DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 104 <-- 104 --> PDF |
U središnjem dijelu Grčke ima hrastovih šuma visokog uzgoja i panjača, koje sačinjavaju Ostrya carpinifolia (Scop.), Sorbus domestica (L.) i Acer creticum (L.). Grčka jela nesumnjivo je jedna od najstarijih vrsta roda Abies i zajedno s Abies cilicica Ant. je genetski najbliža vrsti Abies arcaica, od koje su nastale sve vrste roda Abies. Grčka jela uspješno živi i obnavlja se na različitim tipovima tala. U prvih deset godina prirast je slab, a poslije se povećava osobito na vlažnim i plodnim tlima, tako da visinski prirast maože biti od 50-60 cm. Visinski prirast kulminira u razdoblju od 50. do 60. godine života. U nižim predjelima od 600-900 m n.v. jela pokazuje znakove slabosti i rane starosti, te ne može izdržati konkurenciju termokserofilnih vrsta kao što je alepski bor i čempres. Preko 900 i 1000 m n.v. u grčkim se šumama uz alepski bor agresivno pojavljuje crni bor, ali tu ipak jela uspijeva zadržati dominantni položaj. Na nadmorskim visinama preko 1200 m n.v. jela ima apsolutno dominantnu poziciju. Grčka jela zauzima planinska područja središnjeg dijela, a prema sjeveru se susreće s makedonskom jelom koja je postepeno potpuno zamjenjuje. Ta granica nije precizna, i prema sjeveru prevladava makedonska jela s bukvom. Autor dijeli jelove sastojine u sedam raznih tipova, na bazi ekoloških i strukturalnih karakteristika i to: 1. prirodne 2. subalpske 3. planinske 4. mješane s crnim borom 5. brdske 6. mješane s listačama 7. sekundarne U daljnjem tekstu članka autor daje obilježja pojedinih tipova jelovih šuma, koje se razlikuju ovisno o nadmorskoj visini, strukturi, učešću vrsta i ostalim karakteristikama. Na temelju svega iznesenoga, očito je da je grčka jela još uvijek značajna vrsta, dinamički aktivna, s jas- Slika 2. Sastojina jele (Vasiliki 1750 m n. v.) s velikom jelom u prvom planu Slika 3. Košnjc starih jela visokoplaninske sastojine (Helmos) nim znakom genetskog bogatstva koje omogućuje sigurno očuvanje stanišnih ekotipova, što omogućuje i njeno širenje u prostore iz kojih je gotovo eliminirana. Felice V i t a, Vittoria P r o c i n o, Rocco C a r e 11 a, Saverio D*Emerico: Bioklimatska i vegetacijska analiza jedne šume s meduncem Ovaj članak prilog je poznavanju hrasta medunca (Quercus pubescens Willd.) s posebnim osvrtom na njegovu populaciju u Torittu (jugozapadno od Barija). Listopadni hrastovi Mediterana posjeduju veliku morfološku raznolikost i veliku sposobnost prilagodbe različitim ekološkim situacijama, koje se razlikuju po geopedološkim i bioklimatskim čimbenicima. Proučavanje tih populacija otežano je zbog velikog broja promjene oblika uslijed česte hibridizacije među vrstama hrasta. Medunac ima širok areal u europskom dijelu Mediterana, osim Pirinejskog poluotoka, gdje je dosta rijedak. Na Balkanu je dosta učestao i proteže se sve do Turske. U Italiji je medunac rasprostranjen na vapnenim padinama od ravnice sve do 1000 m n.v. Javlja se zajedno sa česminom (Quercus ilex L.) i drugim mediteranskim elementima. U subalpskoj zoni njegov udjel s bukvom je neznatan. Medunac je termofilna, heliofilna i kserofilna vrsta, raste uglavnom od brežuljaka do planina u zoni heliofilnih listača. U Pugliji dolazi i kao elemenat makije s vazdazelenim mediteranskim biljem. Sume hrasta medunca nalaze se pretežito na brežuljcima koji tradicionalno stoljećima predstavljaju |