DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 10 <-- 10 --> PDF |
J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM SUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10, CXXV1 (2002), 439-457 b) Hacquetio-Fagetum Kosir 1962 - bukova šuma s volujskim okom Bukova šuma s volujskim okom sa središtem rasprostranjenosti u submontanskom pojasu šuma Slovenije nije dosad detaljnije opisivana u Hrvatskoj i samo ju navodi Trinajsti ć (1995) u fitogeografskom pregledu šumske vegetacije Hrvatske. Zajednicu pod tim nazivom prvi je opisao Kosir 1962. godine, a 1979. detaljno istražio na Gorjancima - susjednom području Samoborskoga gorja. Općenito se može reći da asocijacija pridolazi u zapadnom i središnjem dijelu ilirske florne provincije, u predalpskom i preddinarskom području. U relativno ujednačenim ekološkim uvjetima čini jedan zonalni vegetacijski pojas između 300 i 600 metara. Matični supstrat su karbonatne stijene, u prvom redu vapnenac i dolomit, tla su tipa kalkokambisol, mjestimično braunizirane rendzine. Razvijena je u tri geografske varijante: u predalpskom prostoru varijanta Anemone trifolia, između gorskih bukovih i nižih kitnjakovo-grabovih šuma, u zapadnom dijelu dinarskoga područja varijanta s vrstom Geranium nodosum u području gdje prevladavaju bukovo-jelove šume, i s najvećim arealom varijanta Ruscus hypoglossum koja prodire i u subpanonsko gorje. Posljednja varijanta tvori zonalni vegetacijski pojas 200 do 600 metara i većim dijelom odgovara snimcima iz sjeverozapadne Hrvatske. No, vrste koje navode slovenski autori za razlikovanje te varijante (Ruscus hypoglossum, Epimedium alpinum, Omphalodes verna, Calamintha grandiflora i Acer obtusatum) u Hrvatskoj samo malim dijelom odgovaraju. Osim širokolisne veprine i lipice ostale ne rastu u zajednici Hacquetio-Fagetum u području u kojem smo utvrdili pripadnost toj zajednici. To se odnosi, na primjer, na Samoborsko gorje (Sugar 1972), Strahinščicu (Regula-Bevilacqua 1978), pa ni u Horvatovim snimcima subasocijacije lathyretosum verni, koja je prototip varijante Ruscus hypoglossum subvarijante Helleborus atrorubens (Marinček 1995), ne rastu Omphalodes verna i Calamintha grandiflora, a po našoj ocjeni rijetke su i u Sloveniji u toj jedinici. Za svojstvene vrste asocijacije Kosi r (1972) navodi vrs te Hacquetia epipactis, Aposeris foetida i Primula vulgaris. Na našim analiziranim snimcima ne pokazuju te vrste izrazitu sklonost toj zajednici, no u njoj su u odnosu na ostale bukove šume relativno najrasprostranjenije. One ju diferenciraju od montanskih šuma Lamio orvalae-Fagetum i uz ostale vrste sveze Aremonio-Fagion daju nesumnjivo ilirski karakter. Zaključno za ovu zonalnu zajednicu možemo reći da dolazi u gorju sjeverozapadne Hrvatske na karbonanoj podlozi, najčešće na neutrofilnim nešto sušim tlima na prijelazu kolinskoga u montanski i u donjem dijelu montanskoga pojasa (300-800 m). Od bukove šume s mrtvom koprivom ističe se nedostatkom nekih ilirskih vrsta dinarske rasprostranjenosti (Rhamnus alpinus ssp. fallax, Scopolia carniolica, Omphalodes verna, Calamintha grandiflora, manje Isopyrum thalictroides, Helleborus niger ssp. niger), a u njezinu sastavu česte su vrste iz nižega pojasa šuma hrasta kitnjaka i običnoga graba. Na istok prema slavonskom gorju sa završetkom areala ove zajednice smanjuje se udio ili prestaju vrlo važne ilirske vrste (Lamium orvala, Hacquetia epipactis, Cardamine trifolia), ali su rjeđe vrste i ostalih sistematskih jedinica, primjerice Prenanthes purpurea, Gentiana asclepiadea, Lilium martagon, Phyteuma spicatum, Phyllitis scolopendrium i drugih. Time je areal ove bukove šume ograničen zasad na sjeverozapadnu Hrvatsku. Mora se napomenuti da submontanske bukove šume na Banovini i Kordunu nisu fitocenološki istražene i daje vrlo vjerojatno da će se ova zajednica utvrditi i na tom području. U prilog tomu ide Pelcerova i Lindićeva tvrdnja (1990) u prikazu vegetacije karlovačkoslunjske krške ploče. Opisujući montansku bukovu šumu, oni ističu da bi "pridjev submontanum bolje odgovarao sastojinama u podbrđu Korduna, gdje zauzimaju pojas od 250 do 500 metara", a u flornom sastavu navode ilirske vrste Epimedium alpinum, Omphalodes verna, Ruscus hypoglossum i druge. c) Vicio oroboidi-Fagetum Borh. 1963 - bukova šuma s grahoricom Detaljniji opis, raščlanjenost i kartografski prikaz ove zajednice sa središtem u sjevernoj Hrvatskoj donosi Borhid i 1963. godine na osnovi Horvatove subasocijacije Fagetum boreale lathyretosum, što se ne može reći za sve Horvatove snimke iz 1938. godine. Kao što smo istakli, tu smo subasocijaciju u većem dijelu poistovjetili s prethodno opisanom zajednicom Hacquetio-Fagetum. Za asocijaciju Vicio oroboidi-Fagetum Borhidi (1963) i Marinček (1995) ispravno ističu smanjenu pokrovnost i broj ilirskih vrsta i povećan udio srednjoeuropskoga flornoga geoelemnta u odnosu na prethodno opisane zajednice. Smatraju daje riječ o zonalnoj zajednici u submontanskom pojasu subpanonskoga područja Hrvatske koja dolazi na "karbonatnim otocima", da još sadržava vrste asocijacije Hacquetio-Fagetum, ali s mnogo manje vrsta ilirske sveze Aremonio-Fagion, pri čemu vrste ilirsko-dinarske rasprostranjenosti potpuno izostaju. S druge strane ističu da tu rastu Vida oroboides, Festuca drymeia i Polystichum setiferum, koje se pak ne nalaze u drugim submontanskim bukovim šumama ilirskoga područja. Naša se analiza temelji na 40 fitocenoloških snimaka (tablica 1, kolone 4 i 5) iz slavonskoga gorja, u pr |