DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/2001 str. 79     <-- 79 -->        PDF

Zona gnježdenja šljuka proteže se od Artičkog
polarnog kruga do južnog Mediterana (Madera, Kanarski
otoci, Azori, Kavkaz i Himalaje). Zone prezimljavanja
nalaze se uzduž atlanskih obala u mediteranskom
bazenu na obalama Crnog mora, južnoj Aziji do 10.
paralele i u sjevernoj Africi do oko 30. paralele. Italija
se nalazi na južnoj granici gnježdenja (alpski predjel) i
predstavlja važnu zonu preleta i zimovanja.


Staništa za gnježđenje šljuka pretežito su listopadne
šume, na nadmorskoj visini koja ovisi o geografskoj
širini. Gustoća donjeg sloja, prisutnost glista i ostale
mikrofaune u tlu predstavljaju važne čimbenike za
izbor mjesta za gnježđenje. U Italiji su pronađena
gnjezda na nadmorskoj visini od 300 do 1600 m, posebice
u vlažnim listopadnim šumama.


Staništa za prezimljavanje u Italiji su područja
obale i otoci gdje prevladavaju mediteranske makije.
Manje su interesantna područja s visokim podrastom
jer sprječavaju kretanje šljuka i ograničavaju razvoj
mikrofaune.


Teže je definirati optimalna staništa za zaustavljanje
šljuka prilikom preleta. To su uglavnom niže i vlažne
šume s otvorenim područjima ili blizinom pašnjaka
zbog prisutnosti glista i ostale mikrofaune. Važno je da
se u tom razdoblju tlo ne zamrzava.


Šljuke radi svog specifičnog metabolizma moraju
uzimatu hranu danju i noću, izuzev ženke za vrijeme
leženja na jajima. Pored glista, šljuke se hrane insekti


ma, larvama, stonogama, paucima i moljcima te u manjoj
mjeri sjemenkama, bobicama i korjenčićima.


Jesenski prelet u Italiji počinje krajem listopada i
traje cijeli studeni. Šljuke koje lete preko Italije gnijezde
se uglavnom u Finskoj i Rusiji, stoje dokazano
prstenovanjem. Šljuke su vjerne svojim selidbenim
pravcima i mjestima zimovanja. Proljetni prelet počinje
polovicom veljače i traje do kraja travnja, ovisno o
vremenskim prilikama.


Istraživanja su vršena u toku tri godine pomoću talijanskog
psa ptičara (Spinone) metodom poentiranja
njihove prisutnosti (markiranje šljuke, izmetine, tragovi
i rupice od uboda kljuna u tlo).


Pomoću dobivenih podataka ustanovljeno je da šljuke
gotovo dvostruko preferiraju područje gdje se vrši
ispaša, zbog glista i drugih životinjica, zatim doline potoka
i vlažne šume listača s otvorenim površinama. Najmanji
broj šljuka nađen je u šumi crnog bora, gdje one
ne mogu naći hranu zbog debelog sloja suhih iglica.


Ova istraživanja potvrdila su rezultate koji su ustanovljeni
u prethodnom istraživaju i sigurno upućuju na
to da bi bilo potrebno povećati pašarenje i dozvoliti ga
na do sada zabranjenim površinama da se zaustavi širenje
Brachipodium pinnatum koji negativno djeluje na
mikrofaunu tla.


Frane Grospić, dipl. ing.


NESTAJANJE SUMA U VENEZUELI


Unatoč mnogobrojnim upozorenjima znanstvenika
i prosvjedima raznih organizacija za zaštitu prirode širom
svijeta, šume se i dalje nekontrolirano i prekomjerno
sijeku u nekim dijelovima svijeta, posebno u
tropskim krajevima Južne Amerike.


O nestajanju šuma u Venezueli nedavno je objavljen
članak u ediciji BIODIVERSITY; THE JOURNAL
OF LIFE ON EARTH 2 (2) 2001. Autor je Julio
Cesar C e n t e n o, profesor na sveučilištu Universidad
de los Andes u Meridi (Venezuela). Članak preveden
s engleskog donosimo u cijelosti.


Uništavanje šuma u Venezueli nastavlja se u alarmantnom
opsegu. U sedamdesetim godinama 20. stoljeća
venezuelske su se šume sjekle prosječno na površini
od 245.000 ha godišnje (FAO, 1988). U osamdesetim
godinama uništavanje se dramatično pojačalo, dosegnuvši
prosjek od 600.000 ha godišnje (FAO; 1993).
Samo u tom desetljeću uništeno je je 6 milijuna hektara
šuma, koliko iznosi površina Kostarike.


U svojoj posljednjoj procjeni stanja svjetskih šuma
(FAO, 1977) organizacija Ujedinjenih nacija FAO potvrdila
je da su između 1990. i 1995. godine šume Venezuele
nestajale brzinom od 500.000 ha godišnje svake
minute po jedan hektar. Venezuela je tako postala
jednom od zemalja s najvećim uništavanjem šuma u
Latinskoj Americi. Stupanj deforestacije od 1990. do
1995. godine (1,1 %) bio je dvostruko veći od onog u
Brazilu i Kolumbiji ili trostruko veći od onog u Peruu
(FAO, 1997).


Prema podacima Ministarstva okoliša sadašnje nestajanje
šuma u Venezueli prelazi 2,8 % godišnje (Hoja
AmbientalNo 5 - March 1997, Department of Environmental
Education). To bi bilo jednako gubitku od 1,3
milijuna hektara godišnje. Venezuela bi prema tome
spadala među zemlje s najvišim stupnjem deforestacije
u svijetu, što bi za naciju trebao biti znak za uzbunu.