DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 24     <-- 24 -->        PDF

J. Vukelić i D. Baričcvić: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10. CXXVI (2002), 439-457
igneous substrate of the Slavonian uplands, in conditions of lower climate
humidity and at altitudes above 350 meters. It has a zonal character, and in
typological research it is mostly described as Asperulo-Fagetum. It contains
a much smaller number and cover oflllyrian species than the previous communities,
but the species Vicia oroboides, Knautia drymeia, Ruscus hypoglossum,
Aposeris foetida, Epimedium alpinum, Primula vulgaris, Cyclamen purpurascens,
Helleborus odorus, Euonimus latifolia, Dentaria polyphylla,
Erythronium dens-canis still place it within the alliance Aremonio-Fagion.
The position of the hills in which it occurs is responsible for the loss of the
Illyrian features and the elements of forests of high terrains, which the association
Hacquetio-Fagetum in Slovenia possesses. The acidophilic nature is
sporadically present, as the stands of this community are frequently surrounded
by the community Luzulo-Fagetum.


Beech forest with sedge (Carici pilosae-Fageturn) occurs on Bilogora and
Kalnik and on the edges and in lower parts (as low as 200 m), and only rarely
on the tops and higher parts of other Slavonian hills. It differs profoundly
from the three previous associations, displaying independence in its floral
composition, ecological conditions and physiognomy. The floral composition
is dominated by the species of the Central European floral geo-element of the
alliance Fagion and the order Fagetalia. In Croatia, this clearly differentiates
it from the community Vicio oroboidi-Fagetum. The characteristic species are
Festuca drymeia and Cephalanthera longifolia, while the very frequent Carex
pilosa and Rubus hirtus have a large cover. Due to insufficient field recordings
and broader comparisons, beech stands dominated by the species Carex
pilosa and Festuca drymeia have been equated with the community Carici
pilosae-Fagetum from Central Europe in both this paper and in past phytocoenological
presentations in Croatia, although there are considerable differences
between them. The proper description, range and syntaxonomic
position of this community will be established in future research. The research
is being extended to encompass those parts of beech forests in Croatia which
have not been adequately studied so far (Slavonian hills, Banovina, Kordun,
the Ogulin area, Međimurje area). The research will also include lower units
of the association.




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 22     <-- 22 -->        PDF

J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10. CXXVI (2002), 439-457
šumskogospodarski kompleks. Radovi, 25/2:345-
362, Zagreb.


Pernar, N., J. Vukelić, 1994: O nekim odnosima
između kemijskih svojstava tla i sastava prizemnoga
rašća u bukovim šumama istočnoga Kalnika.
Zbornik Simpozija Pevalek: 71-78, Zagreb.


Rauš, Đ., 1968: Tabelarni prikaz fitocenološkog snimanja
u gospodarskoj jedinici "Zapadni Papuk"
i gospodarskoj jedinici "Južni Papuk" (rukopis).


Rauš, Đ., 1987: Šumarska fitocenologija. Sveučilišni
udžbenik, Sveučilište u Zagrebu, 313 str.


Rauš, Đ., J. Vukelić, 1991: Synoekologisch-vegetative
Eigenschaften der Rotbuche (Fagus sylvatica
L.) in pannonischen Gebiet Kroatiens. 3.
IUFRO-Buchensymposium, 127-141, Zvolen.


Rauš, Đ., I. Trinajstić, J. Vukelić, J. Medvedović,
1992: Biljni svijet hrvatskih šuma. U:
Rauš, Đ. (ur.), Šume u Hrvatskoj, Šumarski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu i J.P. "Hrvatske
šume", 33-77, Zagreb.


Rauš,Đ., 1995: Sto trajnih ploha Republike Hrvatske
(Ekološka istraživanja). Glas. šum. pokuse, 32:
225-376.


Regula-Bevilaqua, Lj., 1978: Biljni pokrov Strahinščice
u Hrvatskom zagorju. Disertacija, Sveučilište
u Zagrebu.


Soo, R., 1964: Die regionalen Fagion-Verbande und
Gesellschaften Siidosteuropas. Studia Biologica
Hungarica, I.


Šegulja, N., 1974: Biljni pokrov Vukomeričkih gorica.
Disertacija, Sveučilište u Zagrebu.
Šugar, I., 1972: Biljni svijet Samoborskog gorja. Disertacija,
Sveučilište u Zagrebu.


T6rok,K., J. Podani, A. Borhidi, 1989: Numerical
revision of the Fagion illyricum alliance. Vegetatio,
81:169-180.


Trinajstić, L, 1972: Fitocenološka istraživanja bukovih
šuma Gorskog kotara. Acta Bot. Croat.


31: 173-180.
Trinajstić , I., 1992: A contribution to the phytogeographical
classification of the Illyrian floral element.
Acta Bot. Croat., 51: 135-142.
Trinajstić , I., 1995: Plantgeographicaldivision of
forest vegetation of Croatia. Annales Forestales,
20/2: 37-66, Zagreb.
Trinaj stić, I., 1995b: Samoborsko gorje, a refuge of
various floral elements between the Alps and the
Dinaric Mountains. Acta. Bot. Croat. 54, 47-62.
Trinaj stić, I. 1996: Fitocenološke značajke primorskih
bukovih šuma - As. Seslerio autumnalis-
Fagetum (Ht.) M. Wraber u Hrvatskoj. U:


Mayer, B. (ur.): Unapređenje proizvodnje biomase
šumskih ekosustava. Znanstvena knjiga 1:
365-376, Šumarski fakultet & Šumarski institut
Jastrebarsko, Zagreb.


Trinajstić, I., 1997: Phytogeographical analysis of
the illyricoid floral element. Acta Biol. Slovenica,
41(2-3): 77-85, Ljubljana.


Trinaj stić, L, J. Fran j ić, 1999: Šume bukve s dlakavim
šašem (Carici pilosae-Fagetum Oberdorfer
1957) u vegetaciji Hrvatske. Šumarski list,
123(7-8): 311-321.


Vukelić, J., D. Baričević, 1996: Fitocenološka
usporedba dinarskih i panonskih bukovo-jelovih
šuma (Abieti-Fagetum s.l.) u Hrvatskoj. U:
Mayer, B. (ur.): Unapređenje proizvodnje biomase
šumskih ekosustava. Znanstvena knjiga 1:
87-96, Šumarski fakultet & Šumarski institut
Jastrebarsko, Zagreb.


