DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2002 str. 68 <-- 68 --> PDF |
ne mali broj predstavljenih vrsta ptica Gorskog kotara i Sjevernog Jadrana, a i Hrvatske u cjelini pripada šumskim vrstama, onda nas procjena UN-ove organizacije FAO treba da zabrine. Po toj procjeni površine prekrivene šumom (a one pokrivaju 1/3 kopna u svijetu) od 1990.godine smanjile su se za oko 2,4 posto! U drugom opširnijem dijelu CD Roma predstavljene su tekstom, slikom i zvukom (pjevom) ove vrste i/ili skupine ptica: crnogrli plijenor, gnjurci, gregula (vrsta iz skupine zovoja {Puffinus sp.) koja živi na Jadranu), morski vranac, bjeloglavi sup, škanjac, jastreb i kobac, tetrijeb gluhan, kamenjarka, liska, čurlini, galebovi, šumska sova i jastrebača, kukavica, leganj, vodomar ribič, djetlići, žune, ševe, palčić, kos, drozd cikelj, crnokapa grmuša, vatroglavi kraljić, velika sjenica, brgli jez, vuge, zebe, batokljun i krstokljun, sojka i kreja. Primijetit ćemo da su se na popisu, uz sjenicu veliku, svakako trebale naći jelova sjenica i kaporasta sjenica, uz tetrijeba gluhana lještarka, a uz kosa i planinski kos, karakteristične vrste gorskog zaleđa Rijeke. I da zaključimo. Uz nedavno izašli Collinsov džepni vodič Ptice Hrvatske i Europe (izdavač Hrvatsko ornitološko društvo Zagreb 1999.) CD Rom Ptice riječkog područja novi je značajan prilog poznavanju ptica ovog krajnjeg sjeverozapadnog područja Hrvatske. To je izdanje, kako je pojašnjeno na predstavljanju, prije svega namijenjeno školskoj djeci i mladeži, ali ne kao zamjena školskog udžbenika, već kao njegova dobro došla dopuna. Alojzije Frković CAUSA RIS ILI POBJEDA RAZUMA NAD EMOCIJAMA? Gdje god se ris pojavio, bilo naseljavanjem u nekoj zemlji, bilo širenjem areala i preko državnih granica (kao što je to bilo u Hrvatskoj poslije naseljavanja u Sloveniji), izazivao je različite reakcije lovaca, zaštitara prirode, pa i šumara. Zato se nadamo da će ta problematika s mogućim rješenjem u Češkoj biti zanimljiva i našim čitatateljima. O tome su pisali Jaroslav Č e r v e n y, Petr Koubek i František Sedlaćek u češkom lovačkom časopisu "Myslivost" 1/97. Možda je naslov članka malo pretjeran, no sadašnja situacija zaista daje za pravo onim skepticima koji tvrde da emocijama zaslijepljeni lovci i zaštitari prirode u ime risa stalno potenciraju sukobe, i nikako se ne mogu sporazumjeti kako u "slučaju ris" zajedno djelovati. Odnos čovjeka prema predatorima, kao određenim "prehrambenim konkurentima", je, sam po sebi dosta osjetljiv problem, posebice kada u igru stupe nepomirljivi nazori skupina ljudi koji različito misle. Je li tada uopće moguće postići nekakvo prihvatljivo ili kompromisno rješenje? I kada se ponekad iz usta "racionalno mislećih" lovaca i zaštitara prirode može čuti "da", suglasan odgovor na to pitane ni izdaleka sam po sebi jasan i jednoznačan. Ponajprije moramo navesti koje i kakve okolnosti, pobude i nazori vode lovce i zaštitare prema njihovim stavovima. 1. Lovci su (kako to često s odgovarajućim ponosom ističu) odgajani u duhu (preko tisuću godina duge srednjeeuropske tradicije) prema određenoj izuzetnosti lova, pa se dosta često smatraju jedinim mogućim gospodarima prirode i najboljim zaštitnicima divljači. Uz to, ta tradicija sjedne strane dovodi do davanja prednosti tzv. korisnoj ili plemenitoj divljaći, a s druge do uvjerenja da su grabežljivci štetna divljač, koja mrsi plemenite uzgajačke mjere, pa je zato njihov broj u prirodi nužno ograničiti. Zaštitari prirode žive u uvjerenju da je čovjek u mnogim dijelovina svijeta odgovoran za istrijebljivanje velikog broja biljaka i životinja (medu njima ris u Češkoj zauzima jedno od prvih mjesta). Zato često imaju moralnu obvezu te vrste vratiti u prirodu i po svaku cijenu je štititi, bez obzira na daljnje okolnosti. 2. Većina lovaca ima bogato iskustvo u promatranju prirode i relativno dobro poznavanje navika i ponašanja životinja, s kojima se često sreće. Često im nedostaje širi biološki pogled i shvaćanje ekoloških međuzavisnoti. Nasuprot tomu, većini zaštitara prirode (osobito onima iz gradova) nedostaje bliži kontakt s životinjama, njihovo znanje ima više enciklopedijski karakter i stečeno je putem raznih publikacija. Znaju kako bi se neka situacija u prirodi trebala teoretski odvijati, no ne znaju što se u konkretnim uvjetima stvarno događa. 3. Zaštitari prirode smatraju obične lovce ekološkim neznalicama, kojima je ponajprije stalo do zadovoljavanja lovačkih strasti. U boljem slučaju lovci postižu dvojbene uzgajivačke uspjehe, koji svejedno nisu za prirodu korisni. Zato ne vjeruju lovcima, kada ovi proklamiraju pozitivan stav prema zaštiti prirode. Nasuprot tomu, lovci smatraju zaštitare prirode nekakvim idealistima, koji bi ljudsko društvo najradije vratili u mračno predavno doba, kada su naši preci samo minimalno djelovali na prirodu. U krajnjem |