DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/2002 str. 58     <-- 58 -->        PDF

Automatski sustavi za grijanje na drvo
Razvoj 1984-2000 u Austriji


6000 3466
5500 -| Pelct
5000 Iver


21 28


4500
4000


1323


3500
3000


2280 425


2500
2000 TI


1548 1501 1443 1479 1579


1304 |56° 1342


1500 I I I I I


1052 2058´


1000 I I I I I
500


wm i i i 11 i i i i i i i MI M


0


1984 1985 1986 1987 1988 1989 1990 1991 1992 1993 1994 1995 1996 1997 1998 1999 2000


U Austriji je ukupno instalirano 587 pogona sa 730MW nominalne količine topline iz biomase.
Razvoj automatskih sustava za grijanje na drvo od1984. do 2000. godine prikazan je na grafikonu. Iz gra-


KNJIGE I ČASOPISI


fikona je vidljivo da u zadnje četiri (4) godine značajno


raste uporaba peleta u odnosu na iverje.


Sastavili:
Hranislav Jakovac, dipl. ing. šum.
Mr. se. Josip Dundović


MONTI E BOSCHI


(Talijanski časopis za ekologiju i tehniku primijenjenu na šume i planinski okoliš)


Iz broja 2 ožujak-travanj 2002. g. izdvajamo:


Gianfranco Minotta: Kulture vrijednih listača


- resursi za procjenu
U razdoblju od 1994. do 97. g. u Italiji je podignuto
više od 84 000 ha površina listača "ne brzog rasta", što
je financirano sredstvima iz poračuna. U različitim razdobljima
pošumljeno je iz drugih sredstava financiranja
40-50 000 ha. Ova nezanemariva površina dosiže
skoro dvije trećine površina pošumljenih brzorastućim
topolama, a postoji tendencija daljnjeg povećanja. Ove
akcije usmjerene su prema proizvodnji vrijednog drveta,
za kojim talijanska industrija namještaja ima velike
potrebe.


Ipak, u stvarnosti postoji sumnja oko značenja i vrijednosti
ovih kultura, iz raznih razloga. Kao prvo, ti zahvati
nisu učinjeni propisno i na odgovarajućim terenima,
a izostali su i pravovremeni uzgojni zahvati potrebni
za proizvodnju kvalitetnog drveta. To potvrđuju


i prva parcijalna istraživanja, a glavni uzroci pripisuju
se nedovoljnom iskustvu voditelja radova, slaboj tehničkoj
opremljenosti i neselekcioniranom sadnom materijalu.
Dobar dio ovih problema danas je svladan, ali
su oni u trenutku primjene odigrali značajnu negativnu
ulogu. Osim toga, i u kulturama koje se dobro razvijaju
potrebno je posvetiti pozornost kontroli i uzgojnim
zahvatima u razdoblju duljem od pet godina. Ovi čimbenici
uzrokuju neizvjesnost oko uspješnosti zahvata
koji se izvode i koji se planiraju započeti. Ponajprije,
potrebno je u sadašnjem trenutku sustavno snimiti sve
plantaže na regionalnoj i nacionalnoj razini da bi se dobila
slika o stvarnom stanju. Zatim treba pokrenuti uzgojne
zahvate i izvan razdoblja predviđenog za financiranje,
što će bolje jamčiti ishod samog zahvata.


Očito je da ove akcije zahtijevaju snažnu inicijativu
i koordinaciju svih javnih institucija i glavnih privatnih
poduzetnika, proizvođača i korisnika, koji su do sada
imali samo manji interes prema ovoj problematici.




ŠUMARSKI LIST 7-8/2002 str. 59     <-- 59 -->        PDF

Vrijedno je spomenuti doprinos koji ove plantaže
daju u borbi za smanjenje "stakleničkih plinova", ponajprije
ugljičnog dioksida, kako je to predviđeno protokolom
iz Kvota i Marrakecha.


Athos V i a n e 11 i: Planina u slikarskom prikazu
U ovom članku autor daje prikaz današnjeg odnosa
slikara prema planini. Očito je da su slikari prepustili
planinu fotografima i slikarima amaterima, koji nedjeljom
nose svoj slikarski pribor na izlet u planine.
Pogled na stijene, snijeg, šume i pašnjake, u oblake
koji lagano putuju uz rub planina kao da više ne djeluje
na stvaralački duh autentičnih umjetnika, kako je to bilo
nekada.
Alpe i Apenini privlačili su poznate talijanske i
svjetske slikare, koji su ondje nalazili inspiraciju u krajolicima
i igri svjetlosti i sjena tijekom dnevnih promjena.
Izgleda, ističe autor, da je to danas "nadvladano"
sasvim drugim umjetničkim konceptom. I u prošlosti
je bilo razdoblja u kojima je motiv planina bio radikalno
zanemaren od umjetnika. Razlog tomu je srednjevjekovno
poimanje planina kao opasnog prostora gdje
vrebaju prikrivene misteriozne snage, i gdje nepovoljnost
terena i klime onemogućuju pristup estetskoj i
atraktivnoj prirodi.


