DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 53     <-- 53 -->        PDF

STRUČNI ČLANCI - PROFESSIONAL PAPERS Šumarski list br. 5-6, CXXVI (2002), 299-305
UDK 630* 451 + 462


PAŠARENJE NA VELEBITU


GRAZING ON VELEBIT


Marko VUKELIĆ*


SAŽETAK: Iskorištavanje sporednih šumskih proizvoda u Lici i Velebitu,
kao stoje paša i brst, u povijesti ima dugu tradiciju i može se podijeliti na:


a) razdoblje do Drugog svjetskog rata,


b) razdoblje poslije Drugog svjetskog rata.


Prvo razdoblje odnosi se na Vojnu krajinu i Kraljevinu SHS, kada žitelji
Like nisu plaćali sporedne šumske proizvode zbog servitutnih prava u Austrougarskoj
Monarhiji, a koja su naslijedili 1918. u Kraljevini SHS.


U razdoblju poslije Drugog svjetskog rata žitelji na prostoru bivše Vojne
krajine gube ta prava i mogu ih koristiti samo uz naknadu po propisima ZOŠ-a
i odredbama šumskogospodarskih osnova.


Svrha ovog članka je da ukaže na povijest pašarenja na Velebitu i u sjevernoj
Dalmaciji, s posebnim osvrtom na problem koza i kozarenja, koje je u povijesti
doživjelo nekoliko zabrana zbog devastacije šuma, a u nekim našim
krajevima održalo se i danas.


Na pisanje ovog članka ponukala me je izjava jednog stočara - kozara iz
Obrovca koji je na HTV-u u emisiji "Svakodnevica "prilikom rasprave o cjeniku
pašarenja izjavio daje koza "kanader", da je korisna jer djeluje preventivno
u suzbijanju šumskih požara. Nakon nekoliko minuta javio se telefonom
u emisiju kao slušatelj moj stari prijatelj i kolega Tompak i oštro uzvratio, rekavši
daje taj kozar izrekao totalnu neistinu, u čemu sam ga i sam u mislima
podržao. Koza nije nikakav ´kanader´, već demon za šumarstvo i okoliš.


Neprocjenjive su štete koje su koze učinile na prostorima od Istre, Primorja,
Velebita i sjeverne Dalmacije.


Ključne riječi: Pašarenje, brst, naknada, kanader i demon


UVOD Introduction


Stočari Like, dijelom Gacke, sjeverne Dalmacije i pukovnija Karlovačkog generalata. Da bi se u šumama
Primorja, stoljećima su pašarili na Velebitu. Stoke je uvelo više reda i prestalo s devastacijom šuma, Karlobilo
mnogo i to: ovaca, goveda i koza. Ličani su bili vački generalat 1765. g. donosi propis "Međutimni
prisiljeni na stočarska kretanja radi paše i brsta pošto šumski red" kojim se između ostalog regulira paša i
stoku nisu mogli prehraniti sa svojih polja. Na Velebit brst. Stoka se mogla napasati samo na određenim pašsu
kretali ljeti, a zimi u Primorje i sjevernu Dalmaciju. njacima i šumama, a kozama je bilo zabranjeno pašare


nje i brst u šumi i u blizini šuma. Toje bilo prvi put u po


Primorski i sjevernodalmatinski stočari kretali su sa


vijesti šumarstva da je jedan takav propis donesen. Tom


svojom stokom na ispasište samo ljeti i to na Velebit i


propisu najviše je doprinijeo weldmeister Franzo n i.


ličko sredogorje. Zbog velikog broja stoke došlo je do


Otada pa sve do razvojačenja Vojne krajine 1971. g. ko


devastacije šuma na Velebitu i ličkom sredogorju. To su


ze su bile skoro nestale. Polovicom 18. st., prema povi


među prvima zaključili austro-ugarski šumari krajiških


jesničaru Vaničeku , u Vojnoj krajini je bilo mnogo


* Marko Vukelić, dipl. ing. šum., 53300 Otočac, Branimirova 6 stoke, ne gledajući na kvalitet grla, a svaka graničarska


ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 54     <-- 54 -->        PDF

M. Vukelić: PASARENJE NA VELEBITU
kuća imala je i do 300 koza. Zbog velikog broja stoke,
šume su kroz idućih stotinjak godina devastirane. Tako
taksator D. Ilijić 1889. g. piše "Memorandum" kraljevskom
županu u kom izvještava o velikim i ogromnim
štetama što ih čine graničari sa svojom brojnom stokom
i zaključuje: "Dokle god naš graničar svoje blago
bude napasao u šumi, a ne ne jaslama svojim, dotle se
naše šume zeleniti neće ".


