DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 71 <-- 71 --> PDF |
si.), a na preostaloj varijabilnost testira postojanje periodičnosti. Dok se takav pokus ne učini, šumarska struka mora se zadovoljiti sigmoidnom krivuljom kao modelom rasta, jer taj model ima i teorijsku podlogu (usporedi npr. Levakovi ć 1935, 1938) i, kako se za sada čini, potvrdu u praksi. Ukoliko bi se, međutim, sustavnim znanstvenim istraživanjem dokazalo postojanje autonomne periodičnosti u prirastu, to bi zaista bila prvorazredna znanstvena novost. No pitanje je bili nam i u tom slučaju za tumačenje te pojave trebala kvantna fizika, jer biološka znanost već poznaje slične pojave, npr. u dinamici populacija (usporedi npr. Begon et al. 1996). Ako se radi o drugom slučaju, dokazivanju postojanja oscilacija u korelaciji s okolišnim varijablama (prirast, dakle, ne oscilira sam po sebi nego u funkciji okolišnih varijabli), tada ta pojava nije nepoznata šumarskoj znanosti (lijep primjer na dendrokronološkom materijalu iz Hrvatske za to daju Rosa i dr., 1994). 3. Bez obzira o kojem se od dva gore navedena slučaja radi, dokazivanje postojanja periode od približno 90 godina koju autor pretpostavlja, zahtijeva vrlo duge dendrokronološke nizove, a svakako znatno duže od onih koje je autor koristio primjerice u svojoj disertaciji (hrast lužnjak iz gospodarskih sastojina, dakle unutar ophodnje). Nadalje, postojanje periodičnosti u prirastu ne može se egzaktno dokazati jednostavnim uvidom u krivulju izjednačenja izmjerenih podataka kako to čini autor, nego za to prikladnom analitičkom metodom, npr. Fourierovom analizom. 4. U našoj studiji smo za potrebe modeliranja prirasta u funkciji ekoloških varijabli razvili i koristili dva potpuno različita i međusobno nezavisna modela, upravo s ciljem kontrole dobivenih rezultata. Prvi, generalni linearni model, pošao je od sigmoidne krivulje čiji su parametri iskazani u funkciji okolišnih varijabli. Takav model, u kojemu prirast u vremenu ima samo jedan maksimum, zaista ne može opisati autonomne oscilacije, ako one postoje (naravno, oscilacije u funkciji okolišnih varijabli može, ukoliko su one uključene u model kao nezavisni procjenitelji). Međutim, drugi pristup, koji se temeljio na izgradnji neuronske mreže u kojoj utjecaj vremena nije kao u prvom modelu unaprijed strogo definiran sigmoidnom krivuljom (nego se i za njega, kao i za okolišne varijable, dopušta najbolje prilagođenje podacima), zahvatio bi u postupku izjednačenja podataka modelom i autonomne oscilacije, kada bi one postojale. Na spomenutoj tribini Hrvatskog šumarskog društva zorno smo na brojčanim podacima preuzetim iz disertacije kolege Bezaka prikazali daje naš model neuronske mreže sposoban opisati periodični prirast koji kolega Bezak pretpostavlja. No kako je model neuronske mreže u našoj studiji dao vrlo slične rezultate kao i prvi, generalni linearni model (koji pretpostavlja sigmoidni rast), zaključili smo da u našem uzorku autonomnih oscilacija prirasta nije bilo. Na ovom je mjestu prikladno komentirati i bilješku pod zvjezdicom u sklopu članka Karla Bezaka na str. 455. Ne znajući kome se točno obraćamo (autori su nepoznati, ali prema formulaciji pretpostavljamo da bi se moglo raditi o Uredništvu časopisa), želimo istaknuti da je neprimjerena i netočna tvrdnja kako je naša studija "izhitreno prihvaćena usprkos negativnom mišljenju šumarske struke". Od ukupno tri recenzije dvije su bile pozitivne, a treća nije. Dakle, postavlja se pitanje koga se, i na temelju čega, u bilješci podrazumijeva pod pojmom "šumarska struka". S druge strane, u bilješci stoji i daje "dr. se. Karlo Bezak djelomično obuhvatio negativne strane naše studije, koje su potanko opisane u istome broju šumarskog lista u članku B. P rp i ć a". Nakon detaljne analize tog članka, a polazeći od pretpostavke da se zaista radi o potankom opisu negativnih strana naše studije, zaključujemo da prof. dr. se. Branimir P rp i ć zapravo i nema na nju mnogo konkretnih primjedbi, točnije samo jednu - onu o kapilarnom usponu, o čemu smo se očitovali u prethodnom poglavlju. Koji je režim podzemne vode prihvatljiv za šumu Repaš? Detaljan opis projektiranja prihvatljivog režima podzemne vode iz naše studije ne spada u ovaj članak, a objavljenje u radovima Antonić i dr. (2000, 2001). Ovdje je u cilju daljnje rasprave nužno samo istaći da projektirani režim zadovoljava tri uvjeta: 1. Srednja godišnja razina podzemne vode i godišnji opseg variranja podzemne vode na svim istraživačkim plohama postavljenim u Repašu (njih 20, na različitim šumskim staništima duž gradijenta vlaženja uzorkovanog mikroreljetom) i u cijelom rasponu fluktuacija makroklimatskih čimbenika (tijekom 20. stoljeća na području istraživanja), rezultiraju prirastom koji je definiran kao prihvatljiv (kako je već istaknuto, on je u svim starostima znatno viši od gore spomenutog apsolutnog literaturnog minimuma, kao i od subminimalnih vrijednosti izmjerenih na živućim stablima u Repašu tijekom našeg istraživanja). 2. Prostorne razdiobe srednje godišnje razine i godišnjeg opsega variranja podzemne vode sukladne su s prirodnim padom terena duž korita rijeke Drave (što smo osigurali razvojem modela "prirodnog vodnog lica"). 3. Konačan rezultat, godišnja dinamika razina podzemne vode (u obliku prostornih razdioba srednjih mjesečnih vrijednosti), interpolirana je unutar godišnjeg opsega, a oko godišnjeg srednjaka, uvođenjem mjesečnih koeficijenata izračunatih iz statistike stvarnih podataka. Dobiveni rezultat (maksimum |