DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-8/2002 str. 61 <-- 61 --> PDF |
stva 60 % požara je djelo piromana. 70,4 % slučajeva požara je prouzročeno radi stvaranja profita, 25 % radi manifestacije protesta (mržnja prema šumi) i 4,6 % požara prouzročeno je bez motiva. U daljnjoj preciznijoj analizi požara s namjerom stvaranja profita 25 % odnosi se na stvaranje ili obnovu pašnjaka, 11 % na stvaranje poljoprivrednog zemljišta, 6,9 % za aktiviranje komunalnih pristojba, 5,6 % zbog krivolova i 4,4 % radi zaposlenja u regionalnim i lokalnim službama. Ministar prostora i zaštite okoliša smatra da je neophodno u problematiku uključivati privatne vlasnike kojima pripada najveći dio pošumljenih površina Italije. Zakonskim odredbama o financiranju u tijeku 2002. g. predviđene su porezne olakšice od 36 % za vlasnike zemljišta koji primijenjuju preventivne mjere zaštite od požara. Na povećanim mjerama zaštite i održavanja inzistira i ministar poljoprivrede, podupirući "kulturu izvanrednog stanja". Nadalje ministar kaže da se previše govori o "čuvanju okoliša", a premalo o "održavanju okoliša", jer ekologija napuštenog okoliša je kontraproduktivna, i u cilju vlastitog očuvanja, jer proizvodi nepopravljive štete te ekonomsku i socijalnu regresiju. L´ ITALIA FORESTALE E MONTANA (časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima, izdanje talijanske Akademije šumarskih znanosti - Firenze) Iz broja 1. siječanj-veljača 2002. g. izdvajamo: Fabio C1 a u s e r: Novi prihvatljivi izraz - šumarstvo blisko prirodi Posljednje godine prošlog stoljeća obogatile su šumarsku terminologiju mnogim novim izrazima kao što su: ekosustav, održivo gospodarenje, ekocertifikacija i dr. Potrebno je vidjeti da li je obogaćivanje šumarskog izražaja, čiji smo svjedoci, znak realnog progresa znanosti i tehnike u šumarstvu, ili predstavlja nešto nepoznate korisnosti. U tom smislu posebnu pozornost privlače dva članka koje je objavio J. P. Schutz u Švicarskoj šumarskoj reviji. Oni sadrže, kako navodi autor, "vatromet" novih izraza. Prvi članak objavljenje pod naslovom "Novi oblici šumarstva u vrijeme ekonomske restrikcije - načela biološki racionalnog i ekonomičnog šumarstva", a drugi pod naslovom "Šumarstvo blisko prirodi -jučer, danas i sutra". U prvom članku Schutz predlaže smanjenje troškova u gospodareju šumama do "minimuma potrebnih intervencija". Zaprorjede npr. savjetuje kasniju intervenciju od uobičajene, kada vrijednost materijala može kompenzirati troškove rada. Šumarstvo prošlosti smatra luksuzom čak i za bogatu Švicarsku. "Luksuzna šuma" naziv je koji je poznat i u njemačkoj šumarskoj terminologiji. Luksuzno šumarstvo ne može se smatrati naturalističkim, to može biti prije ono koje vodi računa o troškovima. To se ostvaruje tehnološkom racionalizacijom i "načelom koncentracije" tj. usmjerenjem uzgojnih intervencija na manji broj subjekata u svrhu proizvodnje vrijednog drveta. Nadalje Schutz smatra da se korištenjem prirodnih povoljnosti mogu istovremeno postići maksimalna proizvodnja mase i kvalitete drveta. U svojim izlaganjima on uporno inzistira na načelu multifunkcionalnosti šuma. U drugom članku prof. Schutz-a nalazimo iste izraze kao i u prvom, i neke nove primijenjene konkretno na "šumarstvo blisko prirodi" koje se primjenjuje u Švicarskoj. Osnovna načela kojima se inspirira šumarstvo mogu se uvrstiti u šest točaka: 1. za korištenje prirasnog potencijala lokalnog i individualnog za obnovu šuma nije toliko mjerodavan turnus koliko najveće moguće korištenje produktivnih snaga pojedinih individua u vremenu i prostoru, 2. iskorištavanje se provodi uz istovremenu uzgojnotehničku