DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 107     <-- 107 -->        PDF

IN MEMORIAM


MIROSLAV PRPIĆ, dipl. ing. šum. (1926 - 2001)


Iako je grad Senj zajedno s mjestom
Krasno kolijevka suvremenog
šumarstva naše zemlje, do nedavno,
razmjerno se mali broj domaćih srednjoškolaca
odlučivao na studij šumarstva.
U razdoblju nakon II. svjetskog
rata šumarstvo očito nije pripadalo
kategoriji atraktivnih disciplina, pa je
to bio razlog više za slabo zanimanje
mladih za studij šumarstva. Uza sve
to, završeni gimnazijalac Miro odlučio
se za šumarstvo svojim slobodnim
izborom na temelju obiteljske tradicije
koja je sadržavala urođeni afinitet
prema šumi i prirodi u cjelini. Takav
izbor životnog poziva našao je punu
potvrdu u njegovu radu u šumarskoj
struci tijekom njegovog cijelog radnog
vijeka.


Miroslav "Peče" Prpi ć rođenje
u Senju 26. 10. 1926. godine u višečlanoj
obrtničkoj obitelji. Nakon završene
pučke škole nastavlja školovanje
na poznatoj senjskoj gimnaziji.
Međutim, zbog ratnih prilika osmi
razred i maturu polaže u Zagrebu
1945. godine. Potom upisuje Poljoprivredno-
šumarski fakultet u Zagrebu
kojeg završava 1952. godine. Pripravnički
staž obavlja u Šumskom
gospodarstvu "Viševica", Rijeka na
području Šumarije Klana. Tijekom


1955. zapošljava se kao referent za
iskorištavanje šuma u Nacionalnom
parku "Plitvička jezera". Početkom
1956, pa do kraja rujna, obnaša dužnost
upravitelja Šumarije "Jelovac" u
Krasnu, a potom obavlja više odgovornih
dužnosti u DIP-u Senj. Krajem
1959. postavljenje za upravitelja
Šumarije Rab. U to vrijeme na Rabu
se obavljaju obimni radovi pošumljavanja
otočića Dolina i vrlo nestabilnog
područja Lopara na krajnjem sjeveroistočnom
dijelu otoka Raba. U
novoj reorganizaciji šumarstva 1960.
godine osnivanjem šumskih gospodarstava
kolega Miro postaje upravitelj
Šumarije Ravna Gora u sastavu
Šumskog gospodarstva Delnice. Na
tom radnom mjestu ostat će više od
jednog desetljeća, gdje zapravo do


življava svoju punu afirmaciju. Pod
njegovim rukovodstvom šumarija
postiže zavidne rezultate i to poglavito
u izgradnji šumskih cesta, te razvoju
lovstva kao komplementarne
grane šumarstva. Izgradnjom adekvatnih
smještajnih kapaciteta za
lovce i ostalih lovno-tehničkih objekata,
stvorene su pretpostavke za nesmetani
razvoj domaćeg i stranog
lovnog turizma. Njegov angažman u
razvoju lovstva nije prošao nezapaženo,
pa kolega Miro dobiva više ponuda
za prijelaz u specijalizirana poduzeća
za lovstvo. Međutim, po potrebi
službe, ali i protiv svoje želje,
prelazi početkom 1971. godine na
višu dužnost šefa nabavno-prodajne
službe u Radnoj zajednici Šumskog
gospodarstva Delnice. Na tom odgovornom
i dinamičnom poslu njegove
sposobnosti dobrog organizatora došle
su do punog izražaja. Ponovnom
reorganizacijom 1984. godine raspoređen
je za internog inspektora Goransko-
primorskog šumskog gospodarstva
Delnice do odlaska u zasluženu
mirovinu sredinom 1987. godine.
Povremeno surađuje u časopisu
"Lovački vjesnik", ali je ipak najviše
poznat kao dugogodišnji suradnik lokalnih
novina šumarstva Gorskog kotara
u području enigmatike. U dvije
vrlo vrijedne knjige u povodu 10. i


20. obljetnice djelovanja Šumskog
gospodarstva Delnice, znalački je
obradio poglavlja o njegovu tržištu i
proizvodima. Odlaskom u mirovinu
vraća se u Senj, gdje se aktivno uključuje
u rad područnog Lovačkog društva
"Jarebica". Višegodišnji je tajnik
Društva, gdje se osobito ističe ne
organizaciji prve izložbe lovstva u
Senju 1996. i izradi lovno-gospodarskih
osnova. Za svoj rad u Društvu
dobiva više priznanja. I sam se
bavio lovom, u čemu je nastavljao
obiteljsku tradiciju. Svi njegovi trofeji,
osim jednog, pripadaju kategoriji
vrlo rigoroznog sanitarnog odstrela.


Po temperamentu bio je vedre naravi,
te neobično jednostavan i skroman.
Volio je glazbu, a i sam je povremeno
svirao tamburicu. Govorio
je više stranih jezika, a posebno zanimanje
iskazivao je za gramatiku, povijest
i zemljopis. Pred kraj svoga života,
iako teško bolestan, Miro nije
opterećivao svoje najbliže, nego je
stoički i s velikim optimizmom podnosio
sve tegobe. Iz tog razdoblja
prisjećamo se njegovog posljednjeg
javnog pojavljivanja medu šumarima
prigodom proslave 235. obljetnice
Šumarije Krasno, najstarije šumarije
u našoj zemlji krajem 2000. godine.
Naime, organizacijski odbor spomenute
proslave odlučio je da spomen
ploču na Šumariji Krasno otkrije kolega
Miro, kao njezin najstariji upravitelj.
Znali smo za njegovu tešku
bolest i zato je čin otkrivanja ploče
bio u isto vrijeme neobično tužan, ali
za njega i vrlo poticajan u borbi protiv
podmukle bolesti.


Nekoliko mjeseci poslije prestalo
je kucati srce našeg Mire, čime je šumarska
struka, ali i njegova uža i šira
sredina, postala siromašnija i usamljenija
za još jedan vrijedni i neobično
sadržajni život.


Hvala i slava našem Miroslavu
"Peci" Prpiću.


Vice Ivančević