DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 24 <-- 24 --> PDF |
J. Vukelić i D. Baričcvić: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10. CXXVI (2002), 439-457 igneous substrate of the Slavonian uplands, in conditions of lower climate humidity and at altitudes above 350 meters. It has a zonal character, and in typological research it is mostly described as Asperulo-Fagetum. It contains a much smaller number and cover oflllyrian species than the previous communities, but the species Vicia oroboides, Knautia drymeia, Ruscus hypoglossum, Aposeris foetida, Epimedium alpinum, Primula vulgaris, Cyclamen purpurascens, Helleborus odorus, Euonimus latifolia, Dentaria polyphylla, Erythronium dens-canis still place it within the alliance Aremonio-Fagion. The position of the hills in which it occurs is responsible for the loss of the Illyrian features and the elements of forests of high terrains, which the association Hacquetio-Fagetum in Slovenia possesses. The acidophilic nature is sporadically present, as the stands of this community are frequently surrounded by the community Luzulo-Fagetum. Beech forest with sedge (Carici pilosae-Fageturn) occurs on Bilogora and Kalnik and on the edges and in lower parts (as low as 200 m), and only rarely on the tops and higher parts of other Slavonian hills. It differs profoundly from the three previous associations, displaying independence in its floral composition, ecological conditions and physiognomy. The floral composition is dominated by the species of the Central European floral geo-element of the alliance Fagion and the order Fagetalia. In Croatia, this clearly differentiates it from the community Vicio oroboidi-Fagetum. The characteristic species are Festuca drymeia and Cephalanthera longifolia, while the very frequent Carex pilosa and Rubus hirtus have a large cover. Due to insufficient field recordings and broader comparisons, beech stands dominated by the species Carex pilosa and Festuca drymeia have been equated with the community Carici pilosae-Fagetum from Central Europe in both this paper and in past phytocoenological presentations in Croatia, although there are considerable differences between them. The proper description, range and syntaxonomic position of this community will be established in future research. The research is being extended to encompass those parts of beech forests in Croatia which have not been adequately studied so far (Slavonian hills, Banovina, Kordun, the Ogulin area, Međimurje area). The research will also include lower units of the association. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 23 <-- 23 --> PDF |
J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ SUMMARY: The paper deals with a phytocoenological analysis and comparison of beech forest communities in the sub-montane and montane belt in Croatia. These communities have been treated and described in past phytocoenological literature in different ways. Based on the analysis of over 250 phytocoenological recordings (130 recordings are given in Table 1) from Gorski Kotar and Lika, to north-western Croatia and Slavonian hills and eastwards to Požeška Gora and Babja Gora, four associations with the following systematic position have been found: Alliance Aremonio-Fagion (I. Horvat 1938) Torok, Podani et Borhidi 1989 Associations Lamio orvalae-Fagetum (I^Horvat 1938) Borhidi 1963 Hacquetio-Fagetum Kosir 1962 Vicio oroboidi-Fagetum (I. Horvat 1938) Pocs et Borhidi I960 Alliance Fagion sylvaticae Laquet 1926 em. Lohm. et R. Tx. in R. Tx 1954 Association Carici pilosae-Fagetum Oberdorfer 1957 Beech forest with deadnettle (Lamio orvalae-Fagetum,) grows only in the Dinarids and in the north-westernmost part of Croatia at 400 to 800 m, but not in the rest of the Pannonian uplands, as was thought earlier. It is characterised by the wealth oflllyrian, and especially Dinaric species, which differentiate it from other beech communities. It contains the characteristic species Lamium orvala, as well as the Illyrian species occurring over the entire Croatian range: Dentaria enneaphyllos, Aremonia agrimonoides, Cyclamen purpurascens, Hacquetia epipactis, Daphne laureola and Euonymus latifolia. The community does not have a uniform composition in its overall distribution range. Two variants can be identified in Croatia: the southern in the Dinaric part, which can be determined as the variant Calamintha grandiflora, and the northern in the hills of north-western Croatia, characterised by the species Corydalis cava. The differentiating species of the Dinaric variant, apart from large flowered calamint (Calamintha grandiflora L.), are Rhamnus alpinus ssp. fallax, Omphalodes verna, Lonicera alpigena and Scopolia carniolica. In the northern part of the range (the Corydalis cava variant/ these species occur rarely or are completely absent (except on Moslavačka Gora), and their differentiating species are Corydalis cava, Ruscus hypoglossum, Vicia oroboides, Dentaria trifolia, Euphorbia dulcis, Paris quadrifolia and some more thermophilic species. In general, it can be concluded that, not counting beech-fir forests, the range of this community coincides with the range of the species Lamium orvala (Figure 1). The second association of beech forest with hacquetia (Hacquetio- Fagetum^ grows in the north-west of Croatia as a zonal community on the carbonate base, most frequently on neutrophilic, slightly drier soils at a transition from the hilly to the mountainous area and in the lower part of the mountainous belt at slightly lower (400-700), drier terrains than the previous association. The characteristic species are Hacquetia epipactis, Primula vulgaris and Aposeris foetida. There is a large number of differentiating Illyrian species, but towards the Slavonian uplands to the east, where the range of this community ends, their number and participation decline (Lamium orvala, Hacquetia epipactis, Cardamine trifolia/ The species of other systematic units are also less frequent and include, for example, Prenanthes purpurea, Gentiana asclepiadea, Lilium martagon, Phyteuma spicatum, Phyllitis scolopendrium and others. Thus, for the moment, the range area of this beech forest is limited to north-western Croatia. Beech forest with wood bitter-vetch (Vicio oroboidi-Fagetumj occurs most frequently on dystric cambisol of a mildly acid reaction, on metamorphic and Šumarski list br. 9-10, CXXV1 (2002), 439-457 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 22 <-- 22 --> PDF |