Druga zabrana držanja koza na otvorenom prostoru
te paša i brst u državnim šumama uslijedila je 1877. g.,
kada je u Vojnoj krajini uvedena civilna uprava, a treća
je donesena 1954. g.


Niti jedna zabrana držanja koza i brsta u šumama
nije se striktno provodila, pogotovo ne južnije od Gospića
te u Primorju i sjevernoj Dalamciji.


Šumarski list br. 5-6, CXXVI (2002), 299-305


Uzaludno je protiv koza agitirao jezikoslovac i ljubitelj
Velebita prof. Š u 1 e k u Otočcu i Gospiću, koji je
javno izjavio: "Koza je dobročinitelj koji dva puta više
uzima nego daje ".


Svi naši krajevi uz more su devastirani i erodirali su
zahvaljujući kozi, a tek nakon migracije stanovništva s
tih prostora koza je bilo sve manje, pa su se devastirane
površine počele prirodno obnavljati autohtonom vegetacijom.


Danas je zabrinjavajuće brojno stanje koza u nekim
mjestima Primorja i sjeverne Dalmacije (Bukovica),
gdje šumarstvo ima problema s kozarima koji uzgajaju
koze, iz razloga što koza nije izbirljiva u ishrani, jede
sve od trnine, gloga, šipka do ostalog raslinja i šumskog
bilja, na terenima gdje druga stoka ne može prići.


POVIJEST KRETANJA STOČARA U LICI
The history of cattle breeding in Lika


Gospodarska orijentacija Like (manje Gacke i Krbave)
stoljećima je bila vezana uz transhumantno stočarstvo.
Planine koje okružuju ovaj prostor sa svih
strana pogodovale su takvoj orijentaciji. Najviše su tome
pogodovali klimatski fenološki uvjeti u nastupanju
pašnjačke vegetacije tijekom pojedinih godišnjih doba.
Ličani, da bi osigurali svojoj stoci - posebno ovcama


podjednaku ishranu kroz sva godišnja doba, bili su prisiljeni
na stočarska kretanja. Ljeti se najveći broj tih
stočara kretao sa svojom stokom u okolne planine.
Najviše stoke prebivalo je u zoni Velebita, ličkog sredogorja
i Poštaka. Na Plješivicu nisu dizali svoja stada
zbog toga što su to bila granična područja i tadašnje
vlasti su zabranjivale ispašu zbog sigurnosti. Zimi su


Karta nekadašnjih kretanja stočara iz sjeverne Dalmacije na područje Like




ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 55     <-- 55 -->        PDF

M. Vukelić: PASARENJE NA VELEBITU
se stočari iz Like zbog velikog snijega kretali sa svojim
stadima na ispašu u Primorje i sjevernu Dalmaciju.
Dalmatinski stočari su svoju stoku izgonili ljeti na pašnjake
Velebita, u ličko sredogorje i Poštak.


Tako su se stočarska kretanja odvijala u reciprocitetu
interesa obiju strana i to sve do Drugog svjetskog
rata. Poslije Drugog svjetskog rata došlo je do velike
migracije stanovništva za boljim životom i stočni fond
je znatno smanjen, pa nije bilo potrebe za stočarskim
kretanjima i ona su gotovo prestala.


Stočarska kretanja u Lici i na području Velebita započela
su još u davnoj prošlosti, kada su na tim prostorima
obitavali praslavenski narodi. O kretanjima stočara
i stoke iz tog vremena svjedoče pisani spomenici. U
Lomskoj Dulibi na Velebitu postoji i danas tkzv. "pisani
kamen" koji potječe još iz rimskih vremena, na kome
je uklesan natpis na latinskom jeziku, iz kojeg je
vidljivo kako su tadašnja ilirska plemena Ortoplini i
Parentini sklopili mir i dogovorili se oko korištenja žive
vode u Begovači, koja je bila od životnog značenja
za opstanak ljudi i stoke na Velebitu.