Vukelić, J.,Đ. Rauš, 1998: Šumarska fitocenologija
i šumske zajednice u Hrvatskoj. Šumarski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, 310 str.


Weber, H. E., J. Moravec, J. P Theurillat,
2000: International Code of Phytosociological
Nomenclature. 3rd. Edition. J. Veg. Sci.
ll(5):739-766.


Wiliner, W., 2001: Neue Erkenntnisse zur Synsystematik
der Buchenwalder. Linzer boil. Beitr.,
33/1:527-560.


Župančič, M, V Žagar,B. Šurina, 2000: Predpanonski
bukovi asociaciji v severovzhod Sloveniji.
Razprave 4. raz. SAZU 41-2(4): 179-248,
Ljubljana.




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 21     <-- 21 -->        PDF

J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10. CXXVI (2002). 439-457
šuma slavonskog gorja. Radovi, 39, Šumarski
institut Jastrebarsko, 213 str.


Cestar, D.,V. Hren, Z. Kovačević, J. Martino vić,
Z. Pelcer, 1981: Ekološko-gospodarski
tipovi šuma na području Moslavačke gore. Radovi,
41, Šumarski institut Jastrebarsko, 70 str.


Cestar, D., V. Hren, Z. Kovačević, J. Martinović,
Z. Pelcer, 1982a: Ekološko-gospodarski
tipovi šuma gorja Hrvatskog zagorja. Radovi,
48, Šumarski institut Jastrebarsko, 113 str.


Cestar, D., V. Hren, J. Martinović, Z. Kovačević,
Z. Pelcer, K. Bezak,V. Krejči, A.
Krznar, V. Lindić, B. Vrbek, 1982b: Prirodni
šumski rezervat "Medveđak". Radovi 50,
Šumarski institut Jastrebarsko, 40 str.


Cestar, D., V. Hren, Z. Kovačević, J. Martinović^
. Pelcer, 1983: Ekološko-gospodarski
tipovi šuma područja Bilogore. Radovi, 57,
Šumarski institut Jastrebarsko, 96 str.


Cimperšek , M., 1988: Ekologija naravne obnove v
subpanonskem bukovju. Zbornik gozdarstva in
lesarstva, 31: 121-184, Ljubljana.


Ehrendorfer, F., 1973: Liste der Gefasspflanzen
Mitteleuropas. G. Fischer Verlag, Stuttgart.


Franj ić, J., Ž. Škvorc &A. Čar ni, 2001: Numerička
analiza fitocenoloških snimaka u bukovo-jelovim
šumama (Abieti-Fagetum s. 1.) u Hrvatskoj.
Šumarski list 125 (1-2): 19-26.


Fukarek, P, 1978: Verbreitungsgebiete einiger Charakterarten
der slowenischen und croatischen
Buchenwalder und ihre Bedeutung fur die regionale
Gliederung des dinarischen Florengebietes.
Poroč. Vzhodnoalp.-Dinar. Druš. Preuč. Veg;


14: 147-157, Ljubljana.
Horvat, A. O., 1972: Die Vegetation des Mecsekgebirges
und seiner Umgebung. Akademiai Kiado,
Budapest.
Horvat, I., 1938: Biljnosociološka istraživanja šuma
u Hrvatskoj. Glas. šum. pokuse, 6: 127-279,
Zagreb.
Horvat, I., 1963: Šumske zajednice Jugoslavije. Šumarska
enciklopedija, I. izdanje, 2: 560-590.
Horvat, I., V. Glavač,H. Ellemberg, 1974: Vegetations
Siidosteuropas, G. Fischer Verlag,
Stuttgart.
Hruška-Dell´ Uomo, K, 1974: Biljni pokrov Moslavačke
gore. Disertacija, Sveučilište u Zagrebu.
Janković, M., V. Mišić, 1980: Šumska vegetacija i
fitocenoze Fruške gore. Matica srpska, Monografije
Fruške gore, 191 str., Novi Sad.
Kosir,
Ž., 1962: Ubersicht der Buchenwalder im
Ubergangsgebiet zwischen Alpen und Dinariden.


Mitt. Ostalp.-Dinar. Pflanzensoziol. Arbeitsgem,


2: 54-66, Padova.
Kosir, Ž., 1979: Ekološke, fitocenološke in gozdnogospodarske
lastnosti Gorjancev v Sloveniji.
Zbornik gozdarstva in lesarstva 17(1): 1-242,
Ljubljana.
Ko š i r, Ž., 1994: Ekološke in fitocenološke razmere v
gorskem in hribovitem jugozahodnem obrobju
Panonije. Zveza gozdarskih društev Slovenije,
Ljubljana, 149 s.
Lasen, C, F. Prosser, 1995: Verbreitung, okologie
und soziologie der Illyrischen elemente in den
provinzen Belluno und Trient (und anschliessenden
vor Alpen), Norditalien. Acta Bot. Croat.,


54: 63-88.
Magic, D., 1968: Waldgesellschaften der Eichen-
Hainbuchen- und Buchenwalder mit Festuca drymeia
Mert. Et Koch im Slowakischen Erzgebirge.
Biologicke prace, 14/4: 73-106, Bratislava.
Marinček, L., L. Mucina, M. Župančič, L.
Poldini, I. Dakskobler, M. Accetto,
1993: Nomenklatorische revision der Illyrischen
Buchenwalder (Verband Aremonio-Fagion).
Studia Geobotanica, 12 (1992): 121-135.
Marinček , L., 1995: Submontane Buchenwalder
Illyriens. Acta Bot. Croat., 54: 131-140.
Matić, S., B. Prpić, Đ. Rauš, A. Vranković,
1979: Rezervati šumske vegetacije Prašnik i
Muški bunar (Studija ekološko-uzgojnih osobina),
šumsko gospodarstvo Josip Kozarac, 131
str, Nova Gradiška.
Medvedović , J., 1990: Sinekologija zajednice
obične jele (Abies alba Mill.) u sjevernoj
Hrvatskoj i floristički parametri važni za gospodarenje
bukovo-jelovim šumama. Disertacija,
Sveučilište u Zagrebu.
Miiller, Th., 1992: 4 Verband: Fagion sylvaticae
Luquet 76. U: E. Oberdorfer (ur.), Siiddeutsche
Pflanzengesellschaften. Ed. 2,4, Zekstband:
193-249.
Oberdorfer, E., 1957: Siiddeutsche Pflanzengesellschaftten.
Pflanzensoziologie, Jena, 10: 564 str.
Pelcer, Z., 1975: Fitocenološko raščlanjenje šuma
ličke visoravni i njihova uređenje na ekološkovegetacijskoj
osnovi. Disertacija, Šumarski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, 169 str.
Pelcer,Z., 1978: Šuma bukve s kukurjekom (Helleboro-
Fagetum Pelcer ass. Nova). Mitt. Ostalp.-Dinar.
Pflanzensoziol. Arbeitsgem, 14: 263-270,
Ljubljana.
Pelcer,
Z., V Lindić, 1990: Karlovačko-slunjska
krška ploča. Specifični ekološko-vegetacijski i