J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10. CXXVI (2002), 439-457 šumskogospodarski kompleks. Radovi, 25/2:345- 362, Zagreb. Pernar, N., J. Vukelić, 1994: O nekim odnosima između kemijskih svojstava tla i sastava prizemnoga rašća u bukovim šumama istočnoga Kalnika. Zbornik Simpozija Pevalek: 71-78, Zagreb. Rauš, Đ., 1968: Tabelarni prikaz fitocenološkog snimanja u gospodarskoj jedinici "Zapadni Papuk" i gospodarskoj jedinici "Južni Papuk" (rukopis). Rauš, Đ., 1987: Šumarska fitocenologija. Sveučilišni udžbenik, Sveučilište u Zagrebu, 313 str. Rauš, Đ., J. Vukelić, 1991: Synoekologisch-vegetative Eigenschaften der Rotbuche (Fagus sylvatica L.) in pannonischen Gebiet Kroatiens. 3. IUFRO-Buchensymposium, 127-141, Zvolen. Rauš, Đ., I. Trinajstić, J. Vukelić, J. Medvedović, 1992: Biljni svijet hrvatskih šuma. U: Rauš, Đ. (ur.), Šume u Hrvatskoj, Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i J.P. "Hrvatske šume", 33-77, Zagreb. Rauš,Đ., 1995: Sto trajnih ploha Republike Hrvatske (Ekološka istraživanja). Glas. šum. pokuse, 32: 225-376. Regula-Bevilaqua, Lj., 1978: Biljni pokrov Strahinščice u Hrvatskom zagorju. Disertacija, Sveučilište u Zagrebu. Soo, R., 1964: Die regionalen Fagion-Verbande und Gesellschaften Siidosteuropas. Studia Biologica Hungarica, I. Šegulja, N., 1974: Biljni pokrov Vukomeričkih gorica. Disertacija, Sveučilište u Zagrebu. Šugar, I., 1972: Biljni svijet Samoborskog gorja. Disertacija, Sveučilište u Zagrebu. T6rok,K., J. Podani, A. Borhidi, 1989: Numerical revision of the Fagion illyricum alliance. Vegetatio, 81:169-180. Trinajstić, L, 1972: Fitocenološka istraživanja bukovih šuma Gorskog kotara. Acta Bot. Croat. 31: 173-180. Trinajstić , I., 1992: A contribution to the phytogeographical classification of the Illyrian floral element. Acta Bot. Croat., 51: 135-142. Trinajstić , I., 1995: Plantgeographicaldivision of forest vegetation of Croatia. Annales Forestales, 20/2: 37-66, Zagreb. Trinaj stić, I., 1995b: Samoborsko gorje, a refuge of various floral elements between the Alps and the Dinaric Mountains. Acta. Bot. Croat. 54, 47-62. Trinaj stić, I. 1996: Fitocenološke značajke primorskih bukovih šuma - As. Seslerio autumnalis- Fagetum (Ht.) M. Wraber u Hrvatskoj. U: Mayer, B. (ur.): Unapređenje proizvodnje biomase šumskih ekosustava. Znanstvena knjiga 1: 365-376, Šumarski fakultet & Šumarski institut Jastrebarsko, Zagreb. Trinajstić, I., 1997: Phytogeographical analysis of the illyricoid floral element. Acta Biol. Slovenica, 41(2-3): 77-85, Ljubljana. Trinaj stić, L, J. Fran j ić, 1999: Šume bukve s dlakavim šašem (Carici pilosae-Fagetum Oberdorfer 1957) u vegetaciji Hrvatske. Šumarski list, 123(7-8): 311-321. Vukelić, J., D. Baričević, 1996: Fitocenološka usporedba dinarskih i panonskih bukovo-jelovih šuma (Abieti-Fagetum s.l.) u Hrvatskoj. U: Mayer, B. (ur.): Unapređenje proizvodnje biomase šumskih ekosustava. Znanstvena knjiga 1: 87-96, Šumarski fakultet & Šumarski institut Jastrebarsko, Zagreb. Vukelić, J.,Đ. Rauš, 1998: Šumarska fitocenologija i šumske zajednice u Hrvatskoj. Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 310 str. Weber, H. E., J. Moravec, J. P Theurillat, 2000: International Code of Phytosociological Nomenclature. 3rd. Edition. J. Veg. Sci. ll(5):739-766. Wiliner, W., 2001: Neue Erkenntnisse zur Synsystematik der Buchenwalder. Linzer boil. Beitr., 33/1:527-560. Župančič, M, V Žagar,B. Šurina, 2000: Predpanonski bukovi asociaciji v severovzhod Sloveniji. Razprave 4. raz. SAZU 41-2(4): 179-248, Ljubljana. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 21 <-- 21 --> PDF |
J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10. CXXVI (2002). 439-457 šuma slavonskog gorja. Radovi, 39, Šumarski institut Jastrebarsko, 213 str. Cestar, D.,V. Hren, Z. Kovačević, J. Martino vić, Z. Pelcer, 1981: Ekološko-gospodarski tipovi šuma na području Moslavačke gore. Radovi, 41, Šumarski institut Jastrebarsko, 70 str. Cestar, D., V. Hren, Z. Kovačević, J. Martinović, Z. Pelcer, 1982a: Ekološko-gospodarski tipovi šuma gorja Hrvatskog zagorja. Radovi, 48, Šumarski institut Jastrebarsko, 113 str. Cestar, D., V. Hren, J. Martinović, Z. Kovačević, Z. Pelcer, K. Bezak,V. Krejči, A. Krznar, V. Lindić, B. Vrbek, 1982b: Prirodni šumski rezervat "Medveđak". Radovi 50, Šumarski institut Jastrebarsko, 40 str. Cestar, D., V. Hren, Z. Kovačević, J. Martinović^ . Pelcer, 1983: Ekološko-gospodarski tipovi šuma područja Bilogore. Radovi, 57, Šumarski institut Jastrebarsko, 96 str. Cimperšek , M., 1988: Ekologija naravne obnove v subpanonskem bukovju. Zbornik gozdarstva in lesarstva, 31: 121-184, Ljubljana. Ehrendorfer, F., 1973: Liste der Gefasspflanzen Mitteleuropas. G. Fischer Verlag, Stuttgart. Franj ić, J., Ž. Škvorc &A. Čar ni, 2001: Numerička analiza fitocenoloških snimaka u bukovo-jelovim šumama (Abieti-Fagetum s. 1.) u Hrvatskoj. Šumarski list 125 (1-2): 19-26. Fukarek, P, 1978: Verbreitungsgebiete einiger Charakterarten der slowenischen und croatischen Buchenwalder und ihre Bedeutung fur die regionale Gliederung des dinarischen Florengebietes. Poroč. Vzhodnoalp.-Dinar. Druš. Preuč. Veg; 14: 147-157, Ljubljana. Horvat, A. O., 1972: Die Vegetation des Mecsekgebirges und seiner Umgebung. Akademiai Kiado, Budapest. Horvat, I., 1938: Biljnosociološka istraživanja šuma u Hrvatskoj. Glas. šum. pokuse, 6: 127-279, Zagreb. Horvat, I., 1963: Šumske zajednice Jugoslavije. Šumarska enciklopedija, I. izdanje, 2: 560-590. Horvat, I., V. Glavač,H. Ellemberg, 1974: Vegetations Siidosteuropas, G. Fischer Verlag, Stuttgart. Hruška-Dell´ Uomo, K, 1974: Biljni pokrov Moslavačke gore. Disertacija, Sveučilište u Zagrebu. Janković, M., V. Mišić, 1980: Šumska vegetacija i fitocenoze Fruške gore. Matica srpska, Monografije Fruške gore, 191 str., Novi Sad. Kosir, Ž., 1962: Ubersicht der Buchenwalder im Ubergangsgebiet zwischen Alpen und Dinariden. Mitt. Ostalp.-Dinar. Pflanzensoziol. Arbeitsgem, 2: 54-66, Padova. Kosir, Ž., 1979: Ekološke, fitocenološke in gozdnogospodarske lastnosti Gorjancev v Sloveniji. Zbornik gozdarstva in lesarstva 17(1): 1-242, Ljubljana. Ko š i r, Ž., 1994: Ekološke in fitocenološke razmere v gorskem in hribovitem jugozahodnem obrobju Panonije. Zveza gozdarskih društev Slovenije, Ljubljana, 149 s. Lasen, C, F. Prosser, 1995: Verbreitung, okologie und soziologie der Illyrischen elemente in den provinzen Belluno und Trient (und anschliessenden vor Alpen), Norditalien. Acta Bot. Croat., 54: 63-88. Magic, D., 1968: Waldgesellschaften der Eichen- Hainbuchen- und Buchenwalder mit Festuca drymeia Mert. Et Koch im Slowakischen Erzgebirge. Biologicke prace, 14/4: 73-106, Bratislava. Marinček, L., L. Mucina, M. Župančič, L. Poldini, I. Dakskobler, M. Accetto, 1993: Nomenklatorische revision der Illyrischen Buchenwalder (Verband Aremonio-Fagion). Studia Geobotanica, 12 (1992): 121-135. Marinček , L., 1995: Submontane Buchenwalder Illyriens. Acta Bot. Croat., 54: 131-140. Matić, S., B. Prpić, Đ. Rauš, A. Vranković, 1979: Rezervati šumske vegetacije Prašnik i Muški bunar (Studija ekološko-uzgojnih osobina), šumsko gospodarstvo Josip Kozarac, 131 str, Nova Gradiška. Medvedović , J., 1990: Sinekologija zajednice obične jele (Abies alba Mill.) u sjevernoj Hrvatskoj i floristički parametri važni za gospodarenje bukovo-jelovim šumama. Disertacija, Sveučilište u Zagrebu. Miiller, Th., 1992: 4 Verband: Fagion sylvaticae Luquet 76. U: E. Oberdorfer (ur.), Siiddeutsche Pflanzengesellschaften. Ed. 2,4, Zekstband: 193-249. Oberdorfer, E., 1957: Siiddeutsche Pflanzengesellschaftten. Pflanzensoziologie, Jena, 10: 564 str. Pelcer, Z., 1975: Fitocenološko raščlanjenje šuma ličke visoravni i njihova uređenje na ekološkovegetacijskoj osnovi. Disertacija, Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 169 str. Pelcer,Z., 1978: Šuma bukve s kukurjekom (Helleboro- Fagetum Pelcer ass. Nova). Mitt. Ostalp.-Dinar. Pflanzensoziol. Arbeitsgem, 14: 263-270, Ljubljana. Pelcer, Z., V Lindić, 1990: Karlovačko-slunjska krška ploča. Specifični ekološko-vegetacijski i |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 20 <-- 20 --> PDF |
