DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 70 <-- 70 --> PDF |
kivani utjecaj može prihvatiti, a za koje bi se morale izvesti mjere zaštite (medu kojima je šuma Repaš svakako na prvom mjestu) posebno je pitanje kojim se mi nismo bavili. Sukladno tomu, konačni rezultati naše studije (prostorne razdiobe prihvatljivih razina podzemne vode u mjerilu 1 : 25000) prostorno su ograničeni na šumu Repaš i ne mogu se izravno primijeniti na ostale šumske sastojine u zaobalju HE Novo Virje. S druge strane, imajući na umu svojstva dravskog aluvija duž planirane akumulacije i odvodnog kanala, kao i činjenicu da su već unutar šume Repaš projektiranim prihvatljivim režimom uspješno pokrivene različite šumske zajednice (od šuma hrasta lužnjaka s grabom na najvišim položajima gredama, do čistih šuma poljskog jasena u mikrodepresijima - barama), može se očekivati da bi projektiranje prihvatljivog režima podzemne vode za ostale šumske sastojine u zaobalju HE Novo Virje bilo relativno jednostavan zadatak, uz obilato korištenje međurezultata iz šume Repaš. Valja ovdje još jednom istaći da se naša studija nije bavila kvantifikacijom utjecaja (koji je u pravilu prostorno specifičan), nego projektiranjem graničnih vrijednosti (dovoljno unutar ekološke valence dominantne vrste drveća) jednog (najvažnijeg) okolišnog čimbenika (podzemne vode), uvažavajući pritome i utjecaj drugih okolišnih čimbenika. Iz toga proizlazi da se međurezultati naše studije mogu upotrijebiti i na drugim područjima gdje se radi o istim vrstama drveća, sličnim tipovima šuma na mikroreljefnom gradijentu greda-niza-bara, sličnom klimatu, geološkoj podlozi i hidropedološkim odnosima. 6. Dio teksta zaključka skraćenog prikaza naše studije (Antonić i dr. 2000), koji autor citira u svom članku, ne oslikava dovoljno dobro konačne rezultate naše studije, o kojima detaljno raspravljamo u okviru posebnog poglavlja ovog članka. 7. Autor na više mjesta u članku (a i u mnogim drugim tekstovima u kojima raspravlja odnos hidrotehničkih zahvata i nizinskih šuma) inzistira na potrebi "zadržavanja postojećeg stanja vodnih odnosa u nizinskim šumama". U posebnom poglavlju ovog članka, baš na primjeru šume Repaš dokazujemo da je takav pristup, iako naizgled logičan i prihvatljiv sam po sebi, zapravo previše paušalan i načelan da bi se mogao nekritički primijeniti u bilo kojem konkretnom slučaju. Očitovanje na članak dr. se. Karla B e z a k a (Šumarski list 7-8, 2001, 455-456) Članak je zapravo skraćeni oblik autorove recenzije naše studije. Cjeloviti tekst recenzije, zajedno s našim odgovorom, dajemo u prilogu drugog članka, u kojemu iznosimo općenite informacije o našoj studiji. Zbog toga je detaljno očitovanje na predmetni članak dr. se. Karla B e z a k a ovom prigodom suvišno. Za svaki slučaj, potrebno je samo još jednom istaći daje minimalni debljinski prirast hrasta lužnjaka (0.5 mm, na preživjelim jedinkama tijekom katastrofalnog sušenja u šumi Kalje) kod nas zabilježen u literaturi (Prpić i dr., 1994) u našoj studiji prikazan samo kao ilustracija za usporedbu. U projektiranju prihvatljivog režima kao minimalni još prihvatljivi prirast korišten je tzv. modelni minimum, koji je daleko konzervativniji (višestruko veći) od minimalnog zabilježenog prirasta u svim starostima tijekom ophodnje (usporedi Antonić i dr. 2000, 2001), pa čak i od subminimalnog prirasta (5 %-tni percentil) zabilježenog na uzorkovanim stablima, što znači da su konačni rezultati na strani sigurnosti šumarske struke. Ovdje je još potrebno podsjetiti da je autor na spomenutoj stručnoj tribini Hrvatskog šumarskog društva i usmeno iznio svoju kritiku naše studije, temeljeći je ponajprije na opisu svoje teorije periodičnog rasta, koja nalazi inspiraciju u kvantnoj teoriji polja, odnosno fizici subatomskih čestica. Za to smo se autorovo izlaganje bili detaljno pripremili proučivši ponajprije njegovu disertaciju (obranjenu na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1990. godine pod mentorstvom akademika prof. dr. se. Dušana K1 e p c a), kao i drugu relevantnu literaturu iz tog područja. Pri tomu je određen problem predstavljala činjenica da autor do sada još nije objavio znanstveni rad u kojemu bi sustavno i cjelovito obrazložio svoje hipoteze i testirao njihovu održivost. Naš odgovor na tribini ukratko se može sažeti u sljedećim točkama. 1. Govoreći o oscilacijama u rastu drveća autor nije konzistentan u tumačenju njihova podrijetla. S jedne strane on uključuje oscilacije u samu funkciju rasta, pretpostavljajući tako barem implicitno da su te oscilacije autonomne (nezavisne od okolišnih čimbenika), a s druge strane to poništava pripisivanjem tih oscilacija "periodičnom gibanju kodominantnih i podstojnih stabala u sastojini kojima susjedna dominantna stabla sprječavaju ulazak u dominantnu etažu", što zapravo predstavlja objašnjavanje prirasta vanjskim (okolišnim) utjecajima (u ovom slučaju prostornom kompeticijom između susjednih stabala). 2. Zbog te nekonzistentnosti u svim autorovim tekstovima i nastupima ostaje nejasno koje se oscilacije žele dokazati: one koje bi bile autonomna pojava nezavisna od okolišnih čimbenika ili one izazvane nekim okolišnim utjecajem. Ako se radi o prvom slučaju, dakle dokazivanju postojanja autonomnih oscilacija, onda problemu valja pristupiti na način da se iz odabranog dendrokronološkog materijala (po mogućnosti što starijih stabala koja rastu na osami) standardnim statističkim postupcima izluči varijabilnost uvjetovana okolišnim čimbenicima (utjecaj klimatskih parametara, podzemne vode i |