Već u XIV stoljeću pisao je Cennini
u svojoj "knjizi o umjetnosti"
prvu talijansku raspravu o slikarskoj
tehnici, gdje razmatra subjekt planine
u slikarstvu te predlaže umjetnicima
da za model uzmu tri do
četiri kamena i uvećaju, a u pozadini
neka naprave horizont i tako simuliraju
brežuljke ili planine.


S mnogo više znanstvene pozornosti
Leonardo da Vinci u "Raspravi


o slikarstvu" rekao je da planina
mora biti oslikana. Kaže kako umjetnik
mora prikazati vrh planine zajePriroda-
detalj, (Giovanni Segantini)


dno s kamenjem koje ga sačinjava, s
usahlom travom koja raste na mršavom
tlu kao i mala stabla koja su
ostarila u oskudnim uvjetima te stijene
koje proviruju između osakaćenog
korijenja.


Veliki Tiziano Vecellio koji je rođen
u planinskom području Pieve di
Cadore, naslikao je 1490. g. "Marijino
prikazanje", ovjekovječivši u
pozadini slike dolomite Marmarole.


Veću pozornost umjetnika planine
dobivaju s romantizmom, kada
posebice Alpe postaju sve Češći život, (Giovanni Segantini)


objekt slikarskih platna, i to ne samo kao pozadina slike.
Nakon više od jednog stoljeća slikarskih iskustava
i istraživanja u kojima se ističe Švicarac Kaster Wolf,
može se naslutiti razočarenje u scenografiji alpskih
pejsaža.


Ipak postoje oni koji su se približili planini, nastojeći
interpretirati njezinu ljepotu, a medu njima su Carlo
Fornaia i Giovannni Segantini, najveći od svih.


Giovanni Segantini svojim krasnim crtežima vrhova
planina, pašnjaka i šuma, nadvisio je umjetnike
svog vremena. Živio je s obitelji u prirodnom okolišu
između lombardskih Prealpa i švicarskih Alpa. Tu na
2400 m n.v. je i umro u 41.g života, kada je pripremao
svoj triptih "Život, priroda, smrt" za veliku izložbu u
Parizu, povodom proslave svršetka XIX. stoljeća.
Ostaju zabilježene njegove riječi: "misao modernog
umjetnika treba slobodno lebdjeti oko bistrih i uvijek
svježih izvora vječno lijepe djevičanske prirode".


Nestali su autori koji su živjeli s planinom, zanimanje
za planinu ugasilo se i ona je izgubila svoju ulogu
protagonista u umjetnosti, zaključio je autor.


Piero Be 11 e11i, Ignazio Monteleone, Piergiorgio
Terzuolo, Pier Paolo Brenta: Genetska
variabilnost i razlike između planinske i brdske
populacije običnog bora u Piemontu


|


L x#^


Mk ´ ^^r*\»
| _


t


**"´ ^


- -tZr^ ´ ;*vS^^K
>-,:- _X´ ,|


Pašnjaci u proljeće, (Giovanni Segantini)




ŠUMARSKI LIST 7-8/2002 str. 60     <-- 60 -->        PDF

Iako je areal običnog bora (Pinus sylvestris L. ili P.
rubra Miller) u posljednje vrijeme reduciran, još uvijek
zauzima široke prostore euroazijskog kopna. Ova
vrsta rasprostranjena je od Španjolske do Mandžurije,
a na sjever do arktičkog polarnog kruga. Na sjevernim
područjima nastanjuje nizine, a na južnijim predjelima
zauzima planinska područja.


Obični borje vrsta svijetla koja podnosi sušu i relativno
skromno tlo. Preferira kontinentalne doline sa
sunčanom i suhom klimom, gdje tvori šume zajedno sa
smrekom, arišom i listačama. Zahvaljujući svojoj
skromnosti, prilagodljivosti i relativno velikom prirastu,
u prošlosti je upotrebljavan za pošumljavanje.


Obični bor u Italiji spontano raste samo na Alpama i
u malim zonama Apenina.


Značajne površine zauzima u Piemontu (oko 30 000
ha), na površinama sa dosta različitim ekološkim karakteristikama.
Obični bor podnosi vrlo niske ekstremne
temperature, ne zahtijeva dugačko vegetacijsko razdoblje,
ali treba adekvatnu temperaturu. Zbog toga mu odgovaraju
planinske zone s južnim ekspozicijama. Na nižim
položajima i na južnijim pozicijama areala izvan
alpskog lanca, pokazuje manju snagu i manju dugovječnost.
Tu se izdvajaju termofilni i kserofilni ekotipovi
zdepastog i spljoštenog habitusa s velikim granama.


