DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 104 <-- 104 --> PDF |
pod nadzorom "znanstvenog komiteta" sastavljenog ad hoc, u čijem su sastavu eminentni stručnjaci: koordinator Orazio C i a n c i o i članovi Umberto B a g n a resi, Piermaria Corona, Raffaello Giannini i Susanna Nocentin i. Početna istraživanja odnosila su se na općenito uvođenje u problematiku s aktivnostima na reviziji koncepcije potrajnog gospodarenja šumama, na procjeni biološke raznolikosti radi očuvanja složenih šumskih sustava te gospodarenju i uskladištenju ugljičnog dioksida u šumskim ekosustavima. Poslije toga elaborirane su i druge teme kao: tehnika gospodarenja šumama s pretežitim učešćem četinjača, gospodarenje visokim šumama listača, procjena vrijednosti panjača. naturalizacija plantaža eukaliptusa i primorskih borova, tehnika uzgoja plutnjaka i dr. Očita je velika raznolikost tema koja traži sinergetsku organiziranost raznih institucija, jer su rezultati pojedinih istraživanja osnova za druga istraživanja. Posljedica tih istraživanja su mnogi radovi, od kojih su neki općeg karaktera objavljeni u ovom broju časopisa. Orazio C i anc i o : Teorija i način potrajnog gospodarenja šumama U posljednjih 30-ak godina način gledanja na šume se promijenio, na stoje najviše djelovalo saznanje daje uloga šume vrlo kompleksna i da nadaleko nadilazi jednostavnu funkciju proizvodnje drvne mase. Sume ne mogu biti isključivo ekonomski i tržišno promatrane, i gospodarenje šumama treba se temeljiti na "ekstenzivnom gospodarenju" u harmoniji sa prirodom. Šuma je samoproizvodna i obnovljiva, ima osobinu autonomije i mogućnost da podredi strukturalne promjene očuvanju vlastite organiziranosti. Na svjetskom Kongresu o ambijentu i razvoju koji je održan u Rio de Janeiro-u 1992. g. iznesen je prijedlog da se ne daje nikakvo ograničenje razvoju, već da se poveća povezanost čimbenika vezanih za ambijentalnu kompatibilnost. Konferencija o Zaštiti šuma u Europi (Helsinki 1993. g.) zaključena je objavom četiriju rezolucija koje čine formalnu obvezu za zemlje Europe, a to su: uputa za racionalno gospodarenje šumama Europe, uputa za očuvanje biološke raznolikosti šuma Eu rope, šumarska kooperacija sa zemljama u razvoju i dugoročna strategija procesa prilagodbe šuma Eu rope na klimatske promjene. Ključni problem, navodi autor, proizlazi iz "sukoba između ekologije i ekonomije", a sada je sazorilo saznanje da se taj sukob može riješiti samo uključivanjem etike u taj sukob. Zadatak šumarstva je proučavanje, uzgoj i korištenje šuma koje su samproizvodne, vrlo složene i sposobne da se samostalno obnavljaju uz obavljanje složenih funkcija. Potrebno je podržavati ravnotežu šume i okoliša, očuvanje i povećanje biološke raznolikosti i općenito složenost sustava uz sukladnost uzgojnih zahvata s ostalim čimbenicima sa kojima šuma ima uzajamno djelovanje. Raffaello G i ann i ni, Marco Borghett i: Ocjena biološke raznolikosti za gospodarenje šumskim sustavima Termin biološka raznolikost je danas u širokoj uporabi, no unatoč tomu teško je oblikovati definiciju koja bi imala općenito značenje. Odnosi se na broj i učestalost raznih "entiteta" koji se promatraju na određenim razinama organiziranosti, od individua populacije i vrsta, do ekosustava. Znači ne odnosi se samo na broj, već i na učestalost vrste, njihove zajednice i razinu biološke organiziranosti. Biološka raznolikost šumskih ekosustavima proizlazi iz heterogenosti okoliša koji se manifestira kao mozaik mikroambientskih elemenata, koji se mijenjaju tijekom vremena, ovisno o biološkim ciklusima. Samo u predugačkom trajanju pojedinog biološkog ciklusa mogu se pojedine zajednice pretvoriti u "statičke". Šumsko drveće ima karakteristiku široke genetske raznolikosti radi obimnog širenja peludi, disperzije sjemenja i općenito mogućnosti reprodukcije koja je temelj genetskih promjena. Ekološka vrijednost biološke raznolikosti očituje se u odnosu na produktivnost, na dinamiku i stabilnost šumskih ekosustava. Čovjek je sa svojim dugotrajnim aktivnostima u mnogočemu modificirao prirodne ekosustave radi uvođenja jednovrsnih proizvodnih lanaca za prehrambene potrebe, što je izravno ili neizravno doprinijelo degradaciji, zagađenju i nepovoljnim promjenama. Suviše jednostavni ekosustavi izloženi su gubicima funkcionalnosti i stabilnosti, neotporni su na klimatske ekstreme i epidemije. Očuvanje "minornih" vrsta od velikog je značenja jer imaju ulogu ekoloških indikatora, koji u određenim uvjetima daju uzbunu na kvalitetu okoliša. U nastavku članka autori su prezentirali metode i primjere analiza biološke raznolikosti koji uglavnom imaju opisna obilježja s područja botanike, fitobiografije, fitosociologije, ekologije itd. Osobita pozornost posvećena je analizi kompozicije slojeva grmlja i drveća, frekvenciji individua po dimenzijama, njihovom socijalnom položaju, potencijalu rasta i obnove. Biološka raznolikost ima perspektivu da bude dobro dokumentirana statističkim metodama, ali je zbog ob |