J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10. CXXVI (2002), 439-457 ZAKLJUČCI - --Conclusions Temeljem provedene analize u submontanskom i montanskom pojasu Hrvatske, a u okviru ilirske vegetacijske zone i sveze Aremonio-Fagion, utvrdili smo tri asocijacije: Lamio orvalae-Fagetum, Hacquetio-Fagetum i Vicio oroboidi-Fagetum. U srednjoeuropskoj vegetacijskoj zoni i svezi Fagion utvrdili smo zajednicu Carici pilosae-Fagetum. Pri tome smo iznijeli nekoliko temeljnih novih činjenica: a) Bukova šums s mrtvom koprivom (Lamio orvalae- Fagetum) raste samo na Dinaridima i na krajnjem sjeverozapadu Hrvatske od 400 do 800 metara, a ne i u ostalom dijelu panonskoga gorja, kako se ranije opisivalo. Odlikuje ju bogatstvo ilirskih, posebno dinarskih vrsta, koje ju razlikuju od ostalih bukovih zajednica. To su Rhamnus alpinus ssp. fallax, Calamintha grandiflora, Omphalodes verna i Scopolia carniolica. b) Bukova šuma s volujskim okom (Hacquetio-Fagetum) raste u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, na nešto nižim (400-700 m) sušim terenima od prethodne. Svojstvene su vrste Hacquetia epipactis, Primula vulgaris i Aposeris foetida. Brojne su ilirske vrste razlikovne jer su od nje na istok rjeđe ili ne pridolaze, primjerice Lamium orvala, Hacquetia epipactis, Cardamine trifolia, Dentaria enneaphyllos i druge. c) Bukova šuma s grahoricom (Vicio oroboidi-Fagetum) raste najčešće na distričnom smeđem tlu slabije kisele reakcije, na metamorfnom i eruptivnom supstratu slavonskoga gorja, u uvjetima manje humidnosti klime i na visinama iznad 350 metara. Zonalnoga je karaktera, a u tipološkim istraživanjima uglavnom je opisivana kao Asperulo-Fagetum. Znatno je manji broj i pokrovnost ilirskih vrsta nego u prethodnim zajednicama, ali je vrste Vicia oroboides, Knautia drymeia, Ruscus hypoglossum, Aposerisfoetida, Epimedium alpinum, Primula vulgaris, Cyclamen purpurascens, Helleborus odorus, Euonimus latifolia, Dentaria polyphylla, Erythronium dens-canis još uvijek određuju unutar sveze Aremonio-Fagion. d) Na Bilogori i Kalniku, na rubovima i nižim dijelovima, rjeđe na vrhovima i višim dijelovima ostalih slavonskih gora raste bukova šuma s trepavičastim šašem (Caricipilosae-Fagetum), prije u tipološkim istraživanjima opisivana unutar sveze ilirskih šuma. Ona se od triju prethodnih asocijacija bitno razlikuje jer pokazuje samostalnost u flornom sastavu, ekološkim uvjetima i fizionomiji. U flornom sastavu prevladavaju vrste srednjoeuropskoga flornoga geoelementa, sveze Fagion i reda Fagetalia. Time je za Hrvatsku jasno odvojena od zajednice Vicio oroboidi-Fagetum. Svojstvene su vrste Festuca drymeia i Cephalanthera longifolia, vrlo su česte i s velikom pokrovnošću Carexpilosa i Rubus hirtus. e) Šira sustavna istraživanja bukovih šuma, poglavito njihova pedološko-vegetacijskoga kompleksa, koja se provode u Zavodu za uzgajanje šuma šumarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, vrlo će brzo dati relevantne odgovore na neke dvojbe iznesene u ovom radu, poglavito za zajednicu Carici pilosae- Fagetum. Također će osvijetliti i ostalu problematiku vezanu uz bukove šume u područjima gdje nisu uopće istraživane ili pak nisu dostatno istražene (slavonsko gorje, Banovina, Kordun, ogulinsko područje, međimursko prigorje). LITERATURA -References Baričević,D., 2002: Bukove šume požeškoga gorja (u pripremi za tisak). Barkman, J., J. Moravec, S. Rauschert, 1986: Code der pflanzensoziologischen Nomenklatur. Vegetatio, 67 (3): 159-195. Bertović,S.,D. Cestar, V. Glavač,V. Hren, Z. Kovačević, J. Martinović, 1974: Tipološke značajke šuma u gospodarskoj jedinici "Brod na Kupi". Radovi, 21, Šumarski institut Jastrebarsko, 119 str. Bertović, S., A. Ž. Lovrić, 1987: Šumske zajednice Jugoslavije, SR Hrvatska. Šumarska enciklopedija, II. izdanje, 3: 395^04. Borhidi , A., 1963: Die Zonologie des Verbandes Fa gion illyricum. 1. Allg. Teil. Acta bot. Acad. scient. hung., 9: 259-297. Borhidi , A., 1965: Die Zonologie des Verbandes Fagion illyricum.2. Systematischer Teil. Ebenda, lis: 53-102. Cerovečki,Z., 1996: Termofilne bukove šume planine Ivanščice. Šumarski list, 120 (9-10): 419-424. Cestar, D., V. Hren, Z. Kovačević, J. Martinović, Z. Pelcer, 1976: Ekološko-gospodarski tipovi šuma na području Nacionalnog parka Plitvička jezera. Radovi, 28, Šumarski institut Jastrebarsko, 87 str. Cestar, D., V. Hren, Z. Kovačević, J. Martinović, Z. Pelcer, 1979: Tipološke značajke |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 19 <-- 19 --> PDF |
J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE F1TOCENOLOŠKE SPOZNAJH O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10, CXXVI (2002), 439-457 U jednoj koloni sa stupnjem udjela 1 pridolazi još 37 vrsta. Another 37 species occur in one column with the participation degree 1. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 18 <-- 18 --> PDF |
Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOSKK SPOZNAJE O BUKOVIM SUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10. CXXVI (2002), 439-457 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 17 <-- 17 --> PDF |
Šumarski list br. 9-10, CXXVI (2002), 439-457 451 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 16 <-- 16 --> PDF |
J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOSKE SPOZNAJE O BUKOVIM SUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-I 0, CXXVI (2002), 439-457 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 15 <-- 15 --> PDF |
J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE F1T0CEN0L0SKE SPOZNAJE O BUKOVIM SUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10, CXXVI (2002), 439-457 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 14 <-- 14 --> PDF |
J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOSKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9 10. CXXV1 (2002), 439-457 Iz dosadašnjega je prikaza vidljivo kako smatramo da u našem panonskom gorju uz acidofilne bukove šume rastu dvije bukove zajednice koje se međusobno razlikuju. Riječ je, dakle, o zajednici Vicio oroboidi-Fagetum i o zajednici opisanoj pod nazivom Carici pilosae-Fagetum. Razlike u flornom sastavu, fizionomiji i ekološkim uvjetima već smo naveli. Slika 4 prikazuje rezultate usporedbe multivarijantnom statističkom analizom (klasterska analiza i multidimenzionalno skaliranje) između 2 puta po 20 snimaka tih dviju zajednica na Požeškoj i Babjoj gori. Osim snimka br. 187 uočljivo je jasno razdvajanje na relativno visokoj razini. Bukova šuma sa trepavičastim šašem pridolazi na Kalniku (Rauš 1995; snimak br. 2 iz Stupa je iznimno dobar prikaz najčešćega flornoga sastava zajednice u kolinskom pojasu), zatim dijelom Poluma, u Dugačkom brdu (9 snimaka Pernar i Vukelić 1994), čitavom Bilogorom (Pelcer u: Cestar i dr. 1983), fragmentarno Moslovačkom gorom (Pelcer u: C e s t a r i dr. 1981) i dalje više rubom i nižim dijelovima, a manje u višim dijelovima ostalih slavonskih gora (Pelce r u: Cesta r i dr. 1978, Trinaj stić i Franj ić 1999), gdje prevladava asocijacija Vicio oroboidi-Fagetum. Na istoku, na Požeškoj i Babjoj gori Baričević je utvrdio tipski građene sastojine. U vertikalnom pogledu pridolazi već iznad 200 m, optimum je 300 do 400, no na Psunju (Muški bunar) nalazimo i na 750 m florno bogate sastojine sa svim glavnim elementima asocijacije Carici