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 20     <-- 20 -->        PDF

J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10. CXXVI (2002), 439-457
ZAKLJUČCI -
--Conclusions


Temeljem provedene analize u submontanskom i
montanskom pojasu Hrvatske, a u okviru ilirske vegetacijske
zone i sveze Aremonio-Fagion, utvrdili smo tri
asocijacije: Lamio orvalae-Fagetum, Hacquetio-Fagetum
i Vicio oroboidi-Fagetum. U srednjoeuropskoj vegetacijskoj
zoni i svezi Fagion utvrdili smo zajednicu
Carici pilosae-Fagetum. Pri tome smo iznijeli nekoliko
temeljnih novih činjenica:


a) Bukova šums s mrtvom koprivom (Lamio orvalae-
Fagetum) raste samo na Dinaridima i na krajnjem
sjeverozapadu Hrvatske od 400 do 800 metara, a ne
i u ostalom dijelu panonskoga gorja, kako se ranije
opisivalo. Odlikuje ju bogatstvo ilirskih, posebno
dinarskih vrsta, koje ju razlikuju od ostalih bukovih
zajednica. To su Rhamnus alpinus ssp. fallax, Calamintha
grandiflora, Omphalodes verna i Scopolia
carniolica.


b) Bukova šuma s volujskim okom (Hacquetio-Fagetum)
raste u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, na nešto nižim
(400-700 m) sušim terenima od prethodne.
Svojstvene su vrste Hacquetia epipactis, Primula
vulgaris i Aposeris foetida. Brojne su ilirske vrste
razlikovne jer su od nje na istok rjeđe ili ne pridolaze,
primjerice Lamium orvala, Hacquetia epipactis,
Cardamine trifolia, Dentaria enneaphyllos i druge.


c) Bukova šuma s grahoricom (Vicio oroboidi-Fagetum)
raste najčešće na distričnom smeđem tlu slabije
kisele reakcije, na metamorfnom i eruptivnom
supstratu slavonskoga gorja, u uvjetima manje humidnosti
klime i na visinama iznad 350 metara. Zonalnoga
je karaktera, a u tipološkim istraživanjima
uglavnom je opisivana kao Asperulo-Fagetum.
Znatno je manji broj i pokrovnost ilirskih vrsta
nego u prethodnim zajednicama, ali je vrste Vicia


oroboides, Knautia drymeia, Ruscus hypoglossum,
Aposerisfoetida, Epimedium alpinum, Primula vulgaris,
Cyclamen purpurascens, Helleborus odorus,
Euonimus latifolia, Dentaria polyphylla, Erythronium
dens-canis još uvijek određuju unutar sveze
Aremonio-Fagion.


d) Na Bilogori i Kalniku, na rubovima i nižim dijelovima,
rjeđe na vrhovima i višim dijelovima ostalih
slavonskih gora raste bukova šuma s trepavičastim
šašem (Caricipilosae-Fagetum), prije u tipološkim
istraživanjima opisivana unutar sveze ilirskih šuma.
Ona se od triju prethodnih asocijacija bitno razlikuje
jer pokazuje samostalnost u flornom sastavu,
ekološkim uvjetima i fizionomiji. U flornom sastavu
prevladavaju vrste srednjoeuropskoga flornoga
geoelementa, sveze Fagion i reda Fagetalia. Time
je za Hrvatsku jasno odvojena od zajednice Vicio
oroboidi-Fagetum. Svojstvene su vrste Festuca
drymeia i Cephalanthera longifolia, vrlo su česte i s
velikom pokrovnošću Carexpilosa i Rubus hirtus.


e) Šira sustavna istraživanja bukovih šuma, poglavito
njihova pedološko-vegetacijskoga kompleksa, koja
se provode u Zavodu za uzgajanje šuma šumarskoga
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, vrlo će brzo dati
relevantne odgovore na neke dvojbe iznesene u
ovom radu, poglavito za zajednicu Carici pilosae-
Fagetum. Također će osvijetliti i ostalu problematiku
vezanu uz bukove šume u područjima gdje nisu
uopće istraživane ili pak nisu dostatno istražene
(slavonsko gorje, Banovina, Kordun, ogulinsko područje,
međimursko prigorje).


LITERATURA -References


Baričević,D., 2002: Bukove šume požeškoga gorja
(u pripremi za tisak).


Barkman, J., J. Moravec, S. Rauschert, 1986:
Code der pflanzensoziologischen Nomenklatur.
Vegetatio, 67 (3): 159-195.


Bertović,S.,D. Cestar, V. Glavač,V. Hren, Z.
Kovačević, J. Martinović, 1974: Tipološke
značajke šuma u gospodarskoj jedinici
"Brod na Kupi". Radovi, 21, Šumarski institut
Jastrebarsko, 119 str.


Bertović, S., A. Ž. Lovrić, 1987: Šumske zajednice
Jugoslavije, SR Hrvatska. Šumarska enciklopedija,
II. izdanje, 3: 395^04.


Borhidi , A., 1963: Die Zonologie des Verbandes Fa


gion illyricum. 1. Allg. Teil. Acta bot. Acad. scient.
hung., 9: 259-297.


