DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 107     <-- 107 -->        PDF

Udio kasnog drveta unutar goda nije za potcjenjivanje,
kaže autor. Ta granica može se definirati kako slijedi:
"ako je debljina stanične stjenke pomnožena sa 2 veća
od staničnog lumena, radi se o kasnom drvu". Njegova
količina ovisi o klimatskim čimbenicima (temperatura,
oborine i općenito vlažnost u ljetnom i jesenskom
razdoblju).


Količina kasnog drveta izravno utječe na volumnu
masu, a ona opet na poboljšanje mehaničkih svojstava.


Gustoća sadnje utječe na formiranje juvenilnog drveta.
To je drvo koje se nalazi u središnjem dijelu debla,
neposredno uz srčiku i ima oblik krune. Juvenilno
drvo djeluje nepovoljno na volumnu masu i na mehani


čka svojstva drveta. Autori smatraju da se reguliranjem
gustoće kulture može pozitivno utjecati na ograničavanje
ovog fenomena.


Juvenilno drvo formira se u visini zelene krošnje i
prestaje u visini dodirivanja susjednih krošanja. Kod
rijetke sadnje ili intenzivnih prorijeda, zbog proizvodnje
oblovine velikih dimenzija produžuje se razdoblje
stvaranja juvenilnog drva.


Na kraju članka autor naglašava da drvo duglazije
iz ovog dijela Italije (Kalabrija) nije mnogo različitije
od drveta duglazije američke i sjevernoeuropske proizvodnje,
a umanjenu vrijednost može imati jedino zbog
neadekvatnih tehničko-uzgojnih zahvata.


L´ ITALIA FORESTALE E MONTANA


(časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima


izdanje talijanske AkademijeIz broja 2 ožujak-travanj 2002. izdvajamo:
Alessandro Ragazzi, Paolo Capretti:
Zdravstveno stanje šuma i šumskih vrsta Toskane


(1950-1980).


Autori su prikazali zdravstveno stanje šuma Toskane
za razdoblje od 1950. do 1980. g. To je prvi prilog u
kojemu je obuhvaćena analiza bolesti i uzročnika u
tom razdoblju.


Već 1954. g., Biraghi u svom izlaganju na Nacionalnom
šumarskom kongresu u Firenci naglašava potrebu
inventarizacije šumskih patogena, što ponovo ističe
1961. g., upozoravajući na intenzivne napade raznih
parazita, medu kojima patogene gljive zauzimaju
najvažnije mjesto (31%).


U članku su objavljene bolesti, uzroci bolesti, vrste
patogena i posljedice po razdobljima od 10. g. Razdoblje
1950. - 1960. g.


1950 - 51 - 52. g. Biraghi izvještava o intenzivnom
napadu Lophodermium nervisequium na mlade jele u
šumi Vallombrosa, a 1955. i 1959. g. napad Melampsorella-
e caryophillacearum na jelu u istoj šumi.


1955 - 59. g. evidentiran je napad Forties annosus
(Heterobasidion annosum) na mladu jelovu šumu
(8-9 g.) u državnoj šumi Cancellino i Vallombrosa.


Napadi Fomes annosus ponavljali su se i na drugim
lokacijama. 1957 - 58. g. evidentirani su napadi Armillaria-
e mellea-e na fiziološki slabija stabla u Vallombrosi.


1950 - 51. g. na više lokacija evidentiran je napad
uzročnika raka Coryneum cardinale (Seiridium cardinale)
na stablima čempresa (Cupressus macrocarpa).


Na crnom i primorskom boru 1953. g. evidentiran
je napad gljive Cronartium asclepiadeum, a na piniji
Melampsora pinitorqua te na alepskom boru Thyriopsis
halepensis.


šumarskih znanosti Firenze)


Na ostalim vrstama borova primijećeni su u tom raz


doblju napadi gljiva Diplodiapinea i Coleosporium sp.


Kesten je u cijeloj Toskani u tom razdoblju napad


nut od uzročnika raka Endothia parasitica (Crypho


nectria parasitica) koji je pridonio totalnoj nestabilno


sti te vrste.


Ostale vrste drveća ne od manje važnosti za šumar


stvo također su napadnute od raznih patogena, ali po


sljedice nisu bile većih razmjera.