Razdoblje turske vlasti prekinuo je stočarska kretanja
u Lici i taj prekid trajao je sve do protjerivanja
Turaka, kada se ponovo vraćaju raniji oblici stočarskih
kretanja.


Prvi dokumenti o stočarskim kretanjima u Lici potječu
iz arhiva Vojne Krajine iz 18. stoljeća. Ti dokumenti
vezani su uglavnom za prijestupe dalmatinskih
stočara na ličkom području. Prijestupi stočara rješavali
su se u krugu tadašnjih seoskih glavara. Ako ih glavari
nisu mogli riješiti, tada se spor oko ispaše i kretanja
stoke rješavao na sudu tadašnje državne vlasti. U Lici
se sudbena vlast nalazila u rukama lokalnih zapovjednika
Vojne Krajine, dok se u mletačkoj Dalmaciji središnji
sud nalazio po namjesničkoj upravi u Zadru. To
su tada bili sudovi dviju različitih država. Cesto uzroci
stočarskih sporova oko ispaše tim sudovima nisu bili
jasni, jer nisu znali po kojem pravnom propisu se trebaju
voditi. Sudu nije bilo jasno tko je kome počinio
štetu, jer su se stočari na sudu pozivali na svoja starinska
prava. Mnogi sporovi stočara završavali bi grubim
fizičkim obračunavanjima. Tada su glavari ličkih sela
zajedno sa zapovjedništvom Vojne krajine tražili da se
sačine ugovori o stočarskim kretanjima, te pravima i
obvezama stočara koji bi bili prihvatljivi kako za ličke
tako iza dalmatinske stočare.


Takva incijativa urodila je plodom prvi puta u Raduču
i Gračacu. Krajiška uprava u Karlovcu i Gospiću
nakon pregovora s mletačkim namjesništvom u Zadru
je 29. srpnja 1775. godine potpisala "Radučki ugovor",
a godinu dana kasnije 24. listopada 1776. godine "Novigradski
ugovor". S ova dva ugovora stočarska kretanja
unutar ličkog i sjevemogdalmatinskog područja
pravno su regulirana.


Radučkim ugovorom dalmatinski stočari dobili su
jamstvo da njihova stoka može slobodno pašariti na 35


Šumarski lisl br. 5 6. CXXV1 {21)1)2). 2W-J(I5


Pastir s ovcama u Ličkom Sredogorju, Fortica, Otočac
(Foto: M. Vukelić)


ličkih pašnjaka i to na južnom Velebitu, Poštaku i ličkom
sredogorju, dok su lički stočari Novigradskim
ugovorom stekli pravo na zimsku ispašu u sjevernoj
Dalmaciji u području Bukovice i Ravnih kotara.


Predmetni ugovori su tijekom vremena dopunjavani,
tako su početkom 19. stoljeća na usavršavanju Radučkog
i Novigradskog ugovora radile mješovite terenske
komisije. U to vrijeme bilo je pojedinačnih prijestupa i
kršenja stočarskih prava. Lički zemljoposjednici najviše
su se tužili na dalmatinske stočare što se prilikom
prolaza do pašnjaka ne pridžavaju utvrđenih stočarskih
puteva i što se prilikom prolaza stoka napaja na vrelima
na kojima to nije dopušteno, a često je bilo i pritužaba
na podizanje nastambi za stočare što nije bilo dozvoljeno.
Ovakva problematika uspješnije se počela rješavati
po dovršenju ličkog i sjevernodalmatinskog katastra.
Nakon toga pristupilo se novom tekstu ugovora s novim
kartama i kartiranim pašnjačkim površinama. Tako je 7.
prosinca 1887. godine nakon skoro 100 godina sačinjen
novi ugovor nazvan "Gospićki ugovor". Isti je otisnut
u obliku knjige i razdijeljen svim ličkim i sjevernodalmatinskim
općinama i stočarima.


Gospićki ugovor sastojao se od 35 članaka u kojima
su date odrednice stočarskih prava i obveza iz područja
transhumantnog stočarstva na području Like.