Borhidi , A., 1965: Die Zonologie des Verbandes Fagion
illyricum.2. Systematischer Teil. Ebenda,
lis: 53-102.


Cerovečki,Z., 1996: Termofilne bukove šume planine
Ivanščice. Šumarski list, 120 (9-10): 419-424.


Cestar, D., V. Hren, Z. Kovačević, J. Martinović,
Z. Pelcer, 1976: Ekološko-gospodarski
tipovi šuma na području Nacionalnog parka
Plitvička jezera. Radovi, 28, Šumarski institut
Jastrebarsko, 87 str.


Cestar, D., V. Hren, Z. Kovačević, J. Martinović,
Z. Pelcer, 1979: Tipološke značajke




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 19     <-- 19 -->        PDF

J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE F1TOCENOLOŠKE SPOZNAJH O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10, CXXVI (2002), 439-457
U jednoj koloni sa stupnjem udjela 1 pridolazi još 37 vrsta.


Another 37 species occur in one column with the participation degree 1.




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 18     <-- 18 -->        PDF

Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOSKK SPOZNAJE O BUKOVIM SUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10. CXXVI (2002), 439-457




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 17     <-- 17 -->        PDF

Šumarski list br. 9-10, CXXVI (2002), 439-457


451




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 16     <-- 16 -->        PDF

J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOSKE SPOZNAJE O BUKOVIM SUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-I 0, CXXVI (2002), 439-457


ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 15     <-- 15 -->        PDF

J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE F1T0CEN0L0SKE SPOZNAJE O BUKOVIM SUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10, CXXVI (2002), 439-457


ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 14     <-- 14 -->        PDF

J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOSKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9 10. CXXV1 (2002), 439-457
Iz dosadašnjega je prikaza vidljivo kako smatramo
da u našem panonskom gorju uz acidofilne bukove
šume rastu dvije bukove zajednice koje se međusobno
razlikuju. Riječ je, dakle, o zajednici Vicio oroboidi-Fagetum
i o zajednici opisanoj pod nazivom Carici
pilosae-Fagetum. Razlike u flornom sastavu, fizionomiji
i ekološkim uvjetima već smo naveli. Slika 4 prikazuje
rezultate usporedbe multivarijantnom statističkom
analizom (klasterska analiza i multidimenzionalno
skaliranje) između 2 puta po 20 snimaka tih dviju zajednica
na Požeškoj i Babjoj gori. Osim snimka br. 187
uočljivo je jasno razdvajanje na relativno visokoj razini.


Bukova šuma sa trepavičastim šašem pridolazi na
Kalniku (Rauš 1995; snimak br. 2 iz Stupa je iznimno
dobar prikaz najčešćega flornoga sastava zajednice u
kolinskom pojasu), zatim dijelom Poluma, u Dugačkom
brdu (9 snimaka Pernar i Vukelić 1994), čitavom Bilogorom
(Pelcer u: Cestar i dr. 1983), fragmentarno
Moslovačkom gorom (Pelcer u: C e s t a r i dr. 1981) i
dalje više rubom i nižim dijelovima, a manje u višim
dijelovima ostalih slavonskih gora (Pelce r u: Cesta r
i dr. 1978, Trinaj stić i Franj ić 1999), gdje prevladava
asocijacija Vicio oroboidi-Fagetum. Na istoku, na
Požeškoj i Babjoj gori Baričević je utvrdio tipski
građene sastojine. U vertikalnom pogledu pridolazi već
iznad 200 m, optimum je 300 do 400, no na Psunju
(Muški bunar) nalazimo i na 750 m florno bogate sastojine
sa svim glavnim elementima asocijacije Carici
pilosae-Fagetum (Rauš u: Matić i dr. 1978).


Zajednicu ovdje opisujemo na temelju 45 snimka iz
Bilogore, Kalnika, Požeške i Babje gore, manje iz ostalih
slavonskih gora. Usporedbom sintetskih snimaka u
tablici 1 je uočljiv smanjen broj i sudjelovanje ilirskih
vrsta. Stalnije su vrste tek Ruscus hypoglossum i s malom
pokrovnošću Knautia drymeia i Vicia oroboides,
dok su nestalni i samo mjestimično nazočni Cyclamen
purpurascens, Epimedium alpinum, Erithronium denscanis
i vrste roda Helleborus. Od 45 snimaka polovica
ih ima po jednu ili nijednu ilirsku vrstu, stoje bio glavni
razloga da su Trinaj stić i Franj ić (1999) prihvatili
srednjoeuropsku asocijaciju.


U drveću prevladava bukva, češće su primiješani
grab i hrast kitnjak, dok je sloj grmlja nerazvijen ili
vrlo siromašan. U prizemnom rašću prevladava svojstvena
vrsta Festuca drymeia i Carex pilosa (po našem
mišljenu ipak vrsta Carpinion), a čitave facijese ponegdje
gradi čupava kupina, Rubus hirtus. Ona je osobito
obilna kod jačega otvaranja sklopa i tamo gdje je problematična
podstojna etaža pa znatno otežava obnovu
šuma. Pelcer za svojstvene vrste navodi vrste Carex pilosa,
Ruscus hypoglossum i Vinca minor, a Trinaj stić i
Franjić uz dlakavi šaš i vrstu Cephalanthera longifolia.
Od ostalih bukovih zajednica kao razlikovne vrste dobro
se uklapaju vrste Carpinion, ponajprije Stellaria


holostea. Raščlanjenost ove zajednice bit će iznimno
zanimljiva: u nižim dijelovim uočavamo znatnu primiješanost
kitnjaka i graba i vrsta Carpinion, na plićim
tlima acidofilnije vrste, ponajprije s vrstom Luzula luzuloides,
zatim se uočava dio sastojina s termofilnijim
vrstama i tako dalje.