U svrhu istraživanja analizirano je osam populacija
raspoređenih od Alpa do brežuljaka u unutrašnjosti,
gdje obični bor raste od prirode.


Procjena genetske varijabilnosti u okviru uzetih uzoraka
vođena je pomoću izoenzimatskih markatora. Iz
sjemena koje je klijalo na 20 °C izdvojeni su haploidni
endospermi, koji su konzervirani na 4 °C do momenta
analize. Za svaku jedinku analizirano je 6 endosperma.
Procjena genetskih parametara populacije ustanovljena
je uz upotrebu programa Byosis-l i Popgene 1.21.


Analiza običnog bora iz Piemonta pokazala je da
postoji značajna heterogenost na razini genetske varijabilnosti
unutar populacije. Ta raznolikost je na nekim
područjima više naglašena. Planinske populacije pokazale
su veće vrijednosti biološke raznolikosti, a to je
zbog njihove šire rasprostranjenosti, pa je sačuvana veća
razina biološke raznolikosti.


Ova studija dala je vrlo značajne rezultate koji doprinose
očuvanju specifičnosti sastojina običnog bora
na brežuljcima Piemonta, posebno zato što pojedine
populacije pokazuju naglašene genetske karakteristike
i predstavljaju rezervoar biološke raznolikosti. Te bi
zone trebalo zaštititi, a uzgojne mjere podrediti favoriziranju
opstanka i obnove vrste.


Također bi bilo korisno unošenje drugih jedinki
pomoću sadnica ili sjemena iz iste zone, ali iz takve
udaljenosti da pozitivno utječe na genetske karakteristike.
Na taj se način može doprinijeti povećanju razine


raznolikosti populacije, uz očuvanje postojeće biološke
raznolikosti.


G. G r a s s i: Nekoliko pitanja o biološkoj raznolikosti,
produktivnosti i funkcioniranju ekosustava
Što uzrokuje veliku raznolikost vrsta u šumskim
ekosustavima? Odgovor na prvo pitanje koje je autor
postavio, djelomično se može naći u rezultatima istraživanja
koja su obavljana u pluvijalnim tropskim šumama
(Molino i dr. 2001), a i istraživanjima u šumama
umjerenih zona. Radi se o tome da relativno mala uznemiravanja
(kao na primjer pad jednog stabla) prouzrokuju
veću raznolikost vrsta nego velika uznemiravanja
(gola sječa) ili situacija potpunog neuznemiravanja.


Da li su ekosustavi bogati vrstama produktivniji?
Odgovor na ovo pitanje nalazi se u pretpostavci da postoji
pozitivna korelacija između broja vrsta i produktivnosti,
potvrđena mnogim pokusima. Može se reći da
su u odabiru uzoraka za pokuse s više vrsta uključene
pretežito vrste koje proizvode više. U tijeku 2001. g.
Timan i dr. su nakon sedam godina kontrole pokazali da
je produktivnost zajednica s više vrsta značajno veća u
odnosu na najbolje monokulture. Drugim riječima, ekosustavi
bogati vrstama imaju veći kapacitet za korištenje
svih raspoloživih resursa staništa, kao na pr. (autor je
napravio usporedbu) jedna ljudska zajednica bolje funkcionira
tamo gdje postoje mnoga različita zanimanja.
Prvi rezultati dobiveni su na travnatim vrstama, ali se
pretpostavlja da će se to potvditi i kod drvenastih formacija.
To bi dalo značajan prilog kod elaboriranja strategije
oko uskladištenja ugljika u ekosustavima.


Koji je odnos između biološke raznolikosti i funkcioniranja
ekosustava? Jedan od odgovora predložili su
Schmid i dr. 2001. g. (danas je u tome postignut konsensus)
i zaključili da jedan minimalan broj vrsta predstavlja
uvijet za funkcioniranje ekosustava u stalnim
uvjetima okružja, te da velik broj vrsta može biti bitan
za održavanje stabilnosti ekosustava u promjenjivim
uvjetima okružja.


Odrediti koje su vrste bitne za održanje funkcije
raznih ekosustava još je uvijek otvoreno pitanje, prepušteno
je iskustvu. Dosadašnja istraživanja usredotočena
su samo na bogatstvo vrsta ali je došlo vrijeme da se
klasificiraju vrste na bazi njihove funkcionalnosti
unutar ekosustava.


L.,C: Smanjuju se požari u talijanskim šumama
Na temelju podataka zajednice šumarstva tijekom
2001. g. požari su smanjeni za 21 % u odnosu na 2000.


g. Šumska površina obuhvaćena požarom također je
smanjena za 37 %.
Ti su podaci ohrabrujući, ističe autor, ali ostaje činjenica
da najveći dio požara nije prouzročen samozapaljenjem
ili nepažnjom, već namjernim paljenjem. Na temelju
istraživanja koje je pokrenula Zajednica šumar