U uvodu Gospićkog ugovora utvrđena su sva osnovna
prava ličkih i dalmatinskih stočara na bazi zajedničkog
interesa i reciprociteta. Dalmatinsko namjesništvo
iz Zadra priznaje pravo ličkim stočarima da
mogu preko zime napasati svoja stada na dalmatinskim
pašnjacima na desnoj strani Zrmanje i Morlačkog
kanala na prostoru od Priveza do Tribnja. Za tu uslugu
lička strana jamči dalmatinskim stočarima slobodu pristupa
i korištenje pašnjaka na području Like. Na ličke
sezonske pašnjake moglo je preko ljeta dolaziti do


60.000 ovaca i to 35.000 na planinske pašnjake južnog
Velebita, a ostalih 25.000 ovaca imalo je slobodu pristupa
na Poštak i ličko sredogorje. U Gospićkom ugo


ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 56     <-- 56 -->        PDF

M. Vukelić: PAŠARENJE NA VELEBITU Šumarski list br. 5-6. CXXV1 (2002), 299-305
voru bilo je točno precizirano koja dalmatinska sela
imaju pravo na ljetni uzdig u Liku. Ta sela nalazila su
se u sastavu dalmatinskih općina Knin, Kistanje, Skradin,
Benkovac, Obrovac i Nin. U pogledu trajanja ljetne
odnosno zimske paše, bio je utvrđen točan vremenski
raspored. Paša dalmatinske stoke na ličkom teritoriju
otpočinjala je svake godine 1. lipnja, a morala je
okončati do 30. rujna. Zimska ispaša ličkih stočara na
dalmatinskom teritoriju započinjala je 1. listopada i
trajala do 30. travnja iduće godine. U daljnjem tekstu
Gospićkog ugovora bilo je govora o svih 35 pašnjaka
Like koji su bili rezervirani za stočare iz Dalmacije.


S dalmatinske strane nije bilo tako precizno zacrtano


o pašnjacima koji su bili namijenjeni za ličke stočare. To
je vjerojatno ijedan od razloga stoje krajem 19. stoljeća
počeo jenjavati interes ličkih stočara za pašnjake u sjevernoj
Dalmaciji. Zbog toga se u Gospićkom ugovoru
govori uglavnom o ograničenju prava kretanja i ispaše
dalmatinske stoke u Lici, a puno manje o ograničavanju
prava ličke stoke u Dalmaciji. Glavni pristupni putevi
dalmatinske stoke u Liku vodili su preko velebitskog
prijelaza kod Vučjaka u Gračac, te dalje Glogovo i Cemernicu
sve do Mazina. Drugi važniji put vodio je dolinom
Zrmanje preko Velike Pop i ne za Poštak, a treći dolinom
Butišnice izravno na Poštak. Jaka ograničenja
branila su posvuda dalmatinskoj stoci korištenje ličkih
šuma. Vlasnicima dalmatinskih stada nije bilo dopušteno
da na teritoriju Like podižu svoje sezonske nastambe.
Gospićki ugovor potpisali su predstavnici zainteresiranih
ličkih i dalmatinskih općina i predstavnici tadašnjih
vlada u Zagrebu i Zadru.
Stupanjem na snagu Gospićkog ugovora stočari iz
Bukovice i Ravnih kotara izgonili su svoju stoku u Liku
sve do početka Drugog svijetskog rata. Prema karti
koja se nalazi u prilogu ovog članka vidi se daje sjužne
strane rijeke Zrmanje bilo nekad pet skupina dalmatinskih
sela, koja su se preko ljeta kretala sa stokom u
Liku radi ispaše.


Najzapadniju, prvu, skupinu činila su sela: Briševo,
Visočane, Dračevac, Poljica, Rubac i Ražanac. Stada
su se prevozila čamcima preko Velebitska kanala u tri
glavna smjera: prvi prema Tribnju, drugi prema Ledeniku,
a treći prema Starigradu.


Stada koja su se prevozila prema Tribnju kretala su
se dalje preko Počiteljskih vrata na pašnjak Jelovac.
Stada iz Ledenika kretala su se preko Ribničkih vrata
na pašnjak Oglavinovac, a "stada iz Starigrada nastavljala
su put kroz Veliku Paklenicu na pašnjak Doce ili
Struge.


Druga skupina sjevernodalmatinskih stočara polazila
je prema Lici iz šire okolice Novigrada i to sela:
Paljuv, Prigrada, Karin i Popović. Stoka iz Slivnice i
Posedarja kretala se smjerom preko Vinjerca. Sva stoka
prevozila se lađama preko Velebitskog kanala do


Starigrada ili Selina. Dalje su se razilazili po Velebitskim
pašnjacima od Javornika do Svetog brda.