Bukova šuma s trepavičastim šašem u središtu i optimumu
rasprostranjenosti u Hrvatskoj raste na ilimeriziranom
i smeđem ilimeriziranom tlu, na suhom i vlažnom
facijesu karbonatnoga lesa, dakle na tlima vrlo
dobrih fizikalnih i kemijskih svojstava koja se ubrajaju
medu najplodnija šumska tla u nas (Martinović u:
Cestar i dr. 1983). Zajednica je većinom u kolinskim
položajima azonalna, na padinama prema jarcima i na
sjevernim stranama, dok se na višim položajima i rebrima
nižega gorja može smatrati zonalnom. No, kod
njezine sindinamike mora se biti vrlo oprezan, jer ni na
jednu drugu zajednicu u ovom području i na visinama
od 150 do 400 m nije imao antropogeni utjecaj toliki
učinak kao na nju. Sigurno smo na Kalniku utvrdili
neke sastojine koje po sastavu tla i drugim svojstvima
pripadaju mješovitim šumama hrasta kitnjaka, bukve i
graba, a danas pripadaju bukovim sastojinama s pokojim
grabom ili su često mješovite kitnjakovo-bukove
šume pretvorene u grabike.


Na kraju prikaza ove zajednice napominjemo da
ćemo njen sastav, točan areal, raščlanjenost, sintaksonomsku
pripadnost i odnose prema srodnim zajednicama
preciznije utvrditi nakon završetka istraživanja
koja su u toku.




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 13     <-- 13 -->        PDF

J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOSKE SPOZNAJE O BUKOVIM SUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9 10. CXXV1 (2002), 439-457
no upućuje na zaključak da bez opsežnoga snimanja noga, pogotovo jer su šumskogospodarske osnove,
sastojina na Papuku, Psunju, Bilogori, istočnom Kalni- gospodarska podjela i ekološko-gospodarski tipovi u
ku i Dilju nije moguće drugačije rješenje od predlože- Hrvatskoj temeljeni na takav način.


Slika 4. Statistička usporedba zajednica Vicio oroboidi-Fagetum i Carici pilosae-Fagetum na
Babjoj gori (Baričević 2002)


Fig. 4 A statistical comparison of the communities Vicio oroboidi-Fagetum and Carici pilosae-
Fagetum on Babja Gora (Baričević 2002)




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 12     <-- 12 -->        PDF

J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJK KITOCENOLOSKE SPOZNAJE O BUKOVIM SUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9- 10. CXXVI (2002), 439-457
d) Caricipilosue-Fagetum - bukova šuma s trepavičastim šašem


Bukove sastoji ne panonskoga gorja opisane u ranijim
fitocenološkim radovima pod nazivom Carici pilosae-
Fagetum s autorima "Pelcer prov." (Pelcer u:
Cestar i dr. 1979, 1983, Rauš i dr. 1992, Vukelić i
Rauš 1998) ili Oberdorfer (Trinajstić i Franjić
1999) bile su svakako najintrigantnija zajednica za fitocenološku
analizu. U ovom smo se radu držali njezina
opisa u citiranoj literaturi, ali smo sigurni da njezine fitocenološke
karakteristike i sistematski položaj nisu riješeni
na zadovoljavajući način. Nedostaju detaljna fitocenološka
i pedološka istraživanja ove zajednice na području
njezina pridolaska u Hrvatskoj te vrlo precizna
analiza odnosa prema srodnim zajednicama, što je još
uvijek predmet recentnih rasprava (usp. Župančič,
Žagar iŠurina 2000). Zbog toga ćemo samo kratko
raspraviti dvojbe na temelju dosadašnjih istraživanja.


Sastojine koje ovdje razmatramo kao zajednicu Carici
pilosae-Fagetum prvi je u nas izdvojio i provizorno
opisao Pelcer (u: Cestar i dr. 1979, 1983) unutar
sveze ilirskih bukovih šuma. No, Oberdorfer je pod


Slika 3. Bukova šuma s trepavičastim šašem {Carici pilosae-
Fagetum) na Bilogori
Fig. 3 Beech forest with sedge (Carici pilosae-Fagetum) on
Bilogora


tim nazivom još 1957. godine opisao u Njemačkoj drugačije
srednjoeuropske bukove šume podvrgnuvši ih
svezi Fagion, a usporedbu su proveli TrinajstićFranjić 1999. godine. Unatoč razlikama, koje po našem
mišljenju nisu dovoljno analizirali, zaključili su
da naše sastojine pripadaju srednjoeuropskoj Oberdorferovoj
zajednici koja je u kasnijim radovima doživjela
transformaciju. Priključena je središnjoj asocijaciji
Galio odorati-Fagetum unutar sveze Fagion (Th.
Miiller 1992), za što Trinajstić i Franjić ne nalaze
opravdanja. Ako se uzme u obzir to priključivanje, razlika
je prema našim sastojinama još veća.


U radovima hrvatskih fitocenologa nisu uzimane u
razmatranje neke druge srodne asocijacije pa potpuna
analiza nije nikada ni napravljena. U slovačkom Rudogorju
Magic je 1968. godine opisao sličnu zajednicu
pod nazivom Festuco drymeiae-Fagetum, no u njoj ne
raste čitav niz vrsta iz naših sastojina (primjerice Ruscus
hypoglossum, Carexpilosa, Knautia drymeia, Stellaria
holostea, Euphorbia dulcis, Arum maculatum,
Glechoma hirsuta, Circea lutetiana i druge).


Na slovenskoj strani Macelja Cimperšek (1988)
opisuje zajednicu Festuco drymeiae-Fagetum unutar
sveze ilirskih bukovih šuma, no zbog razlika njegove i
Magicove asocijacije Župančič, Žagar iŠurina
(2000) Cimperšekovu zajednicu obuhvaćaju novom
zajednicom Polysticho setiferi-Fagetum. Od te asocijacije,
kao i od Koširove subpanonske varijante asocijacije
Hedero-Fagetum var. Polystichum setiferum razlikuju
se naše sastojine izostajanjem temeljne vrste
Polystichum setiferum, zatim Lamium orvala te drugih,
poglavito ilirskih. Vrstu Polystichum setiferum registrirao
je samo Baričevi ć (2002) na Babjoj gori
u samo jednom snimku. U flornom sastavu našim sastojinama
mnogo su sličnije sastojine iz Fruške gore,
gdje su Janković i Mišić 1980. opisali dvije asocijacije
Festuco montane (drymeiae)-Fagetum moesiacae,
jednu s kitnjakom (petraeae), a drugu s grabom
(betuli). Vidimo da su ih opisali s mezijskom bukvom
bez ikakve sociološko-sintaksonomske analize. Na
jugu Mađarske već je Borhidi (1963) upozorio na
sličnost hrvatskih i mađarskih sastojina s vrstom Festuca
drymeia unutar asocijacije Vicio oroboidi-Fagetum,
a bukove šume sličnoga sastava kao asocijacija
Festuco drymeiae-Fagetum opisuje A. O. H or vat
(1973) na Mecseku. I na kraju upućujemo na istraživanja
Regule-Bevilacque (1978), koja je na Strahinščici
u okviru gorske bukove šume Fagetum illyricum
montanum opisala subasocijaciju festucetosum
drymeiae, za koju navodi da dolazi posve ekološki,
protivno velikoj i srodnoj asocijaciji Vicio oroboidi-
Fagetum, koja je postavljena u geografskom smislu te
se na malom prostoru ne može potvrditi. Sve navede