interveciju, 3. obnova šuma treba se odvijati stalno i kontinuirano, 4. mješane šume primjerene prirodi omogućuju dobro korištenje produktivnih snaga staništa, 5. korištenje prirodnih procesa obnove treba se odvijati u drugom razdoblju, 6. izbor načina sječe nije predodređen, ali spada u postavljene ciljeve. Logika koja vodi način korištenja šume je tipično slobodna i obilježena načinom sječe koji proizlazi iz svih predodređenih programa. To šumarstvo blisko prirodi razvilo se u razdoblju kada je u prvom planu bio interes za proizvodnju drvne mase uz niske troškove rada. Mnogi se boje da povjerenje u automatizme prirode vodi "napuštanju šuma" ili smanjenju angažiranosti struke do netolerantne razine. Naprotiv, kaže Schutz, moderno šumarstvo osnovano na "biološkoj učinkovitosti" zaista je multifunkcionalno i različito, ali to samo onda kada se prave odluke budu primjenjivale u pravo vrijeme, te da donositelji tih odluka budu tehnički i stručno kompetentne osobe. Na kraju ostaje odgovor na pitanje da li novim izrazima odgovaraju i nove primijenjene tehnike. Schutz podržava da u Švicarskoj u svrhu racionalizacije pri |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2002 str. 62 <-- 62 --> PDF |
rodnih povoljnosti treba inicirati temeljne promjene u svijetu šumarskog razmišljanja. Slična je situacija i u Italiji. Autor misli da u praktičnom smislu najveća profesionalna angažiranost treba biti u zaustavljanju loših trendova i izbjegavanju onoga što ne treba raditi. Na kraju s mnogo optimizma autor vidi budućnost šumarstva koju šumari trebaju znati realizirati. Jacopo R a g a z z i: Lov u srednjem vijeku U srednjem vijeku šuma je bila uobičajeno okružje u kojemu je živio europski čovjek. Sve do kraja XIX. stoljeća guste šume pokrivale su najveći dio europskog kopna. Na ta šumska prostranstva nadovezivale su se močvare i pustare. Šuma je u svijetu tadašnjeg čovjeka imala mitsko obilježje, i u njoj su živjela razna čudovišta, zvijeri i ostale monstruozne kreature. Literatura je ispunjena pričama o neobuzdanim konjanicima koji su se borili protiv paklenskih čudovišta, stanovnika mračnih šuma (sv. Juraj i zmaj). Po tadašnjim shvaćanjima svaki pravi vitez morao je proći tešku obuku borbe s tim imaginarnim neprijateljima. To je bila "mračna epoha barbarstva i neznanja", kako je to kasnije opisno u renesansi, a pogotovo u pokretu prosvijetiteljstva. Čovjek je živio u izravnom kontaktu s prirodom, a gradovi su se pojavljivali kao otoci civilizacije u nepreglednom moru šuma i polja. Priroda je smatrana kao dobročiniteljica čovjeka, koja mu nudi svoje plodove, ali je u isto vrijeme opasna i neprijateljska. Čovjek tog vremena bio je opsjednut negativnim elementima prirode i sve se svodilo na religioznu osnovu po kojoj je Bog dodijelio čovjeku moć nad svim stvorenim dijelovima prirode, od kojih šuma predstavlja najznačajnije područje. Tu je čovjek nalazio drvo za gradnju nastamba i skloništa za stoku, i od njega pravio sve kućne potrepštine. Upotrebljavao je koru za štavljenje kože, smolu za ljepilo, brao ljekovito bilje i šumske plodove. U šumi je pasla krupna i sitna stoka, i rovale svinje. Na kraju, u šumi su tadašnji feudalci vlasnici šuma lovili sitnu i krupnu divljač, i lovom dokazivali svoju snagu i ugled. Gospodar šume bio je vlasnik svega što se u njoj nalazilo, pa tako i divljači. Kmetovi su morali plaćati vlasniku za sve što bi koristili iz šume. Lovom su se bavili radi opskrbe hranom, ali je također bio hobi feudalnih vlasnika, posebice lov na visoku divljač koji je bio njihovo ekskluzivno pravo. Lov na jelena smatrao se najplemenitijim od svih lovova. Jelene su