DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2001 str. 79 <-- 79 --> PDF |
Zona gnježdenja šljuka proteže se od Artičkog polarnog kruga do južnog Mediterana (Madera, Kanarski otoci, Azori, Kavkaz i Himalaje). Zone prezimljavanja nalaze se uzduž atlanskih obala u mediteranskom bazenu na obalama Crnog mora, južnoj Aziji do 10. paralele i u sjevernoj Africi do oko 30. paralele. Italija se nalazi na južnoj granici gnježdenja (alpski predjel) i predstavlja važnu zonu preleta i zimovanja. Staništa za gnježđenje šljuka pretežito su listopadne šume, na nadmorskoj visini koja ovisi o geografskoj širini. Gustoća donjeg sloja, prisutnost glista i ostale mikrofaune u tlu predstavljaju važne čimbenike za izbor mjesta za gnježđenje. U Italiji su pronađena gnjezda na nadmorskoj visini od 300 do 1600 m, posebice u vlažnim listopadnim šumama. Staništa za prezimljavanje u Italiji su područja obale i otoci gdje prevladavaju mediteranske makije. Manje su interesantna područja s visokim podrastom jer sprječavaju kretanje šljuka i ograničavaju razvoj mikrofaune. Teže je definirati optimalna staništa za zaustavljanje šljuka prilikom preleta. To su uglavnom niže i vlažne šume s otvorenim područjima ili blizinom pašnjaka zbog prisutnosti glista i ostale mikrofaune. Važno je da se u tom razdoblju tlo ne zamrzava. Šljuke radi svog specifičnog metabolizma moraju uzimatu hranu danju i noću, izuzev ženke za vrijeme leženja na jajima. Pored glista, šljuke se hrane insekti ma, larvama, stonogama, paucima i moljcima te u manjoj mjeri sjemenkama, bobicama i korjenčićima. Jesenski prelet u Italiji počinje krajem listopada i traje cijeli studeni. Šljuke koje lete preko Italije gnijezde se uglavnom u Finskoj i Rusiji, stoje dokazano prstenovanjem. Šljuke su vjerne svojim selidbenim pravcima i mjestima zimovanja. Proljetni prelet počinje polovicom veljače i traje do kraja travnja, ovisno o vremenskim prilikama. Istraživanja su vršena u toku tri godine pomoću talijanskog psa ptičara (Spinone) metodom poentiranja njihove prisutnosti (markiranje šljuke, izmetine, tragovi i rupice od uboda kljuna u tlo). Pomoću dobivenih podataka ustanovljeno je da šljuke gotovo dvostruko preferiraju područje gdje se vrši ispaša, zbog glista i drugih životinjica, zatim doline potoka i vlažne šume listača s otvorenim površinama. Najmanji broj šljuka nađen je u šumi crnog bora, gdje one ne mogu naći hranu zbog debelog sloja suhih iglica. Ova istraživanja potvrdila su rezultate koji su ustanovljeni u prethodnom istraživaju i sigurno upućuju na to da bi bilo potrebno povećati pašarenje i dozvoliti ga na do sada zabranjenim površinama da se zaustavi širenje Brachipodium pinnatum koji negativno djeluje na mikrofaunu tla. Frane Grospić, dipl. ing. NESTAJANJE SUMA U VENEZUELI Unatoč mnogobrojnim upozorenjima znanstvenika i prosvjedima raznih organizacija za zaštitu prirode širom svijeta, šume se i dalje nekontrolirano i prekomjerno sijeku u nekim dijelovima svijeta, posebno u tropskim krajevima Južne Amerike. O nestajanju šuma u Venezueli nedavno je objavljen članak u ediciji BIODIVERSITY; THE JOURNAL OF LIFE ON EARTH 2 (2) 2001. Autor je Julio Cesar C e n t e n o, profesor na sveučilištu Universidad de los Andes u Meridi (Venezuela). Članak preveden s engleskog donosimo u cijelosti. Uništavanje šuma u Venezueli nastavlja se u alarmantnom opsegu. U sedamdesetim godinama 20. stoljeća venezuelske su se šume sjekle prosječno na površini od 245.000 ha godišnje (FAO, 1988). U osamdesetim godinama uništavanje se dramatično pojačalo, dosegnuvši prosjek od 600.000 ha godišnje (FAO; 1993). Samo u tom desetljeću uništeno je je 6 milijuna hektara šuma, koliko iznosi površina Kostarike. U svojoj posljednjoj procjeni stanja svjetskih šuma (FAO, 1977) organizacija Ujedinjenih nacija FAO potvrdila je da su između 1990. i 1995. godine šume Venezuele nestajale brzinom od 500.000 ha godišnje svake minute po jedan hektar. Venezuela je tako postala jednom od zemalja s najvećim uništavanjem šuma u Latinskoj Americi. Stupanj deforestacije od 1990. do 1995. godine (1,1 %) bio je dvostruko veći od onog u Brazilu i Kolumbiji ili trostruko veći od onog u Peruu (FAO, 1997). Prema podacima Ministarstva okoliša sadašnje nestajanje šuma u Venezueli prelazi 2,8 % godišnje (Hoja AmbientalNo 5 - March 1997, Department of Environmental Education). To bi bilo jednako gubitku od 1,3 milijuna hektara godišnje. Venezuela bi prema tome spadala među zemlje s najvišim stupnjem deforestacije u svijetu, što bi za naciju trebao biti znak za uzbunu. |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2001 str. 80 <-- 80 --> PDF |