Razdoblje 1961 - 1970. g. Ovo razdoblje obilježeno
je epidemičnim oblikom napada uzročnikom kore bora
Cronartium flaccidum, koja je obuhvatila cijelu Toskanu.
Epidemija je zahvatila mlade plantaže crnog i primorskog
bora te alepski bor i piniju. Pretpostavlja da su
ovu epidemiju prouzročile ecidijospore unesene prilikom
pošumljavanja obližnjih brežuljaka s kalabrijskim i
primorskim borom. Zbog svega toga donijeti su prijedlozi
šumske patologije, koji se sastoje od sljedećeg:


-
izbjegavati sadnju novih plantaža na terenima gdje
je već evidentirana zaraza,
izbjegavati nove plantaže u blizini postojanja populacija
sekundarnih domaćina (intermedija),
-
osigurati zdravstveno stanje sadnog materijala,


-
posvetiti pozornost zdravstvenom stanju rasadnika,
-
eliminirati zaražene biljke ili njihove zaražene dijelove.
Na boru je 1963. g. evidentiran napad Lophodermium
pinastri i Brunchorstia pinea, a 1967. g. napad
Heterobasidion annosum i Armillaria mellea na primorskom
boru.


Na čempresu je ustanovljen napad gljive Seiridium
cardinale uzročnika čempresova raka, čije je žarište
počinjalo već u rasadniku.


Osim ovih oboljenja, u ovom razdoblju važno je zabilježiti
napade Phytophthora cambivora, koji nisu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 108     <-- 108 -->        PDF

imali karakter epidemije. Također je zabilježeno da napad
Cryphtonectria parasitica nema tako tragične posljedice,
vjerojatno zbog hipervirulence parazita i zbog
povećane otpornosti kestena unošenjem novih sorta
zbog proizvodnje kvalitetnih plodova.


Razdoblje 1971 - 1980. g. U početku ovog razdoblja
u Italiji (kao i u Engleskoj) se dogodila "teška oluja na
brijestu" kako je to nazvao Miltempercher 1980. g. Radi
se o novom intenzivnom napadu Graphium ulmi.


Istraživanja koja je obavio 1976. g. Ured državnih
šuma ustanovio je mortalitet od 50 - 80% u središnjoj i
sjevernoj Italiji.


Godine 1979. Europska ekonomska zajednica intervenirala
je serijom projekata za spas vrste Ulmus. U tu
svrhu izolirane su stanice virusa sličnog nekim izolatima
gljive koji su preneseni na zdrave dijelove. Ovi zaraženi
izolati sporo su napredovali. Htjelo se eliminirati
slične virusne stanice. U isto razdoblje spada i zaključak
da je domaći brijest manje ugrožen od Ulmus
campestre, što se odnosi i na sekundarne štetnike (razne
Scolitidae).


1973. g. Bonifacio i Turchetti bilježe prve uspjehe u
biološkoj borbi protiv Cryphonectria parasitica uzročnika
opasne bolesti kestena.


Evidentirana su oboljenja platane, čempresa i već
prije spomenuti napadi na plantaže bora. Na kraju autor
naglašava daje ovo samo prvi prilog zdravstvenoj
situaciji šuma Toskane za razdoblje od 1950. do 1980.
g., iz kojih se mogu izvući tri glavna zaključka:


1.
prije pošumljavanja potrebno je poznavati porijeklo
sadnog materijala
2.
šumske vrste imaju dug razvojni ciklus, u kojemu
osjetljivost biljaka varira sa starošću
3.
za vrijeme svog dugog života, šumske vrste su izložene
utjecajima koji i nakon desetljeća mogu biti
čimbenici destabilizacije zdravstvenog stanja.
Federico Maetzke : Pošumljavanje planine Morello
- otvoreni projekat za prirodnu obnovu


Planina Morello sa svojim zelenim obroncima
okružuje Firencu i daje obilježje njenom krajoliku. Ta
vegetacija potječe iz razdoblja od manje od sto godina,
a dio ogoljelih obronaka pošumljen je u posljednjih
70-ak godina. Najvećim dijelom to je pošumljavanje
obavljeno sa četinjačama koje imaju sposobnost da
brzo osvajaju gole terene, a osim glavne zaštitne funkcije
mislilo se i na korisnost od drvne mase.


Iako je danas mišljenje o vrijednosti četinjača promijenjeno,
ne može se zaboraviti uloga koju su one
odigrale u transformaciji ogoljelog i osiromašenog poslijeratnog
krajolika. U sadašnjem razdoblju potrebno
je uspostaviti pravilno gospodarenje s kontinuiranim
zahvatima u svrhu favoriziranja prirodne evolucije
ovih populacija.


Plan gospodarenja i renaturalizacije pošumljenih
površina planine Morello realizirala je talijanska Aka


demija šumarskih znanosti, na površini od 1200 ha privatnih
šuma. Studija je imala operativnu vrijednost i
brzu primjenu.