pilosae-Fagetum (Rauš u: Matić i dr. 1978). Zajednicu ovdje opisujemo na temelju 45 snimka iz Bilogore, Kalnika, Požeške i Babje gore, manje iz ostalih slavonskih gora. Usporedbom sintetskih snimaka u tablici 1 je uočljiv smanjen broj i sudjelovanje ilirskih vrsta. Stalnije su vrste tek Ruscus hypoglossum i s malom pokrovnošću Knautia drymeia i Vicia oroboides, dok su nestalni i samo mjestimično nazočni Cyclamen purpurascens, Epimedium alpinum, Erithronium denscanis i vrste roda Helleborus. Od 45 snimaka polovica ih ima po jednu ili nijednu ilirsku vrstu, stoje bio glavni razloga da su Trinaj stić i Franj ić (1999) prihvatili srednjoeuropsku asocijaciju. U drveću prevladava bukva, češće su primiješani grab i hrast kitnjak, dok je sloj grmlja nerazvijen ili vrlo siromašan. U prizemnom rašću prevladava svojstvena vrsta Festuca drymeia i Carex pilosa (po našem mišljenu ipak vrsta Carpinion), a čitave facijese ponegdje gradi čupava kupina, Rubus hirtus. Ona je osobito obilna kod jačega otvaranja sklopa i tamo gdje je problematična podstojna etaža pa znatno otežava obnovu šuma. Pelcer za svojstvene vrste navodi vrste Carex pilosa, Ruscus hypoglossum i Vinca minor, a Trinaj stić i Franjić uz dlakavi šaš i vrstu Cephalanthera longifolia. Od ostalih bukovih zajednica kao razlikovne vrste dobro se uklapaju vrste Carpinion, ponajprije Stellaria holostea. Raščlanjenost ove zajednice bit će iznimno zanimljiva: u nižim dijelovim uočavamo znatnu primiješanost kitnjaka i graba i vrsta Carpinion, na plićim tlima acidofilnije vrste, ponajprije s vrstom Luzula luzuloides, zatim se uočava dio sastojina s termofilnijim vrstama i tako dalje. Bukova šuma s trepavičastim šašem u središtu i optimumu rasprostranjenosti u Hrvatskoj raste na ilimeriziranom i smeđem ilimeriziranom tlu, na suhom i vlažnom facijesu karbonatnoga lesa, dakle na tlima vrlo dobrih fizikalnih i kemijskih svojstava koja se ubrajaju medu najplodnija šumska tla u nas (Martinović u: Cestar i dr. 1983). Zajednica je većinom u kolinskim položajima azonalna, na padinama prema jarcima i na sjevernim stranama, dok se na višim položajima i rebrima nižega gorja može smatrati zonalnom. No, kod njezine sindinamike mora se biti vrlo oprezan, jer ni na jednu drugu zajednicu u ovom području i na visinama od 150 do 400 m nije imao antropogeni utjecaj toliki učinak kao na nju. Sigurno smo na Kalniku utvrdili neke sastojine koje po sastavu tla i drugim svojstvima pripadaju mješovitim šumama hrasta kitnjaka, bukve i graba, a danas pripadaju bukovim sastojinama s pokojim grabom ili su često mješovite kitnjakovo-bukove šume pretvorene u grabike. Na kraju prikaza ove zajednice napominjemo da ćemo njen sastav, točan areal, raščlanjenost, sintaksonomsku pripadnost i odnose prema srodnim zajednicama preciznije utvrditi nakon završetka istraživanja koja su u toku. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 13 <-- 13 --> PDF |
J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOSKE SPOZNAJE O BUKOVIM SUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9 10. CXXV1 (2002), 439-457 no upućuje na zaključak da bez opsežnoga snimanja noga, pogotovo jer su šumskogospodarske osnove, sastojina na Papuku, Psunju, Bilogori, istočnom Kalni- gospodarska podjela i ekološko-gospodarski tipovi u ku i Dilju nije moguće drugačije rješenje od predlože- Hrvatskoj temeljeni na takav način. Slika 4. Statistička usporedba zajednica Vicio oroboidi-Fagetum i Carici pilosae-Fagetum na Babjoj gori (Baričević 2002) Fig. 4 A statistical comparison of the communities Vicio oroboidi-Fagetum and Carici pilosae- Fagetum on Babja Gora (Baričević 2002) |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 12 <-- 12 --> PDF |
J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJK KITOCENOLOSKE SPOZNAJE O BUKOVIM SUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9- 10. CXXVI (2002), 439-457 d) Caricipilosue-Fagetum - bukova šuma s trepavičastim šašem Bukove sastoji ne panonskoga gorja opisane u ranijim fitocenološkim radovima pod nazivom Carici pilosae- Fagetum s autorima "Pelcer prov." (Pelcer u: Cestar i dr. 1979, 1983, Rauš i dr. 1992, Vukelić i Rauš 1998) ili Oberdorfer (Trinajstić i Franjić 1999) bile su svakako najintrigantnija zajednica za fitocenološku analizu. U ovom smo se radu držali njezina opisa u citiranoj literaturi, ali smo sigurni da njezine fitocenološke karakteristike i sistematski položaj nisu riješeni na zadovoljavajući način. Nedostaju detaljna fitocenološka i pedološka istraživanja ove zajednice na području njezina pridolaska u Hrvatskoj te vrlo precizna analiza odnosa prema srodnim zajednicama, što je još uvijek predmet recentnih rasprava (usp. Župančič, Žagar iŠurina 2000). Zbog toga ćemo samo kratko raspraviti dvojbe na temelju dosadašnjih istraživanja. Sastojine koje ovdje razmatramo kao zajednicu Carici pilosae-Fagetum prvi je u nas izdvojio i provizorno opisao Pelcer (u: Cestar i dr. 1979, 1983) unutar sveze ilirskih bukovih šuma. No, Oberdorfer je pod Slika 3. Bukova šuma s trepavičastim šašem {Carici pilosae- Fagetum) na Bilogori Fig. 3 Beech forest with sedge (Carici pilosae-Fagetum) on Bilogora tim nazivom još 1957. godine opisao u Njemačkoj drugačije srednjoeuropske bukove šume podvrgnuvši ih svezi Fagion, a usporedbu su proveli TrinajstićFranjić 1999. godine. Unatoč razlikama, koje po našem mišljenju nisu dovoljno analizirali, zaključili su da naše sastojine pripadaju srednjoeuropskoj Oberdorferovoj zajednici koja je u kasnijim radovima doživjela transformaciju. Priključena je središnjoj asocijaciji Galio odorati-Fagetum unutar sveze Fagion (Th. Miiller 1992), za što Trinajstić i Franjić ne nalaze opravdanja. Ako se uzme u obzir to priključivanje, razlika je prema našim sastojinama još veća. U radovima hrvatskih fitocenologa nisu uzimane u razmatranje neke druge srodne asocijacije pa potpuna analiza nije nikada ni napravljena. U slovačkom Rudogorju Magic je 1968. godine opisao sličnu zajednicu pod nazivom Festuco drymeiae-Fagetum, no u njoj ne raste čitav niz vrsta iz naših sastojina (primjerice Ruscus hypoglossum, Carexpilosa, Knautia drymeia, Stellaria holostea, Euphorbia dulcis, Arum maculatum, Glechoma hirsuta, Circea lutetiana i druge). Na slovenskoj strani Macelja Cimperšek (1988) opisuje zajednicu Festuco drymeiae-Fagetum unutar sveze ilirskih bukovih šuma, no zbog razlika njegove i Magicove asocijacije Župančič, Žagar iŠurina (2000) Cimperšekovu zajednicu obuhvaćaju novom zajednicom Polysticho setiferi-Fagetum. Od te asocijacije, kao i od Koširove subpanonske varijante asocijacije Hedero-Fagetum var. Polystichum setiferum razlikuju se naše sastojine izostajanjem temeljne vrste Polystichum setiferum, zatim Lamium orvala te drugih, poglavito ilirskih. Vrstu Polystichum setiferum registrirao je samo Baričevi ć (2002) na Babjoj gori u samo jednom snimku. U flornom sastavu našim sastojinama mnogo su sličnije sastojine iz Fruške gore, gdje su Janković i Mišić 1980. opisali dvije asocijacije Festuco montane (drymeiae)-Fagetum moesiacae, jednu s kitnjakom (petraeae), a drugu s grabom (betuli). Vidimo da su ih opisali s mezijskom bukvom bez ikakve sociološko-sintaksonomske analize. Na jugu Mađarske već je Borhidi (1963) upozorio na sličnost hrvatskih i mađarskih sastojina s vrstom Festuca drymeia unutar asocijacije Vicio oroboidi-Fagetum, a bukove šume sličnoga sastava kao asocijacija Festuco drymeiae-Fagetum opisuje A. O. H or vat (1973) na Mecseku. I na kraju upućujemo na istraživanja Regule-Bevilacque (1978), koja je na Strahinščici u okviru gorske bukove šume Fagetum illyricum montanum opisala subasocijaciju festucetosum drymeiae, za koju navodi da dolazi posve ekološki, protivno velikoj i srodnoj asocijaciji Vicio oroboidi- Fagetum, koja je postavljena u geografskom smislu te se na malom prostoru ne može potvrditi. Sve navede |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 11 <-- 11 --> PDF |
