DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2001 str. 68 <-- 68 --> PDF |
narodne stranke toga doba, povijesti banske vlasti i prikaz uvođenja Sokčevića u bansku čast baruna, odnosima bana Sokčevića i biskupa Strossmayera i povijesti uvođenja hrvatskog jezika u službenu i redovitu uporabu u vrijeme bana Josipa Sokčevića. Akademik Dubravko Jelčić u radu "Hrvatski sabor 1861. i ban Sokčević" osvjetljava složene odnose onoga doba, kada je general Josip Sokčević izabran za bana, a koji je generalno prihvaćen kao dostojan nasljednik Jelačićev. Odnos Kraljevine Ugarske prema Kraljevini Hrvatskoj, sjedinjene Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, razvojačenje Vojne granice i njeno pripajanje matici hrvatskoj, samo su neka od pitanja koja su dominirala u radu sabora 1861. godine. S osobitim se naglaskom raspravljalo o "srpskom pitanju", jednom o tzv. bijelih, neistraženih mjesta u hrvatskoj povijesti, koji će svojom neriješenošću opterećivati hrvatsku politiku do današnjih dana. Eugen Kvaternik ima jasne stavove o tom pitanju, te u Saboru iznosi osnivanje autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve. To pitanje i rješenje odgađalo se unedogled, a Sabor 1861. je aktualizirao srpsko pitanje, koje će znatno utjecati na povijest hrvatskoga naroda do današnjih dana. Znanstveni savjetnik dr. Mrko Valentić u radu "Politički pogledi bana Josipa Sokčevića", ističe da su Šokčevićevi pogledi tijesno vezani uz pitanje hrvatskog suvereniteta i samobitnosti. Sokčević se zalaže za Kraljevinu Hrvatsku kao treću zemlju Monarhije, no u tome ne uspijeva jer je Austrija izabrala rješenje gore za Hrvatsku, dijeleći Monarhiju na austrijski i ugarski dio, s tim da će se Hrvatska nalaziti u interesnom dijelu Ugarske. Upravo zbog toga ban Sokčević daje ostavku, stoje značilo kraj njegove vojne i političke karijere. Dr. Agneza Szabo u svom radu "Politika Samostalne narodne stranke u doba bana Josipa Sokčevića (1860-1867.)" posebno ističe da je Hrvatski sabor u tom vremenu ustrajao u odluci da modernu hrvatsku politiku nastavi graditi na državnopravnoj individualnosti Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, među zemljama koje su priznavale Habsburšku krunu. Bila je to i politika Samostalne narodne stranke, koja je vjerovala da će uz pomoć Beča lakše postići teritorijalnu cjelovitost hrvatskih zemalja. Samostalna narodna stranka, koju su vodili ban J. Sokčević, hrvatski kancelar u Beču I. Mažuranić, kao i zagrebački nadbiskup J. Haulik, užurbano je radila i postigla određene rezultate na modernizaciji zemlje, podizanju gospodarstva, osnivanju novčanih zavoda, izgradnji prometnica i usmjerenosti zemlje prema moru te urbanoj izgradnji, razvoju prosvjete, kulture i znanosti. Jelena Borošak-Marijanović, prof., u radu "Prilog o povijesti banske vlasti, njezinih simbola i prikaz svečanoga uvođenja u bansku čast baruna Josipa Sokčevića 1861. godine", donosi povijesni pregled uloge i značenja banske vlasti i njihovih simbola u ce remonijalu ustoličenja u feudalnoj Hrvatskoj. Hrvatsku trobojnicu stavlja u 1848. te utječe na oblikovanje banske zastave Josipa Jelačića. Ta se zastava smatra pretečom hrvatske državne zastave. Zastava bana Josipa Sokčevića u svim elementima predstavlja kopiju instalacijske zastave bana Jelačića. Za vrijeme banovanja Sokčevića vraćena je zabranjena trobojnica i vraćena su narodna odijela. Provodio je program "ponarođenja" i uklanjao sve oblike germanizacije. Prof. dr. Stanislav Marijanović u radu "Hrvatski ban Sokčević i Biskup Strossmayer" raščlanjuje odnose dvojice velikana hrvatske političke i kulturne povijesti. Dokazuje doticanje i prožimanje njihovih političkih pogleda. Po mišljenu autora s današnjeg motrišta razvidno je da bi Sokčevićev i Mažuranićev politički program donio Hrvatskoj, a s tim i srednjoeuropskom prostoru, više dobra u proteklome stoljeću od Strossmayerovog narodnjačkog puta, uz uvjet da je u Beču bilo više sluha za hrvatska pitanja i posebnosti. Znanstvena savjetnica dr. Katica Č o r k a 1 o u svom radu "Povijest uvođenja hrvatskog jezika u službenu i uredovnu uporabu u vrijeme bana Josipa Sokčevića" naglašava da je proglašenje hrvatskog jezika službenim i diplomatskim najuže skopčano s povijesnim i političkim djelovanjem i odlukama Hrvatskog sabora godine 1861. i razdobljem banovanja bana Josipa Sokčevića, koji je predsjedao sjednicom navedenog Sabora. Dobivši zakonsku podlogu, hrvatski je jezik postupno, ali sigurno osvojio sva područja državnog, institucionalnog i javnoga života zahvaljujući djelotvornosti Hrvatskoga sabora godine 1861. i Šokčevićevoj banskoj politici. U drugom dijelu (str. 143-376) "Gospodarska postignuća i osnutak ustanova u Sokčevićevu banskom razdoblju", sedam autora (Mira Kolar, Dušan Klepac, Rudolf Sab ad i, Dragutin Pavličević, Biserka B e 1 i c z a, Anica B i 1 i ć i Đuro Va n đ u r a) piše o gospodarskoj politici tog vremena, hrvatskom šumarstvu u drugoj polovici XIX stoljeća, šumarskoj politici u Hrvatskoj toga vremena, počecima hrvatskoga zadružnog zakonodavstva, pripremama za reorganizaciju zdravstva i osnivanje Medicinskog fakulteta u Zagrebu, hrvatskom glumištu i o romantizmu ili o likovnoj umjetnosti toga doba. Prof. dr. Mira Kolar-Dimitrrjević u radu "Gospodarska politika u Hrvatskoj za vrijeme Bana Josipa Sokčevića" navodi da se Šokčevićevo vrijeme u našoj historiografiji nazivalo prednagodbenjačkimvrlo pozitivnim glede razvoja gospodarstva, prometa, školstva, osnivanja i rada gospodarskih i kulturnih zavoda i novina, ali se unatoč tome uvijek izbjegavalo spominjati Šokčevićevo ime. Bio je principijelan i nije odustajao od svoje protumađarske politike, a proaustrijsku politiku koristio je u borbi za cjelovitost i autonomiju Hrvatske. Zbog svojih stavova zamjerio se |