus, bagrem i topola) te kulture lješnjaka i pistacije za proizvodnju plodova. Ove formacije imaju rastuću ulogu u očuvanju flore i faune otoka. Travnate površine: Ove površine rezultat su degradacije i destrukcije šumskih površina, ali imaju vrlo važnu ulogu u procesu dinamike vegetacije. Rezultat su napuštanja kultiviranja poljoprivrednih površina ili ekstremne degradacije šumske vegetacije. Na kraju se može zaključiti da se na otoku ne ulaže dovoljan napor za aktivnu zaštitu i gospodarenje šumskim površinama, te da je potrebno uvesti kriterije za realiziranje konverzije prema potencijalnim šumskim formacijama. Paolo Casanova, Anna Memo 1 i: Organizacija lova u Španjolskoj Ovaj članak obrađuje osnovne aspekte organizacije lova u Španjolskoj, obrađujući problematiku vezanu za prelazak lovnih kompetencija na Autonomne zajednice i postojanje različitih normativa unutar pojedinih Autonomija. Socijalni i ekonomski razvoj na svjetskoj razini proizveo je duboke transformacije ambijenta i naglasio potrebu za kompatibilnim korištenjem prirodnih resursa. Zato i svi važeći zakoni koji reguliraju lovačku aktivnost u Europi i Sj. Americi (izuzev Italije) nastoje usuglasiti športsko i rekreacijsko gledište s mogućnosti održavanja ravnoteže između ambijenta i gustoće populacije divljači. Španjolska koja je blizu Italiji po kulturi i tradiciji, i koja je imala sve do 1970. g. istovjetnu situaciju u lovstvu kao Italija, uspjela je započeti gospodariti faunom više racionalno i spasiti od istrebljanja neke životinjske vrste (crvena jarebica, zec, ris, smeđi sup, vuk i ptice močvarice općenito). Područje Španjolske odlikuje se velikim reljefnim i klimatskim razlikama, što uzrokuje postojanje različite faune. U središnjem dijelu postoji visoravan Meseta, s nadmorskom visinom od 800-900 m, koja je okružena planinskim masivima, a na sjeveroistoku prema Francuskoj nalazi se Pirinejsko gorje u dužini od 450 km. Na tim prostorima gotovo svugdje žive kunići i zečevi. Kozorog (Capra pyrenaica) se razlikuje od onoga što živi u Gran Paradisu po laganijim i više razmaknutim rogovima. Iberijska divokoza nalazi se na Kantabrijskom gorju u manjoj formi, dok je na Pirenejima znatno veća. Rasprostranjenost srneće divljači je ograničena na sjeverni dio zemlje. Divljač iz porodice kuna rasprostranjena je po svim planinskim lancima. To su: kuna, lasica, tvor i vidra. U šumskim kompleksima nalazi se i ris, koji je manji od uobičajene forme s više naglašenim pjegama. Cijeli Pirinejski poluotok nalazi se na putu preleta ptica selica, jer je to praktički "most" između Europe i Afrike. Zbog toga se u doba preleta tu nalaze: grlica, golub grivnjaš, prepelica, drozd, šljuka, divlja guska i patka itd. Važna je prisutnost crvene jarebice (Alectoris rufa hispanica) i fazana. Unatoč pretežito kontinentalnoj klimi, može se reći daje Španjolska dosta bogata s lovačkog stajališta i to posebice s divljači niskog lova. Španjolska s površinom od 504 750 km2 i oko 38 mil. stanovnika ima preko milijun lovaca ili 2,1 lovca po ha ili 27,7 lovaca na svakih 1 000 stanovnika. Zakon o lovu postoji još iz 1879. g. Sada je lovačka aktivnost regulirana Zakonom 4/89 o očuvanju prirodnog ambijenta. Lovna područja podjeljena su na zajednička lovišta i lovišta pod specijalnim režimom. Područja sa specijalnim režimom su: nacionalni parkovi na kojima lov može biti zabra njen (ima ih 10) lovni rezervati - područja koja predstavljaju pose bnu biološku i znanstvenu vrijednost u kojima je lov zabranjen (ima ih 7) zone sigurnosti koje se nalaze u blizini naselja nacionalni rezervati lova-predstavljaju javno dobro sa posebno povoljnim uvjetima za uzgoj divljači. Na njima je lov reguliran preciznim planovima od strela i sa svakom upravlja posebni tehnički direk tor (ima ih 40) društvene lovne površine namijenjene lovu lokal nog stanovništva (ima ih 32) kontrolirane lovne zone koje su slične društvenima, ali su u vlasništvu države (ima ih 22) |