Treća skupina stočara iz Dalmacije polazila je iz krševite
Bukovice te sela iz Ravnih kotara: Benkovac,
Lisičić, Lepuri, Dobropoljci i Brgud. S područja Bukovice
najviše je stoke dolazilo iz Kruševa. Bukovička
stada kretala su se preko Bruške i Zelengrada do
Obrovca gdje je bilo glavno križanje stočarskih puteva.
Iz Obrovca jedan dio išao je na Mali Halan, drugi dio
na pašnjake Milu i Žulinu, a treći se kretao preko Maškovaca
za Crnopac.


Četvrta skupina kretala je južnije od Ervenika i stoka
iz Bjeline, Modrinog i Biovičinog sela. U Erveniku su
se stočari razilazili u dva pravca. Jedan dio je kretao preko
Žegra i Krupe do Golubića i dalje na pašnjake Jabukovac
i Vučjak, a drugi je išao preko Doca za Javornik.
Većina dalmatinskih stočara koji su se kretali prema Javorniku
produžavala bi kretanje u unutrašnjost Like, sve
do Gutešinog vrela između Dabašnice i Mazina.


Peta skupina, s ishodištem u okolici Skradina, kretala
se preko Kistanja, Rudelje i Radučića, gdje se je
dijelila u tri pravca. Prvi pravac vodio je dolinom Zrmanje
prema Javorniku, drugi preko Prljeva na Poštak,
a treći dolinom Budišnice na Poštak i Gutešino vrelo.


Lički stočari, koji su u 19. stoljeću zimovali u Dalmaciji,
kretali su se u dva pravca. Prvi pravac vodio je
velebitskim stazama do Primorja, a drugi dolinom Zrmanje.


Na zimsku ispašu u Primorje kretala su se stada iz
sela: Čitluk, Počitelj, Medak, Kukljica, Međuvode,
Sveti Rok, Stikada, Gračac, Glogovo, Omšica, Bruvno,
Mazin i Velika i Mala Popina. To su sela koja su dijelila
svoje pašnjake sa stočarima iz Dalmacije. Lička stada
zadržavala su se u Primorju do proljeća, kada bi okopnio
snijeg vraćali su se u Liku. Lički stočari prvi su
obustavili stočarska kretanja u Dalmaciju, dok su dalmatinski
stočari to učinili mnogo kasnije.


Stočarska kretanja poslije Drugog svjetskog rata
potpuno su prestala. Tamo gdje je još prije nekoliko desetljeća
trajao dinamičan stočarski život, danas na tim
prostorima više nema žive duše.


Taj nagli preokret u gospodarskoj orijentaciji Like i
sjeverne Dalmacije poslije Drugog svjetskog rata posljedica
je velike migracije stanovništva u potrazi za
boljim životom. Nastupile su velike društvene promjene
popraćene razvojem industrije, školstva, turizma,
kulture, stoje sve izmijenilo način života na ovim prostorima.


Ličkih i dalmatinskih polunomadskih stočara više
nema, ostala je samo priča iz prošlosti, kao nepobitna istina
naglog progresa koje je donijelo vrijeme življenja.




ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 57     <-- 57 -->        PDF

VI. Vukelič: PASARKNJK NA VELEBITU Šumarski list br. 5 6. CXXVI (2002). 299-305
NAKNADA ZA PAŠARINU I ZOŠ-a


Naknade za pašarinu, kao i druge sporedne šumske
proizvode, u Vojnoj krajini nije se plaćala, jer su krajišnici
imali prava servituta (služnosti). Ta ista prava su
naslijedili u Kraljevni SHS.


Poslije Drugog svjetskog rata ukida se pravo servituta
i žitelji Vojne krajine morali su plaćati pašarinu i
druge sporedne šumske proizvode. Zakonom o šumama
i odredbama šumskogospodarskih osnova regulirano
je pravo pašarenja i iskorištavanje drugih sporednih
šumskih proizvoda prema važećim cjenicima.


Pašarenje u prebornim šumama Like i Velebita nije
bilo dozvoljeno, te se moglo pašariti samo na šumskim
pašnjacima i površinama izvan šume. Broj stoke je
stalno opadao, pa je i potreba za pašom znatno smanjena.
Danas se još može naići na manja stada ovaca na ispaši,
dok krupne stoke i nema, jer se hrani na jaslama.