lovili lovci konjanici i to je istovremeno bilo vježbanje ratne vještine u kratkim razdobljima mira. Kako je odavna bijela košuta bila simbol božice Dijane, jelen se izdvajao od ostale divljači, pa se i taj lov smatrao kraljevskim lovom. Na isti način lovila se i ostala krupna divljač (divlje svinje i medvjedi), ali ih je bilo teško slijediti na konju kroz guste šume i opkoliti s psima i na kraju usmrtiti kratkim hladnim oružjem. Divlje svinje su uvijek smatrane nižom vrstom divljači, jer su se nastanile u makijama i gustim neprohodnim šumama, što nije omogućavalo lov na konjima. Lov sa sokolom u Europu je unesen s istoka početkom XI. stoljeća i uskoro postao nezamjenjiva lovačka aktivnost srednjovjekovne aristokracije. To je bio plemenit lov, vrlo zahtjevan, jer je bavljenje tim načinom lova iziskivalo puno vremena i znanja. Bilo je potrebno uloviti pticu, čuvati je i školovati da sluša zapovjedi, prepozna divljač i ulovi je. Ta aktivanost postala je specijalnost mnogih središta koja su bila specializirana za uzgoj i dresuru mladih sokolova. Osobito su bili poznati uzgajivači sa Sicilije, koji su uzimali male sokolove iz gnjezda. Tehnika uzgoja zahtijevala je stroga pravila oko rezanja pandža, vješanje zvonca da se ne izgubi, prekrivanje očiju, iza čega slijedi obuka na komande i vježbe s provizornim plijenom. Tek nakon najmanje jedne godine, počinjao je pravi lov. Gospodar feudalac sa sokolom na ruci postao je simbol snage, ponosa i uzvišenosti, i izdvajao se od običnog svijeta. Lovac gospodar, istovremeno ratnik, poistovjećivao se sa sokolom koji je dominirao nad divljači. Glavna lovna divljač sokola bili su zec i jarebica, ali isto tako i sve ptice močvarice te ptice stanovnice stepa i pašnjaka. U ovom načinu lova upotrebljavalo se više vrsta ptica grabljivica a njihova pripadnost po hijerarhiji bila je sljedeća: Staleška titula priradajuća grabljivica Car orao Kralj sjeverni sokol (Falco rusticulus) Grof sivi sokol (Falco pelllegrinus) Plemenita dama sokol lastavičar (Falco subbuteo) Sve do kasnog srednjeg vijeka postojali su specializirani instruktori koji su dresirali grabljivice za ovaj privilegirani lov. Nasuprot ovom lovu, koji je predstavljao uglavnom zadovoljstvo bogatih, lov siromašnih i seljaka obavljao se iz potrebe. Vrlo malo informacija o tom lovu potječe iz oskudnih crteža i predaje, jer je taj način lova tijekom vremena nestao. Svrha tog lova bila je priskrbiti nešto različito od uobičajenog za prehranu koja je bila vrlo skromna i sastojala se uglavnom od žitarica i povrća. Loše opremljeni, bez konja, pasa i oružja mogli su loviti uglavnom zamkama, mrežama, praćkama i strijelama sitnu divljač, i to potajno kao lovokradice. Kazne za krivolov bile su visoke, a za visoku divljač kazna je bila smrt. U tim uvjetima seljak kojemu je lov bio zabranjen, morao je za svog gospodara besplatno hraniti lovačke |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2002 str. 63 <-- 63 --> PDF |
pse, što je osiromašivalo ionako slabu prehranu. To je kod pučanstva stvorilo izvjesnu mržnju prema divljači koja je bila nepoželjan gost na njihovim usjevima. Istovremeno krivolovci su postajali heroji, tako daje i Italija imala popularna imena poput Robina Hooda (Tibursi, Fioravanti, Amalfitano, Abertini i dr.). Ovakva su shvaćanja u Italiji preživjela do današnjih vremena, što negativno djeluje na oskudne populacije divljači. Krivolovci su još uvijek heroji umjesto kradljivci, a divljač je nepopularan gost u poljoprivredi, zaključio je autor. Aktualnost i kultura Amerigo A. Hofmann: Jednom prije sto godina, jedan mladi bečki šumar našao se u zemlji izlazećeg sunca ... U rubrici aktualnosti i kultura objavljena su tri članka šumarskog stručnjaka i voditelja šumarske službe za regiju Toskana povodom njegovog boravka u Japanu, a kojega je realizirao na poziv Poljoprivrednog fakulteta sveučilišta iz Tokya prilikom stogodišnjice osnivanja Šumarskog hidrološkog instituta (22. 