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 11     <-- 11 -->        PDF

.1. Vukclić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10, CXXVI (2002), 439-457


Slika 2. Zajednica Vicio oroboidi-Fagetum na Požeškoj gori
Fig. 2 The community Vicio oroboidi-Fagetum on Požeška Gora


vom redu Papuka, Požeške i Babje gore. Uz svojstvenu
vrstu Vicia oroboides, ključne ilirske vrste koje još pridolaze
u toj asocijaciji na našom snimcima su Knautia
drymeia, Ruscus hypoglossum, Aposeris foetida, Epimedium
alpinum, Primula vulgaris, Cyclamen purpurascens,
Helleborus odorus, Euonimus latifolia, Dentaria
polyphylla, Erythronium dens-canis i one je podređuju
svezi Aremonio-Fagion. Premda rijetko, prisutna
je i Aremonia agrimonoiđes.


Pozornost zaslužuju i vrste koje Borhidi, jedan od
autora zajednice, navodi kao svojstvene: Vicia oroboides,
Dentaria enneaphyllos, Monotropa hypopytis, Ruscus
hypoglossum i Festuca drymeia, no to analiza snimaka
iz slavonskoga gorja nije mogla potvrditi (Cestar
idr. 1978, Baričević 2002, Rauš 1995). Isto to
za Vukomeričke gorice navodi Šegulja (1974), a za
Strahinščicu Regula-Bevilacqua (1978). Inače je
kod ove prijelazne zajednice ilirskoga i srednjoeuropskoga
flornoga područja izražen problem svojstvenih,
ali i prisutnih njezinih razlikovnih vrsta, dok je broj i
udio razlikovnih vrsta drugih zajednica prema njoj znatan.
Vrste reda Quercetalia pubescentis mogu lokalno
poslužiti kao razlikovne u odnosu na prethodne zajednice.
To je i razumljivo budući da bukove šume s mrtvom
koprivom odnosno volujskim okom uspijevaju u hladnijim,
humidnijim uvjetima i zatvorenijim masivima - bliže
alpskim utjecajima nego stoje panonsko gorje.


Središte rasprostranjenosti asocijacije Vicio oroboidi-
Fagetum u Hrvatskoj su samo malim dijelom kolinski,
mnogo češće submontanski i montanski položaji,


sve do vrhova nižega gorja, odnosno panonskih bukovojelovih
šuma na Papuku. Zapadna je granica po prilici s
Kalnikom jer se nakon toga sreću spomenute ilirske
vrste koje u slavonskom gorju ne rastu i zajednice
Hacquetio-Fagetum odnosno Lamio orvalae-Fagetum.
Bukova šuma s grahoricom raste najčešće na distričnom
smedem tlu na metamorfnom i eruptivnom supstratu,
rjeđe na eutričnom smedem ilimeriziranom tlu na laporu.
Visinska amplituda pridolaska je 500 m. Zbog položaja
gorja u kojem pridolazi, osim ilirskoga obilježja,
gube se elementi šuma visokih terena kakve u Sloveniji
nosi asocijacija Hacquetio-Fagetum. Ponegdje je izraženo
i acidofilno obilježje jer sastojine ove zajednice
često okružuju sastojine zajednice Luzulo-Fagetum.


Za šumarsku praksu u Hrvatskoj je veoma važno napomenuti
da se šume koje je u tipološkim istraživanjima
panonskoga gorja Pelcer (u:Cestar idr. 1978, 1982,
1983) provizorno opisivao kao Asperulo (ili Galio)-
Fagetum trebaju shvatiti kao Vicio oroboidi-Fagetum.
Naime, Asperulo-Fagetum je središnja asocijacija srednjoeuropskih
bukovih šuma sveze Fagion i unatoč srodnosti
(neusporedivo izraženijoj u asocijaciji Festuco
drymeiae-Fagetum) razlikuje se od naših šuma.


Prema istraživanjima Župančiča, ZagaraŠurine (2000) u Hrvatskoj raste ova asocijacija kao
geografska varijanta Hacquetia epipactis, subvarijanta
Helleborus atrorubens, što je s obzirom na razlike u
arealima između vrste Hacquetia epipactis i asocijacije
Vicio oroboidi-Fagetum više nego upitno.




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 10     <-- 10 -->        PDF

J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM SUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10, CXXV1 (2002), 439-457
b) Hacquetio-Fagetum Kosir 1962 - bukova šuma s volujskim okom