ŠUMARSKI LIST 9-10/2001 str. 97 <-- 97 --> PDF |
VMimBL Stanište kitnjaka u Aspromontu Pogled na degradirani okoliš sa sporadičnim kitnjakom štitnu funkciju, te stvoriti sjemenske baze sa stablima iz tog staništa zbogi daljnjeg širenja autoktonog kitnjaka. Šumska patologija: Giorgio Mare si, Paolo Ambrosi, Fabio Angel i, Paolo Capretti: Crvenjenje krošnje smreke - Rizosphaera kalkhoffii (Bubak) u Trentinu. Početkom proljeća 2000 g. u raznim predjelima Trentina konstatirano je intenzivno crvenjenje krošanja smreke - Picea abies (L.) Karst, što je izazvalo veliku zabrinutost. U suradnji s lokalnim šumskim servisom i šumskom operativnom jedinicom Poljoprivrednog instituta (Adige), sprovedena su istraživanja i ustanovljen napad gljive Rizosphaera kalkhoffii na iglicama smreke u cijeloj površini obuhvaćene zone. Ova je gljiva i prije uočena u šumama Trentina, ali uvijek na pojedinačnim stablima i nikad tako intenzivno i na tako velikoj površini. U ovom članku autor opisuje promatranu simptomatologiju i intrakciju između parazita i stanišno meteoroloških čimbenika. Na napadnutim lokacijama ustanovljenje intenzitet napada i uzeti su uzorci grana za laboratorijsko istraži Primjerak odraslog stabla u stjenovitom okružju Stari primjerci kitnjaka na strmim kamenitim padinama vanje. Opažanja su obavljena u travnju kada je uočen napad i ponovljena u kolovozu. U laboratoriju su istražene iglice razne starosti iz kojih su izdvojene kulture i uzgojene u mraku na 20 °C radi istraživanja morfoloških karakteristika nametnika. Na napadnutim iglicama bile su vidljive, već u momentu uzimanja uzorka u šumi, crne fruktifikacije izlaznih otvora stoma. Pod mikroskopom je potvrđeno da se radi o piknidama crne boje koje su specifične za rod Rhizosphaera. Ista pojava primijetila se i kod iglica koje su u stavljene u vlažnu komoru zelene i prividno zdrave. Paraleleno su snimljeni meteorološki podaci iz stanice Adige i to temperature prvih mjeseci 2000-te godine te zadnje tomjesječje 1999. g. zbog usporedbe s prosjecima posljednjih 10g. Zaključeno je da prosječne temperature nisu mnogo odstupale od desetogodišnjeg prosjeka, ali su se pojavljivala topla razdoblja u trajanju od nekoliko dana (uzrokovana toplim vjetrom "foehn"), nakon čega bi opet zahladilo. Veće su razlike od prosječnih bile u povećanim oborinama. Ovaj parazit poznat je u Italiji od prije, a također i u zoni Trentina. Napada smreku, a američki stručnjaci ga |
ŠUMARSKI LIST 9-10/2001 str. 95 <-- 95 --> PDF |
privatna lovišta veličine 500-1 000 ha su rezervati vlasnika zemljišta (ima ih 30 066) lokalni teritoriji osnovani radi unapređenja lovstva na komunalnoj razini (ima ih 110). Iz ovih podatada vidljivo je da su razni rezervati za sprovodenje lovne aktivnosti brojni i zauzimaju površinu od oko 35 mil. ha. Za obavljanje lova u Španjolskoj potrebno je imati lovačku dozvolu, oružni list koji može imati osoba s navršenih 18 g., a za karabine 21 g. Od 1989. g. za obavljanje lovačke aktivnosti potrebno je imati lovački ispit. Vlasnici zemljišta imaju ekskluzivna prava na divljač koja obitava na njihovom zemljištu, uvažujući sljedeće zakonske norme: - ispravno obilježavanje lovišta, postavljanje ograda oko minimalno tražene površine, zahtjev kompetentnoj administraciji za osnivanje rezervata, uredno podmirenje poreznih obaveza, predočenje programa za korištenje pasa. Važno je znati da u Španjolskoj postoji 17 lokalnih uprava koje su kompetentne za regulaciju lova na svom teritoriju. Kod odstrela divljači visokog lova (papkara) primjenjuje se načelo "prve krvi" tj. divljač