Teren je uglavnom obilježen vapneno-ilovastim
supstratom, sa siromašnim slojem tla koji je stoljećima
izložen eroziji. Klima je topla, mediteranska (posebice
na nižim obroncima), a ljetna suša je glavno obilježje.
U posljednjih deset godina s osjetnom promjenom klime
ove suše uzrokuju stres, posebice kod umjetno podignutih
kultura četinjača.


Istraživanja nekih autora dokazuju da je planina
Morello prije dvjesto godina bila gotovo bez šume,
unatoč pokušajima pošumljavanja, a to pokazuju i oskudne
fotografije s početka prošlog stoljeća.


Ozbiljnija pošumljavanja započela su 1909. g. i trajala
do 1980. g. s prekidima za vrijeme ratnih događanja.
Ta su pošumljavanja obavljana na kamenitom terenu
u plitke rupe s malo zemlje, tako da je ljetna suša
uzrokovala oko 60 % gubitaka. Neuspjehu je doprinosilo
i pašarenje, koje nije bilo sasvim eliminirano.


Prilikom izbora sadnog materijala izbjegavala se primjena
autoktonih vrsta (medunac, cer i crnika), a ono
malo pokušaja nije dalo dobre rezultate. Iz tih razloga
primjena crnog bora i čempresa postala je uobičajena.


Listače su zauzimale teren gotovo isključivo procesom
prirodnog spontanog naseljavanja.
U analizi situacije šumske vegetacije na planini
Morello susreću se sljedeći tipovi šuma:


1.
odrasle visoke šume
2.
visoke šume umjetnog uzgoja s panjačama
3.
mlade visoke šume
4.
panjače mješane sa visokom šumom
U 28 % površina ili 330 ha nema razvijene podstojne
etaže grmlja. Prirodna obnova je vidljiva gotovo na
cijeloj površini izuzev, 34 ha ili 3 %.


Najvažnija vrsta je crni jasen, zahvaljujući sposobnosti
za preživljavanje i u teškim uvjetima. Na nižim
terenima sličnu sposobnost pokazuje i česmina.


Od četinjača čempres se pojavljuje na nižim položajima,
a crni bor se obnavlja sporadično na svim dijelovima.


Plan gospodarenja ovim šumama svodi se na sljede


će zahvate:
izlučivanje bolesnih i mrtvih stabala četinjača, kao i
uklanjanje mrtvih stabala sa zemlje zbog uklanjanja
žarišta razmnažanja ksilofagnih insekata,


-
reduciranje broja listača u gornjoj etaži radi boljeg
razvoja krošanja i rađanja sjemena za naplođivanja,
-
smanjenje broja individua u stadiju koljika radi aktiviranja
procesa rasta i prirodne selekcije,
-
favorizirati listače i to posebno one nastale iz sjemena,
-
u nižim slojevima stabala također ubrzati razvoj jedinki
visokog uzgoja i stabala iz panja sličnog izgleda,


ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 109     <-- 109 -->        PDF

podržavati strukturalnu raznolikost planinskih liva


da radi izgleda krajolika i prehrambenih potencijala


za faunu.


U slučaju planine Morello na prvo mjesto se stavlja
važnost kompleksa sa stajališta izgleda krajolika i funkcije
šuma sa socijalno-kulturološkog gledišta.


Michele L on at i, Simone Lonati: Fitosociološka
i šumskouzgojna studija reliktnog Querceto carpinetuma
iz Pijemonta


U ovom članku opisana je populacija Querceto carpinetuma
iz Valsesie (Pijemont) s vegetacijskog, fizionomskog
i strukturalnog gledišta.


Populacija je smještena u unutrašnjoj strani uvale i
rubovi joj dolaze u kontakt s klimatskom zonom bukve.


Poslije posljednjeg glacijalnog razdoblja veliki dio
doline rijeke Po predstavljao je velike komplekse šuma
i močvara s grmolikim formacijama na pješčanim nanosima.
Te ravničaste šume širile su se glavnom dolinom
rijeke preko uvala pritoka i postepeno prelazile u
šume brdskih zona. Od neolitika pa dalje, a posebno za
vrijeme Rimskog razdoblja, velike površine šuma pretvorene
su u oranice i pašnjake, što je ovisilo o demografskim
procesima.


Od XVIII. stoljeća pa na dalje, kao posljedica smanjenja
prirodnih šumskih površina počinje unošenje
egzotičnih vrsta među kojima glavno mjesto zauzima
bagrem (Robinia pseudoacacia) koji je uskoro zauzeo
velike površine od ravnica do susjednih brežuljaka,
pridonijevši velikoj promjeni fizionomije krajolika.