Bukova šuma s volujskim okom sa središtem rasprostranjenosti
u submontanskom pojasu šuma Slovenije
nije dosad detaljnije opisivana u Hrvatskoj i samo
ju navodi Trinajsti ć (1995) u fitogeografskom pregledu
šumske vegetacije Hrvatske. Zajednicu pod tim
nazivom prvi je opisao Kosir 1962. godine, a 1979.
detaljno istražio na Gorjancima - susjednom području
Samoborskoga gorja. Općenito se može reći da asocijacija
pridolazi u zapadnom i središnjem dijelu ilirske
florne provincije, u predalpskom i preddinarskom području.
U relativno ujednačenim ekološkim uvjetima
čini jedan zonalni vegetacijski pojas između 300 i 600
metara. Matični supstrat su karbonatne stijene, u prvom
redu vapnenac i dolomit, tla su tipa kalkokambisol,
mjestimično braunizirane rendzine. Razvijena je u
tri geografske varijante: u predalpskom prostoru varijanta
Anemone trifolia, između gorskih bukovih i nižih
kitnjakovo-grabovih šuma, u zapadnom dijelu dinarskoga
područja varijanta s vrstom Geranium nodosum
u području gdje prevladavaju bukovo-jelove šume, i s
najvećim arealom varijanta Ruscus hypoglossum koja
prodire i u subpanonsko gorje. Posljednja varijanta
tvori zonalni vegetacijski pojas 200 do 600 metara i većim
dijelom odgovara snimcima iz sjeverozapadne Hrvatske.
No, vrste koje navode slovenski autori za razlikovanje
te varijante (Ruscus hypoglossum, Epimedium
alpinum, Omphalodes verna, Calamintha grandiflora i
Acer obtusatum) u Hrvatskoj samo malim dijelom odgovaraju.
Osim širokolisne veprine i lipice ostale ne
rastu u zajednici Hacquetio-Fagetum u području u kojem
smo utvrdili pripadnost toj zajednici. To se odnosi,
na primjer, na Samoborsko gorje (Sugar 1972), Strahinščicu
(Regula-Bevilacqua 1978), pa ni u Horvatovim
snimcima subasocijacije lathyretosum verni,
koja je prototip varijante Ruscus hypoglossum subvarijante
Helleborus atrorubens (Marinček 1995), ne
rastu Omphalodes verna i Calamintha grandiflora, a
po našoj ocjeni rijetke su i u Sloveniji u toj jedinici. Za
svojstvene vrste asocijacije Kosi r (1972) navodi vrs


te Hacquetia epipactis, Aposeris foetida i Primula vulgaris.
Na našim analiziranim snimcima ne pokazuju te
vrste izrazitu sklonost toj zajednici, no u njoj su u odnosu
na ostale bukove šume relativno najrasprostranjenije.
One ju diferenciraju od montanskih šuma Lamio
orvalae-Fagetum i uz ostale vrste sveze Aremonio-Fagion
daju nesumnjivo ilirski karakter.


Zaključno za ovu zonalnu zajednicu možemo reći
da dolazi u gorju sjeverozapadne Hrvatske na karbonanoj
podlozi, najčešće na neutrofilnim nešto sušim tlima
na prijelazu kolinskoga u montanski i u donjem dijelu
montanskoga pojasa (300-800 m). Od bukove šume s
mrtvom koprivom ističe se nedostatkom nekih ilirskih
vrsta dinarske rasprostranjenosti (Rhamnus alpinus
ssp. fallax, Scopolia carniolica, Omphalodes verna,
Calamintha grandiflora, manje Isopyrum thalictroides,
Helleborus niger ssp. niger), a u njezinu sastavu
česte su vrste iz nižega pojasa šuma hrasta kitnjaka i
običnoga graba. Na istok prema slavonskom gorju sa
završetkom areala ove zajednice smanjuje se udio ili
prestaju vrlo važne ilirske vrste (Lamium orvala,
Hacquetia epipactis, Cardamine trifolia), ali su rjeđe
vrste i ostalih sistematskih jedinica, primjerice Prenanthes
purpurea, Gentiana asclepiadea, Lilium martagon,
Phyteuma spicatum, Phyllitis scolopendrium i
drugih. Time je areal ove bukove šume ograničen zasad
na sjeverozapadnu Hrvatsku.


Mora se napomenuti da submontanske bukove šume
na Banovini i Kordunu nisu fitocenološki istražene
i daje vrlo vjerojatno da će se ova zajednica utvrditi i
na tom području. U prilog tomu ide Pelcerova i Lindićeva
tvrdnja (1990) u prikazu vegetacije karlovačkoslunjske
krške ploče. Opisujući montansku bukovu
šumu, oni ističu da bi "pridjev submontanum bolje odgovarao
sastojinama u podbrđu Korduna, gdje zauzimaju
pojas od 250 do 500 metara", a u flornom sastavu
navode ilirske vrste Epimedium alpinum, Omphalodes
verna, Ruscus hypoglossum i druge.


c) Vicio oroboidi-Fagetum Borh. 1963 - bukova šuma s grahoricom


Detaljniji opis, raščlanjenost i kartografski prikaz
ove zajednice sa središtem u sjevernoj Hrvatskoj donosi
Borhid i 1963. godine na osnovi Horvatove subasocijacije
Fagetum boreale lathyretosum, što se ne
može reći za sve Horvatove snimke iz 1938. godine.
Kao što smo istakli, tu smo subasocijaciju u većem dijelu
poistovjetili s prethodno opisanom zajednicom


Hacquetio-Fagetum.
Za asocijaciju Vicio oroboidi-Fagetum Borhidi
(1963) i Marinček (1995) ispravno ističu smanjenu pokrovnost
i broj ilirskih vrsta i povećan udio srednjoeuropskoga
flornoga geoelemnta u odnosu na prethodno


opisane zajednice. Smatraju daje riječ o zonalnoj zajednici
u submontanskom pojasu subpanonskoga područja
Hrvatske koja dolazi na "karbonatnim otocima", da
još sadržava vrste asocijacije Hacquetio-Fagetum, ali s
mnogo manje vrsta ilirske sveze Aremonio-Fagion, pri
čemu vrste ilirsko-dinarske rasprostranjenosti potpuno
izostaju. S druge strane ističu da tu rastu Vida oroboides,
Festuca drymeia i Polystichum setiferum, koje se
pak ne nalaze u drugim submontanskim bukovim šumama
ilirskoga područja.