U sjevernoj Dalmaciji može se naići na manja stada
ovaca na poljoprivrednim površinama, a rijetko na šumskim
pašnjacima, dok se kozarstvo zadržalo u većoj
mjeri. U sjevernoj Dalmaciji i Primorju koze su česta
pojava u većim stadima. Podneblje ljutog krša pogodnije
kozarstvu, jer ona se nahrani tamo gdje druga stoka ne
može ni prići, a u izboru hrane nije zahtjevna.


U povijesti se nisu sve zabrane držanja koza i ishrane
u šumama u potpunosti ostvarile, u sjevernoj Dalmciji
ih neki smatraju "kanaderima", neki političari to
podržavaju, a šumari šute.


Prema članku 44. st. 2. Zakona o šumama (NN
52/1990) zabranjeno je iskorištavanje sporednih šumskih
proizvoda kao i paše, brsta i dr., ako to nije predviđeno
šumskogospodarskom osnovom područja, osnovom
gospodarenja gospodarskom jedinicom, odnosno
programom za gospodarenje šumama.


Izuzetno od odredaba članka 44. st. 2 ovog zakona
dozvoljeno je iskorištavanje pod uvjetom da nije u suprotnosti
sa šumskogospodarskom osnovom područja,
osnovom za gospodarenje gospodarskom jedinicom ili
programom za gospodarenje šumama.


Poduzeće za šume, odnosno pravna osoba koja gospodari
šumom, može općim aktom predvidjeti za svoje
potrebe, kao i za potrebe građana, ali uz naknadu iskorištavanje
svih sporednih šumskih proizvoda, a pašu,
brst i žirenje u šumama i šumskom zemljištu, osim u
šumama raznodobnih sjemenjača i plantaža, te u šumama
jednodobnih sjemenjača i panjača za vrijeme traja


nja obnove i rasta mladika i kultura u prvom dobnom
razdoblju, ali uz obvezno čuvanje stoke.


Poduzeće za šume, odnosno pravne osobe koje gospodare
šumama, utvrđuju općim aktom vrstu sporednih
šumskih proizvoda, te uvjete pod kojima ih građani
mogu skupljati, kao i način korištenja.


Općim aktom iz navedenog članka u skladu s programom
za gospodarenje šumama Poduzeće za šume, odnosno
pravna osoba, izuzetno može predvidjeti određene
površine degradiranih šuma i šikara na kojima se
može dozvoliti "brst" pod uvjetima da takve površine
čine cjeloviti kompleks veći od 100 ha, uz obvezno čuvanje
stoke. Brst se ne može dozvoliti na površinama
degradiranih šuma i šikara za vrijeme njihove obnove,
ako su u tim šumama zastupljene vrste drveća koje omogućuju
njihov razvoj, a vrednije šume, kao i u šume u
kojima se provode ili pripremaju uzgojne mjere melioracije
ili konverzije, sve do vremena uzrasta glavnih
vrsta drveća do 6 metara visine, ili ako su to šume kojima
se zaštićuju objekti ili površine ugrožene od erozije.


Za šume s pravom vlasništva akt iz st. 1. navedenog
članka donosi općinska skupština, odnosno organi koje
ona odredi.


Prema članku 84. istog zakona predviđene su oštre
kazne za one koji dozvole, kao i za počinitelje protupravnih
radnji iskorištavanja sporednih šumskih
proizvoda.


U ZOŠ-u su točno precizirana i regulirana pita-
nj´a paše i brsta, pa se pitamo da li se te odredbe
provode na terenu i da li je šumarski inspektor obavio
nadzor i poduzeo mjere protiv svih prekršitelja.
Pretpostavlja se da Poduzeće za šume nije podnijelo
prekršajnu prijavu protiv kozara koji nisu platili pašu i
brst u državnim šumama, i da šumarska inspekcija nije
poduzela mjere u skladu sa ZOS-em. Ovakva situacija
nije začuđujuća, jer u nekim našim županijama
šumarski inspektori nemaju diplomu inženjera Šumarskog
fakulteta biološkog smjera, pa im kozari
drže lekcije kako su koze korisne u protupožarnoj
zaštiti u Dalmaciji.


Nitko ne brani kozarima da uzgajaju koze u svojim
ograđenim prostorima, ali paša i brst koza izvan istih
može se dozvoliti samo u skladu sa ZOŠ-a i drugim pratećim
propisima, i to prema cjeniku Poduzeća za šume.