pripada lovcu koji je prvi ranio divljač (makar površinski). Divljač u ograđenim prostorima nije podvrgnuta normama divljači iz ostalih lovišta. Točan broj španjolskih lovaca se ne zna, jer svaka lokalna administracija izdaje dozvole za svoje područje. U Španjolskoj se osim uobičajenog načina lova često primijenjuju i sljedeće vrste lova: - sokolarenje, lov s vretnom (vrsta iz porodice kuna za lov divljih kunića), - lov s mrežom (zebe i druge ptice), - lov papkara u doba parenja i - lov jarebica vabljenjem. Ove vrste lova uzrok su mnogih polemika, tako da neke od njih u pojedinim lokalnim uporabama nisu dopuštene ili su pod strogom kontrolom. Odstrel lisica dozvoljen je izvan sezone lova u mnogim autonomnim zajednicama. Periodično je dozvoljeno odstreljivati jazavce, lisice, tvorove i američkog nerca. Takoder je dozvoljen odstrel vrana izvan glavne lovne sezone. O odstrelu divljači vodi se statistika na razini administrativnih jedinica, stoje mnogo lakše na manjim površinama. Velike autonomne jedinice teško mogu imati točne podatke, pa se tu uglavnom radi o procjenama. Znanstvene studije o problemu lovstva obično obavljaju kompetentni stručnjaci Sveučilišta na bazi ugovora. Osobita pozornost posvećuje se proučavanju kunića i kontroli brojnog stanja predatora. Većina autonomnih jedinica na svom području pomažu financijski ili stručne vlasnike rezervata za unapređenje lovstva. Ta pomoć kreće se u granicama od 35-60 % potrebnih sredstava. Na kraju članka autor daje podatke za Italiju, bez posebnog komentara, radi usporedbe veličina. Ukupan broj lovacaPovršina u km kvadratnimBroj stanovnikaBroj lovaca na 1000 st. Broj lovaca na km2 Španjolska Italija 1 050 000 901 006 504 750 301262 38 000 000 5 6250 000 27,7 25,4 2,1 4,8 Unatoč nekim nelogičnostima u različitom tretiranju lovstva u pojedinim autonomnim jedinicama, autori daju opravdanje ovakvoj organizaciji lovstva u Španjolskoj, jer su lovci u najmanju ruku vezani na područje i zaustavljen je "lovački nomadizam". MONTI E BOSCHI (talijanski časopis za ekologiju i tehniku primijenjenu na šume i planinski okoliš) Iz dvobroja 3-4, svibanj-kolovoz 2001. g. dajemo osvrt na sljedeće priloge: Alberto Eccher Dali Eco: Novi izazov za šumarstvo Svjetska javnost vrlo je dobro informirana o stanju svjetske ekonomije, ali vrlo malo zna o zdravstvenom stanju globalnog ekosustava, zahvaljujući kojemu može postojati ekonomsko-produktivni podsustav. Tri važne institucije: Svjetski institut resursa, Svjetska banka i ONU u svojim programima "Ambijent" i "Razvoj" od 1986. na dalje, donose studije razvoja pod nazivom "Pilot analize globalnog ekosustava", a za 2002. g. predviđen je program istraživanja pod radnim naslovom "Milenium Ecosystems Assessment", s ambicioznim programom o mogućnosti Zemlje da održi odnose prirodnih i antropoloških sustava. Na bazi novih spoznaja o funkcioniranju prirodnih sustava i djelovanju čovjeka, ostaje za zaključiti da je dramatičan utjecaj našeg ekonomsko-produktivnog podsustava na globalni ekosustav. To proizlazi iz činjenice što je energetski input uporabom fosilnih goriva (nafta, plin i ugljen) u stalnom porastu, dokje globalna energetska konverzija pomoću fotosinteze manje-više na istoj |
ŠUMARSKI LIST 9-10/2001 str. 96 <-- 96 --> PDF |