4. 2000 g). Autorov istoimeni djed je davne 1904. g. kao 29-godišnji bečki šumar boravio pet godina u Japanu, gdje je sudjelovao u radu tek osnovanog Instituta na poslovima uređenja planinskih vodnih sustava. Japanci su u povodu stote obljetnice rada Instituta pozvali autora da posjeti memorijalni Hofmannov park (Hofmann Work Memorial Park) i tamo zasadi česminu kao spomen-drvo te održi predavanje. Autor je zadivljen gostoljubljivošću koju su iskazali japanski šumari prilikom njegovog boravka. Također je impresioniran činjenicom da su sačuvani projekti njegovog djeda, stari gotovo sto godina. Studentima treće godine Fakulteta poljoprivrede i prirodnih nauka autor je održao predavanje pod naslo 1. šume česmine 2. mediteranske makije 3. šume plutnjaka 4. šume alepskog bora 5. šume pinije 6. šume primorskog bora 7. šume čempresa 8. nizinske šume listača 9. šume obala rijeka i kanala 10. šumemedunca 11. šume cera Autor je prikazao i vertikalnu rasprostranjenost šumske vegetacije od razine mora do vrhova planina. U osvrtu na šumarstvo Italije i šumarsku politiku istakao je čimbenike koji su znakoviti, a to su: - industrijalizacija zemlje koja je u kratkom razdoblju pretvorila poljoprivrednu Italiju u razvijenu industrijsku zemlju, vom "Zaštita šuma i tla u Italiji". Isto predavanje autor je ponovio u Centru kulture općine Seto, gdje se nalazi memorijalni muzej. Dajemo kratki izvod iz predavanja dr. Hofmanna: U prvom dijelu predavanja autor je dao osnovne statističke podatke o šumarstvu Italije s posebni osvrtom na Toskanu kao najšumaovitiji dio Italije, gdje i on živi i radi (Firenze). S 30 % šumovitosti Italija spada u prosječno šumovite zemlje Europe. Toskana sa 48 % šumovitosti spada u područje s visokim indeksom šumovitosti. Autor naglašava da posjetitelji Italije ne stječu dojam o šumovitosti, jer su šume locirane u predjelima brda i planina koje se u normalnim putovanjima rijetko posjećuju. Italija je bogata siromašnim šumama, česta je izreka, za koju autor kaže daje samo djelomično točna. Istina je da na visoke šume otpada samo 30 %, ostalo su panjače, makije i grmovi. Inventarizacija šuma na nacionalnoj razini obavljena je 1985. g., a mnogo detaljnija izmjera napravljena jeuToskani 1998. g. Talijanske potrebe za drvetom četiri puta nadmašuju vlastitu proizvodnju drvne mase. Jedino topolici daju značajne količine celuloznog drveta. Nije lako biti šumar u Italiji, kaže autor, klima je aridna, požari su česti (8 000 slučajeva godišnje), pritisak urbanizacije, nedostatak interesa šumovlasnika i dr. Pozitivna činjenica je jedino prirodno širenje šume na napuštene terene pašnjaka i poljoprivrede i povećanje ekološke osjetljivosti stanovništva. Po talijanskom šumarskom zakonu za Toskanu, od šumskog je interesa 138 vrsta stabala i grmova. Glavnih šumskih tipova ima preko 140, a u Toskani 88 koji su svrstani u 23 kategorije: 12. miješovite šume cera, kitnjaka i graba 13. šume bijelog graba 14. šume pitomog kestena 15. bagremici 16. miješovite šume s brezom 17. šume johe 18. kulture crnog bora 19. kulture duglazij e 20. šume jele 21. šume bukve 22. plantaže ostalih vrsta - uvođenje nafte i plina kao pretežnog izvora toplinske energije, - premiještanje stanovnika iz planinskih sela u gradove, - razvoj turizma, - ekspanzija gradova, komunikacija i ostale infrastrukture. |