.1. Vukclić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10, CXXVI (2002), 439-457 Slika 2. Zajednica Vicio oroboidi-Fagetum na Požeškoj gori Fig. 2 The community Vicio oroboidi-Fagetum on Požeška Gora vom redu Papuka, Požeške i Babje gore. Uz svojstvenu vrstu Vicia oroboides, ključne ilirske vrste koje još pridolaze u toj asocijaciji na našom snimcima su Knautia drymeia, Ruscus hypoglossum, Aposeris foetida, Epimedium alpinum, Primula vulgaris, Cyclamen purpurascens, Helleborus odorus, Euonimus latifolia, Dentaria polyphylla, Erythronium dens-canis i one je podređuju svezi Aremonio-Fagion. Premda rijetko, prisutna je i Aremonia agrimonoiđes. Pozornost zaslužuju i vrste koje Borhidi, jedan od autora zajednice, navodi kao svojstvene: Vicia oroboides, Dentaria enneaphyllos, Monotropa hypopytis, Ruscus hypoglossum i Festuca drymeia, no to analiza snimaka iz slavonskoga gorja nije mogla potvrditi (Cestar idr. 1978, Baričević 2002, Rauš 1995). Isto to za Vukomeričke gorice navodi Šegulja (1974), a za Strahinščicu Regula-Bevilacqua (1978). Inače je kod ove prijelazne zajednice ilirskoga i srednjoeuropskoga flornoga područja izražen problem svojstvenih, ali i prisutnih njezinih razlikovnih vrsta, dok je broj i udio razlikovnih vrsta drugih zajednica prema njoj znatan. Vrste reda Quercetalia pubescentis mogu lokalno poslužiti kao razlikovne u odnosu na prethodne zajednice. To je i razumljivo budući da bukove šume s mrtvom koprivom odnosno volujskim okom uspijevaju u hladnijim, humidnijim uvjetima i zatvorenijim masivima - bliže alpskim utjecajima nego stoje panonsko gorje. Središte rasprostranjenosti asocijacije Vicio oroboidi- Fagetum u Hrvatskoj su samo malim dijelom kolinski, mnogo češće submontanski i montanski položaji, sve do vrhova nižega gorja, odnosno panonskih bukovojelovih šuma na Papuku. Zapadna je granica po prilici s Kalnikom jer se nakon toga sreću spomenute ilirske vrste koje u slavonskom gorju ne rastu i zajednice Hacquetio-Fagetum odnosno Lamio orvalae-Fagetum. Bukova šuma s grahoricom raste najčešće na distričnom smedem tlu na metamorfnom i eruptivnom supstratu, rjeđe na eutričnom smedem ilimeriziranom tlu na laporu. Visinska amplituda pridolaska je 500 m. Zbog položaja gorja u kojem pridolazi, osim ilirskoga obilježja, gube se elementi šuma visokih terena kakve u Sloveniji nosi asocijacija Hacquetio-Fagetum. Ponegdje je izraženo i acidofilno obilježje jer sastojine ove zajednice često okružuju sastojine zajednice Luzulo-Fagetum. Za šumarsku praksu u Hrvatskoj je veoma važno napomenuti da se šume koje je u tipološkim istraživanjima panonskoga gorja Pelcer (u:Cestar idr. 1978, 1982, 1983) provizorno opisivao kao Asperulo (ili Galio)- Fagetum trebaju shvatiti kao Vicio oroboidi-Fagetum. Naime, Asperulo-Fagetum je središnja asocijacija srednjoeuropskih bukovih šuma sveze Fagion i unatoč srodnosti (neusporedivo izraženijoj u asocijaciji Festuco drymeiae-Fagetum) razlikuje se od naših šuma. Prema istraživanjima Župančiča, ZagaraŠurine (2000) u Hrvatskoj raste ova asocijacija kao geografska varijanta Hacquetia epipactis, subvarijanta Helleborus atrorubens, što je s obzirom na razlike u arealima između vrste Hacquetia epipactis i asocijacije Vicio oroboidi-Fagetum više nego upitno. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 10 <-- 10 --> PDF |
J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM SUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10, CXXV1 (2002), 439-457 b) Hacquetio-Fagetum Kosir 1962 - bukova šuma s volujskim okom Bukova šuma s volujskim okom sa središtem rasprostranjenosti u submontanskom pojasu šuma Slovenije nije dosad detaljnije opisivana u Hrvatskoj i samo ju navodi Trinajsti ć (1995) u fitogeografskom pregledu šumske vegetacije Hrvatske. Zajednicu pod tim nazivom prvi je opisao Kosir 1962. godine, a 1979. detaljno istražio na Gorjancima - susjednom području Samoborskoga gorja. Općenito se može reći da asocijacija pridolazi u zapadnom i središnjem dijelu ilirske florne provincije, u predalpskom i preddinarskom području. U relativno ujednačenim ekološkim uvjetima čini jedan zonalni vegetacijski pojas između 300 i 600 metara. Matični supstrat su karbonatne stijene, u prvom redu vapnenac i dolomit, tla su tipa kalkokambisol, mjestimično braunizirane rendzine. Razvijena je u tri geografske varijante: u predalpskom prostoru varijanta Anemone trifolia, između gorskih bukovih i nižih kitnjakovo-grabovih šuma, u zapadnom dijelu dinarskoga područja varijanta s vrstom Geranium nodosum u području gdje prevladavaju bukovo-jelove šume, i s najvećim arealom varijanta Ruscus hypoglossum koja prodire i u subpanonsko gorje. Posljednja varijanta tvori zonalni vegetacijski pojas 200 do 600 metara i većim dijelom odgovara snimcima iz sjeverozapadne Hrvatske. No, vrste koje navode slovenski autori za razlikovanje te varijante (Ruscus hypoglossum, Epimedium alpinum, Omphalodes verna, Calamintha grandiflora i Acer obtusatum) u Hrvatskoj samo malim dijelom odgovaraju. Osim širokolisne veprine i lipice ostale ne rastu u zajednici Hacquetio-Fagetum u području u kojem smo utvrdili pripadnost toj zajednici. To se odnosi, na primjer, na Samoborsko gorje (Sugar 1972), Strahinščicu (Regula-Bevilacqua 1978), pa ni u Horvatovim snimcima subasocijacije lathyretosum verni, koja je prototip varijante Ruscus hypoglossum subvarijante Helleborus atrorubens (Marinček 1995), ne rastu Omphalodes verna i Calamintha grandiflora, a po našoj ocjeni rijetke su i u Sloveniji u toj jedinici. Za svojstvene vrste asocijacije Kosi r (1972) navodi vrs te Hacquetia epipactis, Aposeris foetida i Primula vulgaris. Na našim analiziranim snimcima ne pokazuju te vrste izrazitu sklonost toj zajednici, no u njoj su u odnosu na ostale bukove šume relativno najrasprostranjenije. One ju diferenciraju od montanskih šuma Lamio orvalae-Fagetum i uz ostale vrste sveze Aremonio-Fagion daju nesumnjivo ilirski karakter. Zaključno za ovu zonalnu zajednicu možemo reći da dolazi u gorju sjeverozapadne Hrvatske na karbonanoj podlozi, najčešće na neutrofilnim nešto sušim tlima na prijelazu kolinskoga u montanski i u donjem dijelu montanskoga pojasa (300-800 m). Od bukove šume s mrtvom koprivom ističe se nedostatkom nekih ilirskih vrsta dinarske rasprostranjenosti (Rhamnus alpinus ssp. fallax, Scopolia carniolica, Omphalodes verna, Calamintha grandiflora, manje Isopyrum thalictroides, Helleborus niger ssp. niger), a u njezinu sastavu česte su vrste iz nižega pojasa šuma hrasta kitnjaka i običnoga graba. Na istok prema slavonskom gorju sa završetkom areala ove zajednice smanjuje se udio ili prestaju vrlo važne ilirske vrste (Lamium orvala, Hacquetia epipactis, Cardamine trifolia), ali su rjeđe vrste i ostalih sistematskih