razini. Iz tih razloga koncentracija ugljičnog dioksida i ostalih štetnih plinova koji doprinose učinku staklenika i globalnom zagrijavanju u stalnom je porastu. Globalno povećanje temperature u posljednih 100 g. je za 0,6 °C što se ne čini mnogo, ali je na primjer godina 1998. s prosječnom temperaturom od 14,58 °C najtoplija godina u stoljeću. To povećanje raste progresivno od ekvatora prema polovima, gdje je povećanje 2-3 °C. Posljedice ovog povećanja su velike materijalne štete uzrokovane meteorološkim promjenama. Šume su najveća aktivna spremišta ugljika. One sadrže oko 80 % nadzemnog ugljika (kojega ima 40 % od ukupne količine na zemlji). Kapacitet šuma za prihvat povećanja koncentracia ugljičnog dioksida u atmosferi ovisi o njenoj produktivnost i o vremenu opadanja proizvodnje biomase. U okviru globalnih klimatskih promjena kojima se ne poznaju granice, šumarstvu su dodijeljeni novi zadaci sve većih zahtjeva. Kao preventivne mjere u svrhu redukcije negativnih djelovanja, potrebno je sačuvati bioraznolikost ili gdje je potrebno i moguće uspostaviti ga, favorizirajući strukturalnu i fitocenološku raznovrsnost. Tako se postižu stabilniji šumski ekosustavi s boljom biološkom funkcijom. Boljom bioekološkom prilagodljivošću postiže se i veća mogućnost "apsorpcije" bez trauma uzrokovanih klimatskim promjenama. Ovaj zadatak nije lagan, jer prelazak na novu ravnotežu prolazi kroz vrlo kompleksne prirodne procese. Većina autora slaže se da je u svrhu postizanja maksimalnih učinaka za povećanje kapaciteta uskladištenja ugljika potrebno poduzimati adekvatne uzgojno-tehničke zahvate u postojećim šumama i paralelno podizati nove (plantaže s brzorastućim vrstama). U operativnim planovima potrebno je predvidjeti pažljivo i prilagodljivo gospodarenje šumskim ekosustavima, što zahtijeva sve brže promjene u biosferi, pa će u idućim godinama sve više doći u iskušenje ljudski kapacitet suradnje s prirodom. Giuseppe M o d i c a : Hrast kilu jak - Quercus petreae (Matt.) Liebl u Aspromontu U južnoj i središnjoj Italiji rasprostranjenost hrasta kitnjaka značajna je, iako je areal fragmentiran u odnosu na prošlost. U razdoblju od 1955. do 1999. g. mnogi su autori proučavali rasprostranjenost hrasta kitnjaka. Inzistiralo se na procjeni uloge ove vrste u svrhu proizvodnje drveta na napuštenim poljoprivrednim površinama brežuljaka i planinskih obronaka, kao komponente miješanih listača. To je vrsta visoke tehnološke vrijednosti (autor kaže kao lužnjak, orah ili jasen). Populacije kitnjaka na jugu Italije imaju i velik značaj zbog velike biološke i geološke raznolikosti. Ovaj članak prilog je poznavanju vegetacije Aspromonta (Kalabrija) i doprinosi poznavanju rasprostra njenosti i stanišnih karakteristika kitnjaka u južnoj Italiji. Informacije o učešću kitnjaka u Aspromontu oskudne su, i samo djelomično precizne. Kao na ostalom dijelu apeninskog poluotoka, njegova je rasprostranjenost veća i kontinuirana. Zbog negativnog antropološkog djelovanja (požari, pašarenje i iracionalno korištenje) od nekadašnje populacije ostale su samo male grupe, često sastavljene od samo nekoliko stabala. Dolaskom Rimljana na ovo područje posebno je poremećena ravnoteža između broja stanovništva i prirodnih resursa. Rimljani su proveli strahovitu devastaciju šuma zbog potrebe za drvetom i smolom koje su iz Kalabrije odvozili putem Rima i sjevernih oblasti. U idućem razdoblju nastavio se proces nestajanja šuma, a pašnjaci su zauzimali sve veće površine. Glede udaljenosti tržišta, drvo je smatrano kao besplatan proizvod, poklonjen od prirode, a ne kao proizvod koji zahtijeva brigu da bi se mogao reproducirati. Posljednji udarac odraslim stablima hrasta zadan je za potrebe izrade željezničkih pragova u poslijeratnom razdoblju (1948). Pastiri su često sjekli stabla kako bi potencirali izbijanje mladica za prehranu stoke (posebice koza). Glede činjenice daje unutar sekcije Robur (Q. pubescens, Q. petreae i Q. robur) vrlo česta pojava hibridizacije zbog oprašivanja vjetrom, naglašena je (posebice u najjužnijim dijelovima) velika morfološka raznolikost. Q. robur i Q. petreae su lako razdvojive vrste, dok između Q. petreae i Q. pubescens postoje mnoge prelazne forme, često čisti hibridi koji mogu izazvati konfuziju. Zbog toga