ZAKLJUČAK


Iskorištavanje sporednih šumskih proizvoda kao što
su paša i brst imaju u Lici i sjevernoj Dalmaciji dugu
tradiciju. Stoljećima je na tim prostorima bilo mnogo
stoke, goveda, ovaca i koza, a to je jedan od glavnih
razloga devastacije šuma.


Prve rezultate na sprječavanju devastiranja šuma u
Lici bilježimo u doba vladavine Austro-ugarske Monarhije,
kada je barun von Beck, zapovjednik Karlovačkog
generalata naredio "weldmeisteru" Franzoniju
1765. godine, da sačini propis kojim bi se u državnim




ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 58     <-- 58 -->        PDF

M. Vukelić: PAŠARENJE NA VELEBITU
šumama uvelo više reda. Franzoni je iste godine sačinio
i predložio propis koji se nazivao "Medutimni
šumski red". To je bio jedan od prvih propisa u šumarstvu
na području tadašnje Hrvatske i Vojne krajine, s
kojim se između ostalog reguliralo pašarenje i brst u
državnim šumama. Rezultati nisu izostali, izdvojene su
površine za pašarenje, a kozama se zabranjuje paša i
brst u šumama i u blizini šuma, što je značilo zabranu
držanja koza. Prema historičaru Vaničeku polovicom


18. st. u Vojnoj krajini svakoje domaćinstvo imalo i do
300 koza, a nakon osnivanja imovnih općina, prema
statistici Šandora Perca, u Otočkoj imovnoj općini
1894. godine bilo je samo 8 koza. U Gospićkoj imovnoj
općini, koja nije bila konstituirana, broj koza bio je
znatno veći. To je bio jedan od razloga da se 1877. godine
izda nova uredba o zabrani držanja koza, a treća
uredba o zabrani držanja koza na otvorenom prostoru
donesena je 1954. godine.
Zabrana koza i ispaše u šumama na Velebitu najmanje
su se poštivale na području južnije od Gospića, te u
Primorju i sjevernoj Dalmaciji gdje ih i danas ima u
većem broju. Rezultati nakon donošenja propisa o
šumskom redu i o zbrani kozarstva znatno su doprinjeli
smanjenju devastacije šuma. Propisi o stočarskim kretanjima,
kao što su Radučki, Novigradski i Gospićki
ugovor, koji su pravno regulirali pašarenje na Velebitu
i sjevernoj Dalmaciji, kozu uopće ne spominju zato što
je kozi bilo zabranjeno kretanje na ispašu i brst. Razlo


Šumarski list br. 5-6, CXXV1 (2002), 299-305


zi zbog kojih koza nije uništena leži u tome stoje stanovništvo
područja Istre, Hrvatskog Primorja i sjeverne
Dalmacije bilo životno vezano za kozu, koja je jedina
mogla opstati u tim surovim predjelima ljutog krša,
gdje druga stoka nije mogla preživjeti. Koza i kozarstvo
u genima su tog stanovništva, jer ih je odhranila i
prehranila. Koliko je koza nekada značila, danas se
može vidjeti na znaku jedne naše stranke i grbu Istarske
županije, kojoj je koza zaštitni znak.


Migracijom stanovništva u potrazi za boljim životom,
te razvojem turizma, industrije i drugih grana privređivanja,
razdoblje poslije Drugog svjetskog rata donijelo
je preokret i novi način življenja, broj stoke i
koza smanjivao se, stoje doprinjelo daljnjem smanjenju
devastacije šuma, a na tim prostorima došlo je do
prirodne obnove autohtone vegetacije.


Danas je pašarenje i brst sveden na lokalne pašnjake,
te se mora obavljati u skladu s postojećim popisima
ZOŠ-a, uz punu primjenu važećih cjenika.


Na kraju, najveće rezultate na uzgoju šuma i sprječavanju
devastacije šuma postići ćemo ako se budemo
pridržavali postojećih propisa ZOŠ-a i drugih akata o
iskorištavanju sporednih šumskih proizvoda. Još jednom
valja ponoviti: koza nije ´kanader´ i ona neće riješiti
problem šumskih požara, već čovjek, šumar, ako
poduzme sve preventivne i represivne mjere za zaštitu
šuma od požara.