jedinica, primjerice Prenanthes purpurea, Gentiana asclepiadea, Lilium martagon, Phyteuma spicatum, Phyllitis scolopendrium i drugih. Time je areal ove bukove šume ograničen zasad na sjeverozapadnu Hrvatsku. Mora se napomenuti da submontanske bukove šume na Banovini i Kordunu nisu fitocenološki istražene i daje vrlo vjerojatno da će se ova zajednica utvrditi i na tom području. U prilog tomu ide Pelcerova i Lindićeva tvrdnja (1990) u prikazu vegetacije karlovačkoslunjske krške ploče. Opisujući montansku bukovu šumu, oni ističu da bi "pridjev submontanum bolje odgovarao sastojinama u podbrđu Korduna, gdje zauzimaju pojas od 250 do 500 metara", a u flornom sastavu navode ilirske vrste Epimedium alpinum, Omphalodes verna, Ruscus hypoglossum i druge. c) Vicio oroboidi-Fagetum Borh. 1963 - bukova šuma s grahoricom Detaljniji opis, raščlanjenost i kartografski prikaz ove zajednice sa središtem u sjevernoj Hrvatskoj donosi Borhid i 1963. godine na osnovi Horvatove subasocijacije Fagetum boreale lathyretosum, što se ne može reći za sve Horvatove snimke iz 1938. godine. Kao što smo istakli, tu smo subasocijaciju u većem dijelu poistovjetili s prethodno opisanom zajednicom Hacquetio-Fagetum. Za asocijaciju Vicio oroboidi-Fagetum Borhidi (1963) i Marinček (1995) ispravno ističu smanjenu pokrovnost i broj ilirskih vrsta i povećan udio srednjoeuropskoga flornoga geoelemnta u odnosu na prethodno opisane zajednice. Smatraju daje riječ o zonalnoj zajednici u submontanskom pojasu subpanonskoga područja Hrvatske koja dolazi na "karbonatnim otocima", da još sadržava vrste asocijacije Hacquetio-Fagetum, ali s mnogo manje vrsta ilirske sveze Aremonio-Fagion, pri čemu vrste ilirsko-dinarske rasprostranjenosti potpuno izostaju. S druge strane ističu da tu rastu Vida oroboides, Festuca drymeia i Polystichum setiferum, koje se pak ne nalaze u drugim submontanskim bukovim šumama ilirskoga područja. Naša se analiza temelji na 40 fitocenoloških snimaka (tablica 1, kolone 4 i 5) iz slavonskoga gorja, u pr |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 8 <-- 8 --> PDF |
J. Vukclic i D. Barićevic: NOVIJE FITOCUKOLOŠKK SI´O/NAJh 0 BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10, CXXVI (2002), 439-457 REZULTATI ISTRAŽIVANJA I RASPRAVA Results of investigation and discusion Uzimajući u analizu sve citirane rasprave te oko florno i prostorno precizno opisati samo s osnovnim 250 fitocenoloških snimaka mahom sintetskih tablica i ekološkim parametrima važnima za njihov pridolazak i vlastitih istraživanja u posljednjih dvije godine rezul- rasprostranjenost. To su tati pokazuju četiri šumske zajednice. Nastojali smo ih Sveza Aremonio-Fagion (I. Horvat 1938) Ttirok, Podani et Borhidi 1989 Asocijacije Lamio orvalae-Fagetum (I. Horvat 1938) Borhidi 1963 Hacquetio-Fagetum Kosir 1962 Vicio oroboidi-Fagetum (I. Horvat 1938) Pocs et Borhidi 1960 Sveza Fagion sylvaticae Laquet 1926 em. Lohm. et R. Tx. in R. Tx 1954 Asocijacija Caricipilosae-Fagetum Oberdorfer 1957 Temeljno je polazište za njihovu identifikaciju florni srodnim i ranije opisanim asocijacijama u susjednom i sastav, sociološka pripadnost pojedinih vrsta, u prvom srednjoeuropskom području. Podsveze kojima pripadaredu vrsta ilirskoga flornoga geoelementa, a kod bukove ju asocijacije naznačit ćemo u fitocenološkom prikazu šume s trepavičastim šašem vrlo je važna usporedba sa bukovih šuma u monografiji Obična bukva u Hrvatskoj. Karta 1. Rasprostranjenost istraživanih bukovih zajednica u Hrvatskoj Map 1 Distribution of studied beech communities in Croatia |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 7 <-- 7 --> PDF |
J. Vukclić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10. CXXVI (2002). 439-457 montanske bukove šume ilirske sveze Aremonio-Fagion uključujući i dotadašnja stajališta hrvatskih fitocenologa koji su se bavili bukovim šumama. Na temelju tih dvaju radova u montanskom pojasu dinarskoga prostora i gorja sjeverozapadne Hrvatske pridolazi bukova šuma s mrtvom koprivom (Lomio orvalae-Fagetum), u submontanski do montanski pojas rubnoga gorja panonske nizine u sjeverozapadnoj Hrvatskoj prodire bukova šuma s volujskim okom (Hacquetio-Fagetum), a u panonskom gorju uglavnom od submontanskoga pojasa najvažnija je zajednica bukve i grahorice (Vicio oroboidi- Fagetum), kako je to već utvrdio Borhidi (1963). Potrebno je istaknuti da sve te bukove šume, osim jasno onih acidofilnih sveze Luzulo-Fagion, slovenski autori opisuju unutar ilirskih bukovih šuma. Velik problem svih navedenih radova i analiza, a potječe još od Horvatovih početnih istraživanja, jest nedostatak adekvatnoga fitocenološkoga materijala i sustavnoga vlastitoga fitocenološkoga snimanja bukovih šuma panonskoga gorja, odnosno područja istočno od Medvednice. Taj je dio bukovih šuma sustavno istraživao samo Pelcer (u: Cestar i dr. 1979, 1981, 1982, 1983), no ostajući uvijek na provizornim opisima i imenovanjima dviju asocijacija: Asperulo-Fagetum, kao bukove šume montanskoga pojasa, i Carici pilosae-Fagetum, bukove šume s trepavičastim šašem u kolinskom i submontanskom pojasu. Njih je Pelcer svrstao pod ilirske bukove šume i nije ih uspoređivao s ostalim bukovim šumama u Hrvatskoj i u srednjoj Europi, gdje su pod tim nazivima već opisivane zajednice, ali drugačijega sastava i u okvirima druge sveze. Točniji prikaz i poznavanje zajednice Carici pilosae-Fagetum dali su nedavno Trinajstić i Franjić (1999), no oni pod njom razumijevaju sve ili barem većinu bukovih šuma slavonskoga gorja, osporavaju joj ilirski karakter i podređuju je srednjoeuropskoj svezi Fagion. Bolje poznavanje tih šuma omogućila su recentna Baričevićeva istraživanja (2002) Požeške i Babje gore, s velikim brojem fitocenoloških snimaka, ali na relativno manjem prostoru. Jednu termofilnu asocijaciju Laserpitio- Fagetum opisao je Cerovečki na Ivanščici 1996. Spomenimo samo i posljednju analizu sveze Aremonio- Fagion (Willner 2001), koja za razliku od analize Tor oka i dr. (1989) negira samostalnost ilirskih šuma na razini posebne sveze. METODA ISTRAŽIVANJA The research method Sva citirana istraživanja i ova usporedba provedeni su po metodama srednj europske (Braun-Blanquetove) metodologije. U fitocenološkoj tablici 1 usporedili smo 9 sintetskih tablica hrvatskih fitocenologa koje obuhvaćaju 130 izvornih snimaka. One predstavljaju područje od Gorskoga kotara (Glavač u:Bertović i dr. 1974), preko sjeverozapadne Hrvatske (Horvat 1938), Strahinščice (Regula-Bevi lacqua 1978), širega područja Bilogore (Pelcer u: Cestar i dr. 1983), slavonskoga gorja (Pelcer u: Cestar i dr. 1979, Trinajstić i Franjić 1999) do Požeške i Babje gore (Baričević 2002). Naravno da smo se za dokaze i usporedbu koristili i brojnim drugim radovima i fitocenološkim snimcima, pa ćemo ih citirati u opisu zajednica. Posebna pozornost posvećena je vrstama ilirskoga flornoga geoelementa jer su ključne za identifikaciju i razgraničenje zajednica. Kako su stavovi oko njihova broja, pa i značenja različiti, mi smo se odlučili za vrste označene u nomenklaturnoj reviziji zajednica sveze Aremonio-Fagion (Marinček i dr. 1993), ali i za one nešto šire rasprostranjenosti, tzv. ilirikoidne (Trinajstić 1987, 1992, 1995), odnosno subilirske (Lasen iProsser 1995). Sve su one važne svojstvene ili razlikovne vrste ilirskih bukovih šuma međusobno (F u k