DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 72 <-- 72 --> PDF |
u travnju, mimimum u rujnu) može se smatrati pri rodnom godišnjom dinamikom podzemne vode is traživanog područja, zavisnom ponajprije od dina mike vodostaja rijeke Drave. Usporedba gore opisanog prihvatljivog režima podzemne vode kao rezultata naših proračuna s razinama podzemne vode dobivenih mjerenjem na 22 piezometra u Repašu unazad četvrt stoljeća, pokazala je da između ta dva skupa podataka nema većih razlika (Oikon d.o.o. 1999). Sukladno toj činjenici, kada bi sintagmu "postojeće stanje vodnih odnosa", koje prema načelnom stavu Prpića (2001 i ranije) valja zadržati u nizinskim šumama, u slučaju šume Repaš shvatili kao četvrtstoljetni prosjek, uslijedio bi zaključak da su naši rezultati u potpunom suglasju sa spomenutim stavom, što sasvim relativizira kritiku naše studije od stranePrpića (2001). No smijemo li tu sintagmu tako shvatiti? Cime je uopće valjano opisano postojeće stanje vodnih odnosa općenito, a čime gaje prikladno opisati u šumi Repaš? U našoj studiji izvedena rekonstrukcija srednjih mjesečnih prostornih razdioba dubine podzemne vode za cijelo 20. stoljeće (usporedi Antonić i dr. 2000, 2001 i Antonić 2001), pokazuje daje tijekom tog razdoblja u šumi Repaš prisutan stalni pad razine podzemne vode, koji prosječno za cijelo razdoblje iznosi 1.5 m. Uz to, nekoć redovne proljetne poplave i zadržavanje vode u mikrodepresijima Repaša danas su znatno rjeđe ili čak potpuno izostaju. Na rijeci Dravi kod Terezinog polja (usporedi Biondić iVidakovićS u t i ć, 1998) zapaža se paralelni proces pada vodostaja još od sredine 19. stoljeća. Za pretpostaviti je daje taj pad posljedica produbljivanja korita rijeke Drave, prirodnog procesa koji je najvjerojatnije ubrzan izvođenjem hidrotehničkih mjera zaštite od poplava u prošlosti (povećanje brzine tečenja uslijed presijecanja meandara, a time i povećanje vučnih sila rijeke), a u zadnjim desetljećima prošlog stoljeća vjerojatno i utjecajem postojećih nizinskih hidroelektrana (Varaždin, Čakovec, Dubrava) na rijeci Dravi (taloženje nanosa u akumulaciji ima za posljedicu povećanje erozijske moći rijeke nizvodno od brane). S obzirom na to daje razložno pretpostaviti nastavak tog procesa u budućnosti, on se jamačno treba uključiti u definiciju "postojećeg stanja vodnih odnosa". To stanje sjedne strane odavno više nije prirodno (zbog utjecaja čovjeka), a s druge je u stalnoj mijeni (kao što bi bilo čak i daje prirodno). Posljedice opisanih promjena vodnih odnosa u šumi Repaš, očituju se ponajprije u širenju običnog graba {Carpinus betulus L.) kao indikatora suših staništa tzv. greda (Prpić i dr., 1987), odnosno u progresiji svih šumskih zajednica prema sušim tipovima (Prpić i dr., 1987). Nadalje, na dendrokronološkim podacima (135 stabala iz sastojina pri kraju ophodnje) prikuplje nim u našoj studiji dokazali smo (nakon predaje završene studije naručitelju i nezavisno od nje) daje prirast hrasta lužnjaka tijekom 20. stoljeća u Repašu značajno povećan (Hatić i dr. 2000), stoje u skladu s progresijom prema sušim tipovima koju prati povećanje produktivnosti staništa za hrast lužnjak (u Repašu približno iz 3. u 1. bonitet, prema Š p i r a n c u, 1975). Sve to govori u prilog zaključku da su stabla hrasta lužnjaka koja danas u Repašu grade zrele sastojine (i čiji opstanak nakon eventualne izgradnje HE osigurava naš prihvatljivi režim), u svojoj mladosti bila izložena znatno drugačijim ekološkim uvjetima. Može se pretpostaviti da su promjene u ekološkim uvjetima favorizirale razvoj onih jedinki (genotipova) u populaciji koje su se tim promjenama mogle prilagoditi. Iz toga bi proizašlo daje današnja populacija hrasta lužnjaka u šumi Repaš prilagođenija na suša staništa, u odnosu prema zrelim sastojinama prije jednog stoljeća. Sudeći prema rezultatima Prpića (1987) koji pokazuju da u šumi Repaš korijenov sustav hrasta lužnjaka redovno dopire do minimalne godišnje razine podzemne vode u ljetnim mjesecima, za očekivati je da je odlučujuća prilagodba bila povezana sa sposobnošću korijenovog sustava da tijekom života jedinke prati podzemnu vodu na veću dubinu. Sukladno tomu, moguće je pretpostaviti da bi se sljedeća generacija lužnjakovih šuma na području istraživanja, uz očekivano veliku heterozigotnost u populaciji (zbog anemofilnosti), mogla prilagoditi i na vlažnija staništa, sličnija onima u prošlosti. To bi vjerojatno bilo popraćeno i vegetacijskom sukcesijom (širenjem higrofilnijih šumskih zajednica bez običnog graba), upravo obrnutom od one koja je zabilježena tijekom ovog stoljeća (širenje običnog graba). Za takve populacije lužnjaka i pripadne šumske zajednice prihvatljivi režim podzemnih voda bio bi vjerojatno pomaknut prema manjim srednjim godišnjim dubinama. S druge strane, nastavak postojećeg procesa sniženja vodostaja Drave i povezano s tim razina podzemne vode, odnosno daljnje isušivanje staništa, vjerojatno će u Repašu dovesti do pada produktivnosti staništa za hrast lužnjak, a u konačnici do njegovog sušenja i zamjene drugim vrstama klimazonalnog rasprostranjenja (hrast kitnjak - Quercus petraea (Matt.) Lieblein i/ili obična bukva - Fagus sylvatica L.), koje znatno manje od lužnjaka ovise o dopunskom vlaženju iz podzemlja (usporedi Antonić , 2001). Intenzivnija sušenja lužnjaka u Repašu (baza podataka J.P. "Hrvatske šume") u sušim godinama krajem 20. stoljeća možda su početak tog procesa. Posljedice pada vodostaja rijeke Drave u njezinom zaobalju i isušivanja šumskih staništa, vjerojatno su jednako kao i u šumi Repaš prisutne i u drugim šumskim sastojinama u zaobalju planirane HE Novo Virje. |