DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 103     <-- 103 -->        PDF

Šumarski list br. 7-8. CXXV1 (2002), 3-6


ce). Koliko god je to naoko jednostavan posao, u sebi
krije brojne opasnosti. Poznavao sam ne mali broj, mahom
starijih lovaca, koji nisu odveć pridavali važnosti
koju vrstu baruta koriste, koji su (na sreću) dimni barut
sipali u tuljac kavenim žličicama! Tom potpoglavlju
(Punjenje naboja) nedostaju potanje upute o korišćenju
baruta i kapisla te prikaz potrebnog pribora.


Određenu, ne malu teškoću, pri pisanju ove nimalo
lake materije autoru je predstavljala lovna terminologija,
lovno nazivlje. Koristeći, kako navodi, "standardne
lovačke termine" (!) pomalo nas zbunjuje riječima
poput: zapirač, sačuvnik (otponac), ubrzica, užgalo ...
kad smo za njih imali lovački uobičajene termine: kočnica,
branik, "šteher", kapsula. Zasigurno daje "šteheru"
(od njemačkog Stecher) trebalo dati novo ime u duhu
hrvatskog jezika, ali daje kapisla postala užgalo, a
puška prelamača preklapača ili rasklapuša, protivi se
ne samo uobičajenoj narodnoj (lovačkoj) terminologi


ji, nego i terminologiji iz Pravilnika o načinu uporabe
lovačkog oružja i naboja iz 1999. godine.


U popisu prilično bogate literature na kraju knjige,
neubičajeno je daje navedeno samo ime i prezime autora
i naziv djela bez podatka o godini izdanja, nakladniku,
obimu djela i slično. Uz sve pohvale odličnom izboru
i instruktivnosti objavljenih slikovnih priloga, neke
slike nemaju potpise, poput onih na str. 65, 103,
154, 169, 223, 244, 274 ..., a u Abecedariju smo uzalud
tražili termin naboj, iako se u knjizi koristi.


Iz sveg iznijetog proizilazi da će knjiga "Lovačko
oružje" Ivice Zvonka J a k e 1 i ć a dobro doći svim lovcima
i šumarnicima kojima lov leži na srcu, i da će u
velikoj mjeri pridonijeti da se izbjegnu sve one nesreće
u lovu koje su mahom plod nepoznavanja oružja i streljiva.
Neću pretjerati ako ustvrdim daje to do sada naše
najbolje i najobuhvatnije štivo o lovačkom oružju.


Alojzije Frković


MONTI E BOSCHI


(talijanski časopis za ekologiju i tehiku primjenjenu na šume i planinski okoliš)


Iz broja 3-4, svibanj-kolovoz 2000. g. izdvajamo:
Enrico R o v e 11 i: Šumske zajednice Abies cephalonica
(Loud) u Grčkoj


U ovom članku autor je prikazao rezultate istraživanja
rasprostranjenosti roda Abies u sastojinama i pojedinačno
na području cijelog Mediterana.


Rod Abies zastupljen je u Mediteranskom bazenu
sa 11 vrsta. Rezultati istraživanja nekih vrsta već su
publicirani, a predmet ovoga rada je grčka jela {Abies
cephalonica Loud) koja je rasprostranjena na krajnjem
jugu Balkanskog poluotoka.


Grčka jela rasprostranjena je na planinskim predjelima
koja graniče s ravnicama prema zapadu i istoku.
Klima je mediteranska, a obilježavaju ga oborine kon-


Slika 1. Rasprostranjenost Abies cephaloniea u Grčkoj


centrirane u jesenskim i zimskim mjesecima. Oborine
ovise o nadmorskoj visini i ekspoziciji. Obilnije su u
istočnim predjelima (1500 mm), a smanjuju se prema
unutrašnjosti i zapadu (300 mm). Zimske temperature
obilježene su izotermom od 10 °C, a ljetne sa 25 °C.
Jaki vjetrovi znatno utječu na nepovoljne ljetne i zimske
klimatske uvjete. Drugi nepovoljni čimbenik je
jaka insolacija, koja uzrokuje veliko isparivanje (kao
na Siciliji, Kalabriji i Sjevernoj Africi). Sušno razdoblje
počinje u svibnju i traje sve do listopada. Interesantno
je da su u planinama snježne oborine intenzivne,
a snježni pokrivač se unatoč geografskoj širini i ne
prevelikoj nadmorskoj visini zadržava sve do ljeta.
Tako na planini Tajget, na južnom Peloponezu, snijega
ima i u kolovozu.


Geološka podloga je pretežito vapnena, djelomično
iz jure i krede, a djelomično iz tercijara. Također su
prisutni i škriljevci, koji su se razvili u pješčana tla
koja imaju veći hidrološki potencijal, i na njima su se
razvile najbolje formacije grčke jele.


Prirodni ambijent južne Grčke i Peloponeza obilježen
je raznolikom morfologijom, u kojoj se izmjenjuju
male ravnice sa surovim, strmim i stjenovitim
planinama.


Vegetacija središnje i južne Grčke oskudna je i pojedinačna,
te se još više smanjuje prema jugu i istoku.
Razlog tomu je intenzivno korištenje drva od davnina
do danas, kao i intenzivno pašarenje. Osobito velike
površine šuma uništene su za vrijeme rata s Turcima
1821. g., kada su Turci u povlačenju zapalili velike površine
šuma. Tu se poslije razvila makija sa svim mediteranskim
elementima u koju se kasnije djelomično infiltriraju
alepski bor, čempres i jela.