a r e k 1978), a pogotovo u odnosu na ostale europske bukove šume koje pripadaju drugim sistematskim kategorijama. Te ćemo vrste u tekstu zvati ilirske, a u tablici su označene zvjezdicom. Jasno je da za diferencijaciju jedinica nisu dostatni samo ilirski elementi, već i ostale vrste koje su širega pridolaska ili koje karakteriziraju drugu sistematsku jedinicu, ali su važne za određeni vegetacijski pojas. Grupe takvih vrsta za submontanske bukove šume navodi Marinček (1995) i one su od velike važnosti za praktičnu identifikaciju. Tako smo primjerice za diferenciranje bukovih šuma u nižim pojasima u odnosu na više istakli vrste Quercus petraea, Rosa arvensis, Stellaria holostea i druge, a u višim montanskim položajima vrste iz bukovo-jelovih šuma. Samo se tako kompleksnom analizom otkrivaju prave razlike između pojedinih zajednica, posebno ako se asocijacije gledaju fleksibilno kao manje cjeline i ako zbog većega broja asocijacija postoji problem svojstvenih vrsta. Latinski nazivi biljaka navedeni su prema Ehrendorferu (1973), a šumskih zajednica prema izvornim radovima u kojima su korektno objavljeni. Karta 1 prikazuje područje rasprostranjenosti opisanih asocijacija, a slika 1 donosi areale ključnih vrsta Lamium orvala, Hacquetia epipactis i Vicia oroboides. Slike 2 i 3 prikazuju izgled bukovih šuma s grahoricom i trepavičastim šašem iz slavonskoga gorja. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 6 <-- 6 --> PDF |
.1. Vukclić i IX Baričcvić: NOVIJE F1TOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9- 10, CXXVI (2002). 439-457 2002) ili pak pojedine bukove šumske zajednice, primjerice Pelcer 1978, Medvedović 1990, Cerovečki 1996, Trinaj stić 1996,Vukelić iBaričević 1996, Trinaj stić i Franjić 1999, Franjić, Skvorc iČarni 2001. Isto tako ta pitanja nisu rješavana u tipološkim istraživanjima znanstvenika Šumarskoga instituta u Jastrebarskom (Cestar i dr. 1979, 1981, 1982, 1983). Širi pregledni radovi šumske vegetacije Hrvatske (npr. Horvat, Glavač i Ellenberg 1974, Bertović i Lovrić 1987, Rauš 1987, Vu- k e 1 i ć i R a u š 1998) nisu imala za temeljni cilj analize sintaksonomije, rasprostranjenosti i drugih obilježja bukovih šuma, pa one nisu do danas opisane na zadovoljavajući način. Uz to treba istaknuti daje o bukovim šumama na značajnom i velikom području od Slunja do Karlovca, zatim ogulinskoga kraja i Banovine vrlo malo podataka u našoj fitocenološkoj literaturi. I na kraju uvodnoga dijela napominjemo da ovaj naš prikaz ne smatramo isključivim i nepobitnim. Cilj nam je bio da na temelju fitocenoloških snimaka koji se analiziraju prvi put na ovaj način i na ovom prostoru korektno interpretiramo rezultate dosadašnjih istraživanja uz primjenu nužnih međunarodnih pravila i novijih shvaćanja ove problematike izvan Hrvatske. Naravno da smo pri tome morali promijeniti i nadopuniti i vlastita shvaćanja naših bukovih šuma i šumske vegetacije općenito, koje smo iznosili u ranijim radovima (npr. Rauš i dr. 1992, Rauš i Vukelić 1991, Vukelić iRauš 1998). Napominjemo da u razmatranje nismo uzeli ostale važne šumske zajednice u kojima je edifikator ili važan član obična bukva, no to ćemo učiniti u prvom redu u vegetacijskom dijelu monografije Obična bukva u Hrvatskoj koja je upravo pripremljena za tisak. PREGLED DOSADAŠNJIH ZNANSTVENIH ISTRAŽIVANJA I SPOZNAJA A survey of past scientific research and perceptions Temeljne postavke, ali i neke dvojbe oko posebnosti, flornoga bogatstva, raščlambe i osobito potrebe sistematske odvojenosti od ostalih srodnih europskih šuma na razini iznad asocijacije, potaknuo je i ispravno postavio Ivo Horvat još 1938. godine. Bukove šume u Hrvatskoj tada je opisao kao jednu makroasocijaciju Fagetum sylvaticae croaticum s dvije geografske varijante: dinarska (južna) australe i panonska (sjeverna) boreale. Južnu je varijantu podijelio u subasocijacije gorske bukove šume (montanum), bukve i jele (abietetosum) i pretplaninske bukove šume (subalpinum), koje su poslije postale samostalne asocijacije. Sjevernu varijantu raščlanio je na dvije subasocijacije corydaletosum i lathyretosum. Sve je to Horvat još potvrdio u posljednjem pregledu vegetacije Jugoslavije 1963. godine, ističući za horizontalnu raščlanjenost bukovih šuma "znatne razlike između panonske bukove šume (Fagetum pannonicum) i dinarske bukove šume (Fagetum dinaricum)." Makroasocijacija Fagetum sylvaticae croaticum u različitim je oblicima opisivana još četrdesetak godina, a poslužila je kao temelj revizije ilirskih bukovih šuma koju su napravili mađarski fitocenolozi Borhidi (1963, 1965) i Soo (1964). Borhidi drugačije gledana ilirske bukove šume od naših fitocenologa, proširuje područje ilirske florne provincije i luči samostalne asocijacije bukovih šuma, od kojih su za ovaj prikaz značajne dvije: u Dinaridima i sjeverozapadnom gorju Hrvatske asocijacija Lomio orvalae-Fagetum, kojoj je temelj Horvatova subasocijacija Fagetum croaticum boreale corydaletosum iz 1938. godine, i u panonskom gorju i nižim dijelovima sjeverozapadne Hrvatske asocijacija Vicio oroboidi-Fagetum kao druga Horvatova subasocijacija lathyretosum verni. Nešto poslije iz op sežnoga pregleda vegetacije jugoistočne Europe Horvat, Glavač i Ellenberg (1974) u montanskom pojasu opisuju jednu asocijaciju (Lamio orvalae-Fagetum), a acidofilne bukove šume opisuju u okviru asocijacija Luzulo-Fagetum i Blechno-Fagetum. No, za submontanski prijelazni pojas Dinarida i subpanonsko gorje Slovenije i sjeverozapadne Hrvatske donose tablicu i opis Koširove asocijacije Hacquetio-Fagetum. Nakon donošenja međunarodnoga Kodeksa fitocenologijske nomenklature (Barkman, Moravec i Rauschert 1986) Bertović iLovrić (1987) revidiraju sintaksonomski pregled šumskih zajednica, no često se, pa još i danas služe nazivima bukovih zajednica koji uključuju pridjeve (npr. illyricum, montanum, boreale i si.) ili druge oblike koji po Kodeksu više ne vrijede. U monografiji Šume u Hrvatskoj (Rauš i dr. 1992) i u pregledu šumskih zajednica u Hrvatskoj (Vukelić iRauš 1988) opisuju se bukove zajednice na temelju dotadašnjih najpotvrđenijih spoznaja, i to u 6 temeljnih asocijacija u okviru ilirske sveze Aremonio-Fagion i 2 acidofilne zajednice u okviru srednjoeuropske sveze Luzulo-Fagion. Nazivi većine zajednica su korektni, no ne bave se temeljnim fitocenološkim analizama, što u takvu djelu nije ni moguće. U međuvremenu je donesen novi Kodeks (Weber, Moravec i Theuril lat 2000) što je još više nametnulo potrebu rješavanja sintaksonomske problematike u Hrvatskoj. Istodobno nastaju dva rada veoma važna za sistematiku i nomenklaturu, ali i za pristup i poznavanje ilirskih bukovih šuma općenito: u prvom međunarodni tim fitocenologa s naglaskom na stajalištima slovenskih autora (Marineek i dr. 1993) radi sintaksonomsku reviziju ilirskih bukovih šuma dijeleći ih u 4 podsveze i 22 asocijacije; u drugom Marinček (1995) analizira sub |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 5 <-- 5 --> PDF |