U današnje doba od velikih prostranih šuma ostale
su samo manje izolirane površine, koje su sačuvale
svoj prvobitni izgled. Jedna od rijetkih ostataka u Pijemontu
je šuma iz donje Valsesie, smještena između naselja
Locano i Doccio, koja prodire duboko u krajnji
dio doline. Ovaj reliktni Querceto carpinetum zauzima
površinu od oko 15 ha. Šuma je privatno vlasništvo i
nalazi se na 400 m n. v. Klima je obilježena relativno
velikim oborinama (1780 mm), koje su prilično ravnomjerno
raspoređene. Najhladniji mjesec je siječanj
(1,3 °C) a najtopliji srpanj (21,8 °C). Srednja godišnja
temperatura je 11,5 °C.


Tlo se razvilo na nanosima rijeke Sesia. Tlo se nije
moglo u potpunosti razviti radi čestog djelovanja rijeke.


Vegetacijska i fizionomska studija obavljana je pomoću
fitosociološke metode Braun-Blanquea na sedam
pokusnih ploha, navodeći sve nađene biljne vrste
(travnate, grmolike i drvenaste) s kvantitativnim pokazateljima.
Za sve šumske vrste snimljeni su potrebni
dendrološki podaci.


Šumska vegetacija obilježena je izuzetnim florističkim
bogatstvom (92 vrste). Sa fizionomskog i strukturalnog
stajališta uočljive su razne situacije, ovisno o
načinu gospodarenja i zahvatima koji su učinjeni u raznim
razdobljima.


U dijelovima gdje je favoriziran, grab postaje gotovo
ekskluzivan u odnosu na ostale listače. Osim njega,
u dominantnoj etaži javlja se Fraxinus exscelsior, Tilia
cordata i Quercus robur.


Lužnjak u normalnim okolnostima Quercetum carpinetuma
preuzima u zrelim sastojinama dominantnu
ulogu, iako je zbog prorijeda njegovo učešće manje od
realnih mogućnosti.


Na rubnim položajima pojavljuju se u dominantnoj
poziciji stabla bukve što je logično glede činjenice da
Querceto carpinetum graniči s klimatskom zonom
bukve koja ima kapacitet da silazi u dno na podnožju
padina.


U podstojnoj etaži prevladava grab (uglavnom iz
sjemena), sve vrste iz dominantne etaže i mnoge druge
(Prunus avium, Acer campestre, Ulmus glabra i Robinia
pseudoacacia).


U gornjem sloju grmlja javljaju se Corylus avellana,
Cornus mas, Acer campestre i Crataegus monogyna.
Ove vrste pomiješane su s mladim stablima šumskih
vrsta (Carpinus betulus, Fraxinus exscelsior i Tilia
cordata). Naprotiv, Quercus robur kao heliofilna vrsta
ne dolazi u sloju grmlja, već se gust ponik nalazi ispod
stabala koja rađaju sjemenom, a odrasliji primjerci nalaze
se samo na otvorenijim rubnim položajima i unutar
rijetkih bagremika.


U doljnjem sloju grmlja javljaju se: Corylus avellana,
Cornus mas, Acer campestre, Crataegus monogyna,
Euonimus europaeus, Berberis vulgaris, Rosa canina,
Ligustrum vulgare i Daphne mezereum.


U nastavku članka autori su obradili mnoge subasocijacije,
kao i opširne prikaze pripadajućih vrsta s detaljnim
popisom prizemnog rašća.


U prijedlogu gospodarskih mjera autori upozoravaju
da je u prošlosti ova zajednica pretrpjela duboke promjene
koje onemogućuju spontani povratak na izvorni
oblik. Samo pažljivo i ciljano gospodarenje može pridonijeti
stvaranju prirodnog gledišta sličnog izvornom.
Radi toga autori predlažu sljedeće uzgojne aktivnosti:


1.
zaustaviti razvoje i širenje bagrema
2.
favorizirati obnovu glavnih šumskih vrsta, posebno
lužnjaka
Povoljno je zaustaviti razvoj bagrema tamo gdje je
on u početnoj fazi, osobito u području blizine hrastovih
sjemenjaka, kako bi se u tako stvorenim površinama
omogućio razvoj lužnjaka kao heliofilne vrste.


U zaključku autori naglašavaju da se u relativno kratko
vrijeme, zanemarujući aspekt produktivnosti, uz
predložene mjere može postići poboljšanje strukture, izgleda
i biološke raznolikosti koja obilježava ovu šumu.


Frane Grospić