Ako se deforestacija nastavi onako kako ju je prikazalo Ministarstvo za okoliš, Venezuela će se pretvoriti u pustinju za manje od jednog stoljeća. Taje slika odraz velikih nedostataka u upravljanju Venezuelskog šumarskog sektora i teškoća koje stoje pred Ministarstvom okoliša u pribavljanju pouzdanih informacija o ključnim nacionalnim resursima, povjerenim njezinoj administraciji. Konverzija šuma u poljoprivredno zemljište Statički podaci o deforestaciji koje su objavile Ujedinjene nacije u skladu su s nacionalnom statistikom o proširenju poljoprivrednog zemljišta. Ono se povećalo od 24 milijuna hektara u 1980. na gotovo 32 milijuna u 1998. godini (Agricultural Census OCEI 1999). Približno 60 % tog povećanja čini konverzija šuma u njive i pašnjake. Unatoč znatnoj ekspanziji poljoprivrednog zemljišta Venezuela i dalje zadržava jednu od najvećih koncetracija zemljišnog vlasništva u Latinskoj Americi. Prema poljoprivrednom cenzusu iz 1998. godine 75 % zemljišta posjedovalo je 5% vlasnika, većinom veleposjednika, dok 75% vlasnika mora djeliti tek 6 % zemljišta (OCEI 1999). Četrdeset godina nakon proglašenja agrarna je reforma danas više mit nego stvarnost. Na početku je zamišljeno da se osigura pravedna raspodjela poljoprivrednog zemljišta medu ruralnom populacijom i osigura prehrana. U međuvremenu od ukupno potrošene hrane zemlja uvozi polovicu, stvarajući tako opasnu ovisnost od ogromne ekonomske i strategijske važnosti. Preostale šume ugrožene su nastojanjem da se poveća proizvodnja hrane uglavnom povećanjem poljoprivrednih površina, umjesto da se unapređuje produktivnost po jedinici površine već postojećeg poljoprivrednog zemljišta. Posljedice Iako šume pokrivaju gotovo polovicu države, 80 % ih se nalazi južno od rijeke Orinoco. U sjevernoj polovici zemlje, s 90 % venezuelanskog stanovništva, samo je 20 % pod šumom. One su rasparčane i ozbiljno degradirane. Oko dvije trećine prvotnog šumskog pokrova Venezuele sjeverno od Orinoca već je uništeno. Jedna od posljedica toga je nestašica vode, koja pogađa velik dio Venezuelskog stanovništva, a koristi se za navodnjavanje polja i proizvodnju električne energije. Najveći manjak vode osjeća se u gusto naseljenom središnjem priobalju, koje obuhvaća glavni grad Caracas te industrijska središta Valenciju i Maracay. Na tom području živi više od polovice venezuelskog stanovništva. Ostale posljedice uključuju:postupni i nepovratni gubitak nacionalne biološke baštine; znatan porast učestalosti i intenziteta suša i poplava sa štetama za poljoprivrednu proizvodnju, hidroelektrične brane, navod njavanje, prometne sustave, radove i naselja; erozije i gubitak plodnosti tla i sve većih teškoća u opskrbi hranom, ljekovitim biljem, ogrjevnim drvetom, građevnim materijalom i ostalim proizvodima koje domorodačke i seljačke zajednice tradicionalno pribavljaju iz šuma. Visoki stupanj deforestacije znači i to daje Venezuela jedna od zemalja s najviše emisija ugljičnog dioksida po stanovniku u Latinskoj Americi. Venezuela je 1995. godine ispustila u atmosferu oko 240 milijuna tona ugljičnog dioksida (C02), što odgovara količini od 65 milijuna tona ugljika svake godine. Polovica od toga odnosi se na potrošnju energije, a druga polovica nastaje zbog uništavanja prirodnih šuma (Centeno, 2000). Te su emisije puno veće nego u drugim zemljama regije sa sličnim stupnjem razvoja. Godine 1995. emisije po stanovniku bile su jednake onima u Njemačkoj, jednoj od najviše industrijaliziranih zemalja na planeti i tri puta veće nego u Kolumbiji, Brazilu i Argentini. Gubitak i degradacija šuma znači ujedno i postupni i nepovratni gubitak nacionalne biološke baštine. Venezuela se nalazi među osam najbogatijih zemalja svijeta u pogledu biološke raznovrsnosti. Velik dio toga neizmjernog obilja biljaka i životinja nađen je u venezuelskim prirodnim šumama. Deforestacija dovodi do iskorjenjivanja tisuća vrsta. Uništavanje šuma postalo je prijetnja ekološkoj stabilnosti zemlje, a time i njezinom gospodarskom i društvenom napretku. Kako šume nestaju, Venezuela gubi jednu od ključnih komponenata efektivnih modela potrajnog razvoja. Venezuelska raznolikost Biljke cvjetnice: približno 20.000 vrsta (na 7. mjestu u svijetu) Ribe u rijeci Orinoco: 320 vrsta (na 5. mjestu u svijetu) Ptice: 1.310 vrsta (na 6. mjestu u svijetu) Sisavci: 300 vrsta (na 10. mjestu u svijetu) Endemske vrste viših kralješnjaka: 140 (na 14. mjestu u svijetu, Vodozemci: 197 (na 10. mjestu u svijetu) Kritosjemenjače: 20.000 vrsta (na 8. mjestu u svijetu) Ukupna bilanca vrsta: na 8. mjestu u svijetu po bogatstvu vrstama. Izvori: W.C.M.C, I.U.C.N. i U.N.E.P. 1992. The World Bank, I.U.C.N. i W.R.I. 1990. S engleskog preveo: I. Mikloš |