je možda rasprostranjenost kitnjaka na južnom dijelu poluotoka manja, sličnost kitnjaka sa Q. delechampii vrlo velika. Glavna istraživanja vršena su u Nacionalnom parku Aspromonte, čija površina iznosi 76 000 ha u provinciji Reggio Calabria. Istraživanjem su pronađeni brojni panjevi debljine do 150 cm u nižim predjelima i tanji panjevi u višim predjelima. To ukazuje na neracionalne sječe, što je uz pašarenje te učestale požare dovelo do fragmentiranja staništa kitnjaka na površine maksimalne veličine do 10 ha i pojedinačna stara stabla na strmim padinama. Stanje tih stabala je vrlo loše, produkcija sjemena je oskudna, a grane i vrhovi često su kresani. Visina stabala je mala zbog hladnog i sjevernog vjetra. Zajedno s kitnjakom tu se nalaze sporadično i stabla česmine, te ostaci pošumljavanja sa P. laricio. Tlo je vrlo erodirano, a u sloju grmlja Erca arborea sudjeluje sa preko 50 %. Autor navodi da su česte krade pojedinih stabala većih promjera. Zbog velike starosti stabala urod sjemena je oskudan, što uz pašarenje otežava prirodnu obnovu. Potrebno je primjenjivati zaštitno uzgojne zahvate. Treba isključiti sječu svih odraslih stabala radi mogućnosti prirodnog zasijavanja, zaštititi prirodno obnovljene površine od pašarenja i zaštititi dio sloja grmlja koje ima za |
ŠUMARSKI LIST 9-10/2001 str. 98 <-- 98 --> PDF |
Crvenjenje krošnje smreke Novi izbojci na napadnutom stablu opisuju kao patogena na vrstama Piceapungens, P. rubra i P. engelmani, ali uglavnom kao štetnika rasadnika i plantaža božičnih stabalaca. Kako su u ovom slučaju najviše pogođena stabla u dubokim udolinama (često uz vodotoke) na rubovima šuma, smatra se da je šteti doprinijeo klimatski stres vezan ponavljanim promjenama temperatura (zamrznute, a zatim toplim vjetrom zahvaćene iglice), stoje naknadno pogodovalo napadu parazita. Promatrani simptomi ne predstavljaju realnu opasnost za smreku, ali se mogu uvrstiti u one koje se u novije vrijeme zbog posebnih meteoroloških stanja pojavljuju sve češće, što će zahtijevati naknadna istraživanja. Tommaso Anfodillo, Carlo U rb in at i: Sume visokih područja u alpskom području -fizionomija, ekologija i moguće promjene S obzirom na razne prijelazne oblike, teško je utvrditi gornju granicu šume. Predložene definicije mogu se smatrati funkcionalnima u obilježavanju dinamike tih sustava. Prelazak "guste"subalpske šume prema rijetkim i diskontinuiranim Koerner (1998 g.) je svrstao u tri granice: gornja granica šume je linija koja obilježava gornji dio kontinuirane šumske vegetacije Sušenje napadnutih iglica Piknidc gljive Rhizosphaera k. gornja granica drveća je linija koja spaja gornji dio grupe stabala (koje imaju oblik stabala i visinu veću od tri metra) gornja granica vrsta je linija koja spaja gornji dio izoliranih drvenastih individua u zoni borbe za opstanak Ove su granice uvjetovane raznim stanišnim čimbenicima i antropološkim djelovanjem u obliku upotrebe drveta i pašarenja te u novije vrijeme rekreativnom aktivnošću. Promjene atmosferskog sadržaja također utječu na strukturu i dinamiku tih šuma. Sume visokih područja uz ambijenta Ino naturalističke uloge, obavljaju i važne funkcije kao zaštita od erozije i obrana od lavina. Gornja granica stabala ovisi o prosječnoj temperaturi vegetacijskog razdoblja, koja se kreće od 5,5-7,5 °C, a traje u prosjeku 5 mjeseci (od svibnja do rujna). Najviše zone mogu se smatrati one na visinama od 4 000-4 300 m n.v., što ovisi o geografskoj širini. Ta se granica negdje spušta i na visinu od 1 600-2 300 m n.v. Odgovori na pitanje zašto jedna biljka na visokoj nadmorskoj visini ne može poprimiti oblik stabla svode se na nekoliko predpostavki: zimska dehidracija dijela biljke koji je izvan snježnog pokrivača, uzrokovane velikom hladnoćom i |