LITERATURA


l.Ardalić,V: Bukovica-Zbornik za narodni život i 5. Pavčić, S. 1963: Seobe i naselja u Lici, Zbornik za
običaje, JAZU, knj. 4, 5. i 7, Zagreb 1899-1902. narodni život i običaje, JAZU, knj. 41, Zagreb.


2. G ušić , B. 1973: Naseljenje Like do Turaka, Lika u 6. S i m o n o v i ć, R. 1936: Stočari u Lici na Velebitu,
prošlosti i sadašnjosti. Materijali s naučnog skuLički
kalendar za 1937. godinu, Zagreb.
pa održanog na Plitvicama.
7 Ugovor Sklopljen na temelju previšnjih odlukah od


3. Marković , M. 1971: Stočarska kretanja na Dinar13.
srpnja 1878. i 23 svibnja 1886., Gospić 1886.
skim planinama, Zbornik za narodni život i obi8
Marković, M. 1979: Udio Like u znanosti i pričaje,
JAZU, knj. 45, Zagreb.


vredi, Zbornik radova sa znanstvenog simpozija.


4. Marković , M. 1979: Narodni život i običaji seIz
prošlosti kretanja stočara na području Like,
zonskih stočara na Velebitu, Zbornik za narodni Gospić.
život i običaje, knj. 48, Zagreb.
SUMMARY: The exploitation of secondary forest products in Lika and
Velebit, such as grazing and browsing, has a very long tradition and can be
divided into:


a) the period up to the Second World War,


b) the period after the Second World War.


The first period relates to the Military Border and the Kingdom of Serbs,


Croats and Slovenes, when the inhabitants of Lika did not pay for secondary
forest products owing to servitude rights in the Austro-Hungarian Monarchy,
which were transferred to the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes in 1918.




ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 59     <-- 59 -->        PDF

M. Vukclič: PAŠARHNJE NA VELEBITU
In the period after the Second World War, the inhabitants of the former
Military Border lost those rights and could only use them for a fee according
to the regulations in the Forestry Act and in forest management plans.


The article deals with tne history of grazing on Velebit and in northern
Dalmatia with a special reference to the issue of goats and goat rearing.
Rearing goats was banned several times in the past on the ground of its devastating
effects on forests, but it has been preserved in some parts of Croatia
till present times.


The idea for this article came from a TV programme "Svakodnevica"
(Eventsofthe Day), in which one goat breeder from Obrovac compared a goat
to a "kanader" (a fire-fighting plane) and claimed that goats contributed to
the prevention of forest fires. After several minutes my old friend and colleague
Mr Tompakphoned in and sharply refuted the goat-breeder s words as
total untruth, which I silently agreed with in my mind. A goat is not a


"kantzder"; on the contrary, it is a demon for forestry and the environment.
The damage inflicted by goats in the area from Istria, Primorje, Velebit
and Northern Dalmatia is incalculable.
Key words: grazing, browsing, compensation, fire-fighting plane
("kanader") and demon


Šunuirski lisl hr. 5 b. CXXVI (21)021. 299-31)5




ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 60     <-- 60 -->        PDF

INSTRUMENTI I OPREMA
U ŠUMARSTVU


OJ


":,


Visinomjeri: digitalni (Hagiof), sa skalom (Blume Leiss), sa skalom (Sunto)


J


Jff A&gMj0b


Spiegel Relascop i Promjerke: digitalne, P. svrdla (boreri) za
Telerelascop Fob drvene i aluminijske, tvrdo ili meko drvo +
taksac, cm, mm rezervni djelovi
(boreri i igle)


n


f ,JI


. * ml l I


\


^5Ir


Kompasi (SUNTO) GPS Garmin (12, III plus) Vrpce, niveliri, stanice,
geodetski pribor


dalekozori, snajperi COMMUNiCATtOn\ "´"
ormari za nacrte
stolovi sa svjetlom za čitanje karata
KOMTEH


crtaći pribor ^ I TECHNOLOGIES
ploteri, fotokopirni aparati
KOMTEH-GEO


Majzekovi trokuti, razmjernici 10000 ZAGREB, Trg športova 11
planimetri, kurvimetri tel. 01/3650-451 ; fax. 01/3091-027
trasirke, prizme, daljinomjeri, niv. letve e-mail: komteh@zg.tel.hr
http:I´/www,recro.hr/komteh