DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2002 str. 44     <-- 44 -->        PDF

R. Sabadi: ŠPANJOLSKA - ŠUMARSTVO I ŠUMARSKA POLITIKA; PRERADA I TRGOVINA DRVOM Šumarski list br. 1-2, CXXV1 (2002). 35-57
fit), samo jedna trećina šuma i šumskog zemljišta pripada
javnim institucijama jedne ili druge vrste. Dekapitalizacija
koja se vidi u španjolskim šumama i šumskom
zemljištu (posebno ovom potonjem) zahvaća jednako
tako i javni posjed, i to u zabrinjavajućem stupnju.


Mediteranska regija u središnjem dijelu ima zajedničke
vrste sa središnjom iberijskom regijom kao što
su npr. Pinus halepensis, Pinus pinea, Pinus pinaster,
Quercus ilex, a na ponekim mjestima i Querem suber.
Obrast je međutim manje gust zbog suhoće i ogromnih
degradiranih područja koja mjestimično liče na pustinju.
Na obalnim pješčanim dinama priobalja, vrijedni
su pokušaji pošumljivanja šumskim drvećem. Isto tako
valja spomenuti šumu palmi u Elche, južno od glavnog
grada Alicante istoimene provincije (u Valenciji).


Važna komponenta mediternskih šuma je semiaridna
vegetacija sa i bez drveća dehesa (otvoreno, savani
slično zemljište, rezultat djelomičnog krčenja prijašnjih
mediteranskih šuma tipizirana multiplim korištenjem
za poljoprivredu, pašarenje i šumarenje. Ovaj
oblik šuma vrlo je važan u mediteranskom bazenu, a i
te kako znakovit za Španjolsku i Portugal, uz dakako i
druge europske mediteranske zemlje kao što su Francuska,
Italija, Hrvatska i Grčka, te neeuropske zemlje
Male Azije, Bliskog istoka i sjeverne Afrike)).


Ove formacije šumskog zemljišta samo u španjolskim
zapadnim i jugozapadnim provincijama zauzimaju
površinu 5,82 milijuna ha, uz visoke šume, pretežito
brzorastuće, na površini oko 1,2 milijuna ha. Površine
dehesa (s i bez drveća) predstavljaju dakle 52 % agrikulturno
korištenog zemljišta unutar tih provincija i
27 % od ukupnih šumskih zemljišta Španjolske.


Glavni problemi koje dehesa šumsko zemljište sučeljava,
sasvim su različiti od onih koji utječu na brzorastuće
šume zasađene zbog proizvodnje drveta i plantaže,
više na sjeveru i u industrijskim zemljama Europe.
Npr. problemi kao što su kisele kiše te regionalni
debalansi između tražnje i ponude drveta nisu specifični
za dehesas.


Dehesas čine primarnu formaciju mediteranskog
šumskog zemljišta nađenu na Iberskom poluotoku. Porijeklo
bezdrvnih dehesas leži najčešće u degradaciji
tih formacija. Osim dehezas, u mediteranske šumske
površine ulaze još i aridna područja kao što su ona u
provincijama Almeria, Murcia i Alicante. Gospodarska
aktivnost u tim područjima uobičajeno je mariginalna.
Ta su područja često predmetom mnogih istraživanja,
kao i javne gospodarske politike, s ciljem da se zaustavi
desertifikacija, uglavnom uslijed olujnih poplava.


Danas javne institucije odgovaraju najčešće na ta
pitanja sadnjom četinjača, topola i eukaliptusa. Uvođenje
nekih od ovih egzotičnih vrsta međutim dovodi do
lokalnih okolišnih degradacija. Na primjer u semiaridnoj
Španjolskoj, takve plantaže podložne su šumskim


požarima, najčešće zbog potpunog odsustva važnih
šumskouzgojnih gospodarskih praktičnih iskustava.
Uz pretežito mediteranske značajke Španjolske, uzgajanje
mora biti različito od srednje europske prakse, u
kojoj se drvo mora promatrati kao sekundarno po značenju.
Različiti pašnjački resursi s druge strane upućuju
da ispaša treba sačinjavati glavnu gospodarsku aktivnost.
Španjolsko šumsko zemljište izrazito je važan
pridonositelj čuvanju tala i voda. Također mediteransko
šumsko zemljište pruža nezamjenjiv habitat za
brojnu ekološki važnu faunu Europe i Afrike, jednako
tako kao i za autohtone iberijske vrste.


Ni službena politika, niti upravna praksa izvedena
iz zakonskih propisa koji se tiču zaštitnih područja,
nisu davali prednost punom gospodarskom i okolišnom
potencijalu tih područja. Općenito se to dogodilo
zbog financijske politike, koja je trebala osigurati potrajan
razvoj prirodnih izvora i okolišnih i gospodarskih,
koji se simultano uvode. Takvo zakonodavstvo je
zaštitu nekih područja proglasilo najvećom ekološkom
vrijednošću koja je moguća. Nacionalni park Monfragüe
dobar je primjer za to. Ispasišta, tla obrasla česminom
(crnika, Q. ilex) i plutnjakom (Q. suber), grmlje
(matorral) i mediteranska fauna u tom području, sve je
bilo razarano i substituirano novim šumskim plantažama
s brzorastućim egzotičnim vrstama sredinom
1970-tih godina, da bi se djelomično obnovilo zahvaljujući
tim zakonskim mjerama.


Šume i šumsko zemljište. Uporaba zemljišta predmetom
je periodičkih promjena koje imaju utjecaj i na
veličinu zemljišta pod poljoprivrednim korištenjem
(Espacios utilizad para agricultura - EUA) i njihovu
raspodjelu između stočarstva, ratarstva i šumarstva.
Tendencija prema redukciji u veličini zemljišta namijenjenog
poljodjelstvu, uzrokovano je turizmom, izgradnjom
kuća za odmor (vikendica), urbanim, industrijskim,
transportnim i ostalim zahtjevima. Ostali fizički,
gospodarski, društveni i politički čimbenici međutim
također vrše utjecaj na pretvorbu poljoprivrednog
zemljišta u šumsko ili obratno. Međudjelovanja ovako
uvelike mijenjajućih čimbenika čine razgraničenja veličine
šumskog zemljišta, teškim, ako ne i nemogućim.
Veliki troškovi provedbe inventarizacije šuma koja je
stoga rijetka, potvrđuje postojanje problema. Čak i
sada, samo je jedna inventarizacija šuma u Španjolskoj
objavljena 1975. (FFI 1975), a druga je nedavno završena
(1993/94).


Španjolsko zakonodavstvo pomno definira razliku
šumskog zemljišta od poljodjelskog "kao zemljište
koje nije karakterizirano poljodjelskim usjevima".
Službena gospodarska statistika definira poljoprivredne
proizvode prema kriterijima uspostavljenim za potrebe
nacionalnih računa. Šumska su zemljišta stoga
definirana zabunom. Dodatno još toj statističkoj konfuziji,
miješane šume i kultivirane površine smatraju se