IZVORNI ZNANSTVENI ČLANCI - ORIGINAL SCIENTIFIC PAPERS Šumarski list br. 9 10, CXXVI (2002), 439-457 LiDK 630* 182 T 188 (001) NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ RECENT PHYTOCOENOLOGICAL PERCEPTIONS OF BEECH FORESTS IN CROATIA Joso VUKELIĆ* i Dario BARIČEVIĆ** SAŽETAK: U radu se jitocenološki analiziraju i uspoređuju bukove šumske zajednice submontanskoga i montanskoga pojasa u Hrvatskoj, koje su različito shvaćene i opisivane u dosadašnjoj fitocenološkoj literaturi. Na temelju analize preko 250´fitocenološkihsnimaka (130 snimaka prikazuje tablica 1), od Gorskoga kotara i Like preko sjeverozapadne Hrvatske i slavonskoga gorja, sve na istoku do Požeške i Babje gore, u okviru ilirske sveze bukovih šuma (Aremonio-Fagion,) utvrđene su šumske zajednice bukve s mrtvom koprivom (Lamio orvalae-Fagetuirr), bukve s volujskim okom (Hacquetio-Fageturn) i bukve s grahoricom (Vicio oroboidi-Fagetum); četvrta zajednica bukve s trepavičastim šašem (Carici pilosae-FageturrL) opisana je unutar srednjoeuropske sveze Fagion sylvaticae. U radu se opisuje njihov florni sastav, svojstvene i razlikovne vrste, područje rasprostranjenosti u Hrvatskoj, sistematske osobitosti te se, stoje bitno za razumijevanje problematike, prikazuju dosadašnja shvaćanja i opisi. Time su se nastojale ukloniti dvojbe i nedostaci iz prijašnjih prikaza i istraživanja drugih autora, ali i autora ovoga članka i osim u slučaju zajednice Carici pilosae-Fagetum donose se utemeljeni stavovi i zaključci. Opisivane su samo jedinice ranga asocijacije, dok će niže jedinice zbog preglednosti, razumijevanja i potrebe daljih istraživanja biti naknadno raščlanjene i opisane. Ključne riječi: obična bukva, šumske zajednice, florni sastav, sveza Aremonio-Fagion, ilirske vrste, submontanski i montanski pojas u Hrvatskoj UVOD Introduction Pitanje sistematike i opisa bukovih šuma dosad se skih fitocenologa priznata sveza Aremonio-Fagion, prinajčešće raspravljalo u našoj fitocenološkoj literaturi, je poznata pod nazivom Fagion illyricum. ali i u zemljama koje imaju sličan geobotanički položaj Razlozi za nepotpun i nedostatan prikaz bukovih fikao i Hrvatska. Unatoč tomu za našu najprošireniju vrstocenoza u Hrvatskoj su višestruki: od konzervativnoga tu drveća (gotovo polovica svih šumskih površina u Hrpristupa hrvatskih fitocenologa temeljenoga na Horvavatskoj), za koju vrlo često ističemo široku "ekološku tovoj makroasocijaciji Fagetum sylvaticae croaticum s amplitudu" koja je rezultirala prostranim vertikalnim i dvije geografske varijante boreale i australe iz 1938. horizontalnim područjem pridolaska, opisano je dosad godine, do toga da se bukove šume u Hrvatskoj nisu is relativno malo šumskih zajednica na razini asocijacije i traživale cjelovito i sustavno na čitavom prostoru, čime pogotovo u nižim kategorijama. Taje tvrdnja još točnija bi se utvrdile najvažnije značajke i razlike. Istraživala kad znamo da su bukove šume našega područja, poglasu se odvojeno pojedina područja u čijem su sklopu više vito u Dinari dima, znatno starije i raznovrsnije od bukoili manje zastupljene bukove šume (npr. Samoborsko vih šuma sjeverno od Alpa. To se odražava u osebujnom gorje - Šugar 1972, Gorski kotar - Trinajstić flornom sastavu bogatom vrstama ilirskoga flornoga 1972, Vukomeričke gorice - Segulja 1974, Moslogeoelementa, zbog čega je opisana i od većine europ-vačkagora-Hruška-Dell ´Uomo 1974, Ličko sredogorje -Pelcer 1975, Strahinjščica-Regula-Be * Prof. dr. se. Joso Vukelić, ** Mr. se. Dario Baričević, Šumarski vilacqua 1978, Požeška i Babja gora -Baričević fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za uzgajanje šuma |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 9 <-- 9 --> PDF |
J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE F1TOCENOLOSKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9 10, CXXVI (2002), 439-457 a) Lamio orvalae-Fagetum - bukova šuma s mrtvom koprivom Opće je prihvaćeno mišljenje daje to najčešća i najjasnije definirana ilirska bukova šuma u Hrvatskoj. Raste u dinarskom području kao klimatskozonska zajednica od 400 do 800 metara, ispod bukovo-jelova pojasa. Nastavlja se na sjevernim obroncima M. Kapele do gorja sjeverozapadne Hrvatske. Tu je nalazimo u Samoborskom gorju, na Macelju, Medvednici i Ivanščici, ali na najvišem i najhumidnijem području, vlažnijim i pretežno sjevernim stranama. Najistočnije je, istina u prijelaznom sastavu, nalazimo na Moslovačkoj gori u sastojinama s bogatstvom ilirskih vrsta, u prvom redu Calamintha grandiflora i Omphalodes verna (Hruška-Dell´ Uomo 1974). Sigurna je svojstvena vrsta Lamium orvala, a osim nje od ilirskih u cijelom hrvatskom arealu zajednice rastu Dentaria enneaphyllos, Aremonia agrimonoides, Cyclamen purpurascens, Hacquetia epipactis, Daphne laureola, Euonymus latifolia. Zajednica nije jedinstvenoga sastava u cijelom području rasprostranjenosti i u Hrvatskoj se mogu lučiti dvije varijante: južna u dinarskom dijelu koja se može označiti kao varijanta Calamintha gran diflora, i sjeverna u gorju sjeverozapadne Hrvatske koja se može označiti vrstom Corydalis cava. Razlikovne vrste dinarske varijante uz velecvjetnu marulju su još Rhamnus alpinus ssp. fallax, Omphalodes verna, Lonicera alpigena i Scopolia carniolica. U sjevernom dijelu areala (varijanta Corydalis cava) ove vrste rjeđe su ili potpuno izostaju (iznimka Moslovačka gora), a njezine diferencijalne vrste su Corydalis cava, Ruscus hypoglossum, Vicia oroboides, Dentaria trifolia, Euphorbia dulcis, Paris quadrifolia i neke termofilnije (tablica 100; Horvat, Glavač i Ellenberg 1974). Općenito se može zaključiti da se, ne računajući bukovo- jelove šume, areal ove zajednice poklapa s arealom vrste Lamium orvala (slika 1). Istočno od opisanoga područja rasprostranjenosti Lamium orvala je evidentirana vrlo rijetko, tek u Stupama na Kalniku (Rauš 1995) i u Dubokoj kod Velike (Rauš 1968). Prema tomu bukova šuma s mrtvom koprivom ne raste u slavonskom gorju, što smo kao i drugi autori i sami često navodili (Rauš i dr. 1992, Vukelić iRauš 1998). Slika 1. Areali vrsta Lamium orvala, Hacquetia epipactis i Vicia oroboides (Trinajstić 1995b) Fig. 1 Distribution ranges of the species Lamium orvala, Hacquetia epipactis and Vicia oroboides (Trinajstić 1995b) Bukova šuma s mrtvom koprivom raste na vapnencima i dolomitima, ponajprije na smeđem tlu na vapnencu različitih reljefnih formi, nagiba, izloženosti i kamenitosti. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj najčešće raste u montanskom pojasu iznad bukove šume s volujskim okom {Hacquetio-Fagetum), dok je vrlo rijetka na sjevernim ekspozicijama iznad šuma kitnjaka i graba. Treba istaknuti da Borhidi (1963), kao i Marin ček i dr. (1993), za prvi opis ove zajednice uzima Horvatovu subasocijaciju brdske bukove šume sa šupljikom (Fagetum croaticum boreale corydaletosum), pri čemu 18. snimak iz tablice 3 uzima kao nomenklaturni tip zajednice, Horvata kao prvoga autora zajednice, a Borhidija kao konačnoga koji ju je po nazivu i položaju definirao. Horvatova subasocijacija corydaletosum prototip je samo ovdje opisanoj varijanti sjeverozapadne Hrvatske {Corydalis cava), a dinarska varijanta (Calamintha grandiflora) prvi je put opisana sa samo 2 Horvatova snimka iz Kapele u sastavu asocijacije Fagetum sylvaticae croaticum australe. Napominjemo da je ova fitocenoza utvrđena na području Plitvičkih jezera (Cestar i dr. 1972), na Medveđaku (Cestar i dr 1982b), a njoj pripadaju i sastojine u Lici opisane pod nazivom Dentario bulbiferae-Fagetum (P e 1 c e r 1975). Zajednicu bi trebalo snimiti oko Vrbovskoga, na potezu Severin-Skrad i na Kordunu. Tada bi se donio konačan sud o njezinoj raščlanjenosti. |