DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 72     <-- 72 -->        PDF

u travnju, mimimum u rujnu) može se smatrati pri


rodnom godišnjom dinamikom podzemne vode is


traživanog područja, zavisnom ponajprije od dina


mike vodostaja rijeke Drave.


Usporedba gore opisanog prihvatljivog režima podzemne
vode kao rezultata naših proračuna s razinama
podzemne vode dobivenih mjerenjem na 22 piezometra
u Repašu unazad četvrt stoljeća, pokazala je da između
ta dva skupa podataka nema većih razlika (Oikon
d.o.o. 1999). Sukladno toj činjenici, kada bi sintagmu
"postojeće stanje vodnih odnosa", koje prema
načelnom stavu Prpića (2001 i ranije) valja zadržati
u nizinskim šumama, u slučaju šume Repaš shvatili
kao četvrtstoljetni prosjek, uslijedio bi zaključak da su
naši rezultati u potpunom suglasju sa spomenutim stavom,
što sasvim relativizira kritiku naše studije od stranePrpića
(2001).


No smijemo li tu sintagmu tako shvatiti? Cime je
uopće valjano opisano postojeće stanje vodnih odnosa
općenito, a čime gaje prikladno opisati u šumi Repaš?


U našoj studiji izvedena rekonstrukcija srednjih
mjesečnih prostornih razdioba dubine podzemne vode
za cijelo 20. stoljeće (usporedi Antonić i dr. 2000,
2001 i Antonić 2001), pokazuje daje tijekom tog
razdoblja u šumi Repaš prisutan stalni pad razine podzemne
vode, koji prosječno za cijelo razdoblje iznosi


1.5 m. Uz to, nekoć redovne proljetne poplave i zadržavanje
vode u mikrodepresijima Repaša danas su znatno
rjeđe ili čak potpuno izostaju. Na rijeci Dravi kod
Terezinog polja (usporedi Biondić iVidakovićS
u t i ć, 1998) zapaža se paralelni proces pada vodostaja
još od sredine 19. stoljeća. Za pretpostaviti je daje
taj pad posljedica produbljivanja korita rijeke Drave,
prirodnog procesa koji je najvjerojatnije ubrzan izvođenjem
hidrotehničkih mjera zaštite od poplava u prošlosti
(povećanje brzine tečenja uslijed presijecanja
meandara, a time i povećanje vučnih sila rijeke), a u
zadnjim desetljećima prošlog stoljeća vjerojatno i utjecajem
postojećih nizinskih hidroelektrana (Varaždin,
Čakovec, Dubrava) na rijeci Dravi (taloženje nanosa u
akumulaciji ima za posljedicu povećanje erozijske moći
rijeke nizvodno od brane). S obzirom na to daje razložno
pretpostaviti nastavak tog procesa u budućnosti,
on se jamačno treba uključiti u definiciju "postojećeg
stanja vodnih odnosa". To stanje sjedne strane odavno
više nije prirodno (zbog utjecaja čovjeka), a s druge je
u stalnoj mijeni (kao što bi bilo čak i daje prirodno).
Posljedice opisanih promjena vodnih odnosa u šumi
Repaš, očituju se ponajprije u širenju običnog graba
{Carpinus betulus L.) kao indikatora suših staništa tzv.
greda (Prpić i dr., 1987), odnosno u progresiji
svih šumskih zajednica prema sušim tipovima (Prpić
i dr., 1987). Nadalje, na dendrokronološkim podacima
(135 stabala iz sastojina pri kraju ophodnje) prikuplje


nim u našoj studiji dokazali smo (nakon predaje završene
studije naručitelju i nezavisno od nje) daje prirast
hrasta lužnjaka tijekom 20. stoljeća u Repašu značajno
povećan (Hatić i dr. 2000), stoje u skladu s progresijom
prema sušim tipovima koju prati povećanje produktivnosti
staništa za hrast lužnjak (u Repašu približno
iz 3. u 1. bonitet, prema Š p i r a n c u, 1975).


Sve to govori u prilog zaključku da su stabla hrasta
lužnjaka koja danas u Repašu grade zrele sastojine (i čiji
opstanak nakon eventualne izgradnje HE osigurava naš
prihvatljivi režim), u svojoj mladosti bila izložena znatno
drugačijim ekološkim uvjetima. Može se pretpostaviti
da su promjene u ekološkim uvjetima favorizirale
razvoj onih jedinki (genotipova) u populaciji koje su se
tim promjenama mogle prilagoditi. Iz toga bi proizašlo
daje današnja populacija hrasta lužnjaka u šumi Repaš
prilagođenija na suša staništa, u odnosu prema zrelim
sastojinama prije jednog stoljeća. Sudeći prema rezultatima
Prpića (1987) koji pokazuju da u šumi Repaš korijenov
sustav hrasta lužnjaka redovno dopire do minimalne
godišnje razine podzemne vode u ljetnim mjesecima,
za očekivati je da je odlučujuća prilagodba bila
povezana sa sposobnošću korijenovog sustava da tijekom
života jedinke prati podzemnu vodu na veću dubinu.
Sukladno tomu, moguće je pretpostaviti da bi se
sljedeća generacija lužnjakovih šuma na području istraživanja,
uz očekivano veliku heterozigotnost u populaciji
(zbog anemofilnosti), mogla prilagoditi i na vlažnija
staništa, sličnija onima u prošlosti. To bi vjerojatno bilo
popraćeno i vegetacijskom sukcesijom (širenjem higrofilnijih
šumskih zajednica bez običnog graba), upravo
obrnutom od one koja je zabilježena tijekom ovog stoljeća
(širenje običnog graba). Za takve populacije lužnjaka
i pripadne šumske zajednice prihvatljivi režim
podzemnih voda bio bi vjerojatno pomaknut prema manjim
srednjim godišnjim dubinama.


S druge strane, nastavak postojećeg procesa sniženja
vodostaja Drave i povezano s tim razina podzemne
vode, odnosno daljnje isušivanje staništa, vjerojatno će
u Repašu dovesti do pada produktivnosti staništa za
hrast lužnjak, a u konačnici do njegovog sušenja i zamjene
drugim vrstama klimazonalnog rasprostranjenja
(hrast kitnjak - Quercus petraea (Matt.) Lieblein i/ili
obična bukva - Fagus sylvatica L.), koje znatno manje
od lužnjaka ovise o dopunskom vlaženju iz podzemlja
(usporedi Antonić , 2001). Intenzivnija sušenja lužnjaka
u Repašu (baza podataka J.P. "Hrvatske šume") u
sušim godinama krajem 20. stoljeća možda su početak
tog procesa.


Posljedice pada vodostaja rijeke Drave u njezinom
zaobalju i isušivanja šumskih staništa, vjerojatno su
jednako kao i u šumi Repaš prisutne i u drugim šumskim
sastojinama u zaobalju planirane HE Novo Virje.