Naša se analiza temelji na 40 fitocenoloških snimaka
(tablica 1, kolone 4 i 5) iz slavonskoga gorja, u pr




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 9     <-- 9 -->        PDF

J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE F1TOCENOLOSKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9 10, CXXVI (2002), 439-457
a) Lamio orvalae-Fagetum - bukova šuma s mrtvom koprivom


Opće je prihvaćeno mišljenje daje to najčešća i najjasnije
definirana ilirska bukova šuma u Hrvatskoj. Raste
u dinarskom području kao klimatskozonska zajednica
od 400 do 800 metara, ispod bukovo-jelova pojasa.
Nastavlja se na sjevernim obroncima M. Kapele
do gorja sjeverozapadne Hrvatske. Tu je nalazimo u
Samoborskom gorju, na Macelju, Medvednici i Ivanščici,
ali na najvišem i najhumidnijem području, vlažnijim
i pretežno sjevernim stranama. Najistočnije je, istina
u prijelaznom sastavu, nalazimo na Moslovačkoj
gori u sastojinama s bogatstvom ilirskih vrsta, u prvom
redu Calamintha grandiflora i Omphalodes verna
(Hruška-Dell´ Uomo 1974). Sigurna je svojstvena
vrsta Lamium orvala, a osim nje od ilirskih u cijelom
hrvatskom arealu zajednice rastu Dentaria enneaphyllos,
Aremonia agrimonoides, Cyclamen purpurascens,
Hacquetia epipactis, Daphne laureola, Euonymus
latifolia. Zajednica nije jedinstvenoga sastava u
cijelom području rasprostranjenosti i u Hrvatskoj se
mogu lučiti dvije varijante: južna u dinarskom dijelu
koja se može označiti kao varijanta Calamintha gran


diflora, i sjeverna u gorju sjeverozapadne Hrvatske
koja se može označiti vrstom Corydalis cava. Razlikovne
vrste dinarske varijante uz velecvjetnu marulju su
još Rhamnus alpinus ssp. fallax, Omphalodes verna,
Lonicera alpigena i Scopolia carniolica. U sjevernom
dijelu areala (varijanta Corydalis cava) ove vrste rjeđe
su ili potpuno izostaju (iznimka Moslovačka gora), a
njezine diferencijalne vrste su Corydalis cava, Ruscus
hypoglossum, Vicia oroboides, Dentaria trifolia,
Euphorbia dulcis, Paris quadrifolia i neke termofilnije
(tablica 100; Horvat, Glavač i Ellenberg 1974).
Općenito se može zaključiti da se, ne računajući bukovo-
jelove šume, areal ove zajednice poklapa s arealom
vrste Lamium orvala (slika 1). Istočno od opisanoga područja
rasprostranjenosti Lamium orvala je evidentirana
vrlo rijetko, tek u Stupama na Kalniku (Rauš 1995) i u
Dubokoj kod Velike (Rauš 1968). Prema tomu bukova
šuma s mrtvom koprivom ne raste u slavonskom gorju,
što smo kao i drugi autori i sami često navodili (Rauš i
dr. 1992, Vukelić iRauš 1998).


Slika 1. Areali vrsta Lamium orvala, Hacquetia epipactis i Vicia oroboides (Trinajstić 1995b)
Fig. 1 Distribution ranges of the species Lamium orvala, Hacquetia epipactis and Vicia oroboides (Trinajstić 1995b)


Bukova šuma s mrtvom koprivom raste na vapnencima
i dolomitima, ponajprije na smeđem tlu na vapnencu
različitih reljefnih formi, nagiba, izloženosti i
kamenitosti. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj najčešće
raste u montanskom pojasu iznad bukove šume s volujskim
okom {Hacquetio-Fagetum), dok je vrlo rijetka
na sjevernim ekspozicijama iznad šuma kitnjaka i
graba.


Treba istaknuti da Borhidi (1963), kao i Marin ček
i dr. (1993), za prvi opis ove zajednice uzima Horvatovu
subasocijaciju brdske bukove šume sa šupljikom
(Fagetum croaticum boreale corydaletosum), pri čemu


18. snimak iz tablice 3 uzima kao nomenklaturni tip
zajednice, Horvata kao prvoga autora zajednice, a
Borhidija kao konačnoga koji ju je po nazivu i položaju
definirao. Horvatova subasocijacija corydaletosum prototip
je samo ovdje opisanoj varijanti sjeverozapadne
Hrvatske {Corydalis cava), a dinarska varijanta (Calamintha
grandiflora) prvi je put opisana sa samo 2 Horvatova
snimka iz Kapele u sastavu asocijacije Fagetum
sylvaticae croaticum australe. Napominjemo da je ova
fitocenoza utvrđena na području Plitvičkih jezera
(Cestar i dr. 1972), na Medveđaku (Cestar i dr


1982b), a njoj pripadaju i sastojine u Lici opisane pod
nazivom Dentario bulbiferae-Fagetum (P e 1 c e r 1975).
Zajednicu bi trebalo snimiti oko Vrbovskoga, na potezu
Severin-Skrad i na Kordunu. Tada bi se donio konačan
sud o njezinoj raščlanjenosti.




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 8     <-- 8 -->        PDF

J. Vukclic i D. Barićevic: NOVIJE FITOCUKOLOŠKK SI´O/NAJh 0 BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10, CXXVI (2002), 439-457
REZULTATI ISTRAŽIVANJA I RASPRAVA
Results of investigation and discusion


Uzimajući u analizu sve citirane rasprave te oko florno i prostorno precizno opisati samo s osnovnim
250 fitocenoloških snimaka mahom sintetskih tablica i ekološkim parametrima važnima za njihov pridolazak i
vlastitih istraživanja u posljednjih dvije godine rezul- rasprostranjenost. To su
tati pokazuju četiri šumske zajednice. Nastojali smo ih


Sveza Aremonio-Fagion (I. Horvat 1938) Ttirok, Podani et Borhidi 1989


Asocijacije Lamio orvalae-Fagetum (I. Horvat 1938) Borhidi 1963
Hacquetio-Fagetum Kosir 1962
Vicio oroboidi-Fagetum (I. Horvat 1938) Pocs et Borhidi 1960


Sveza Fagion sylvaticae Laquet 1926 em. Lohm. et R. Tx. in R. Tx 1954
Asocijacija Caricipilosae-Fagetum Oberdorfer 1957


Temeljno je polazište za njihovu identifikaciju florni srodnim i ranije opisanim asocijacijama u susjednom i
sastav, sociološka pripadnost pojedinih vrsta, u prvom srednjoeuropskom području. Podsveze kojima pripadaredu
vrsta ilirskoga flornoga geoelementa, a kod bukove ju asocijacije naznačit ćemo u fitocenološkom prikazu
šume s trepavičastim šašem vrlo je važna usporedba sa bukovih šuma u monografiji Obična bukva u Hrvatskoj.


Karta 1. Rasprostranjenost istraživanih bukovih zajednica u Hrvatskoj
Map 1 Distribution of studied beech communities in Croatia




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 7     <-- 7 -->        PDF

J. Vukclić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10. CXXVI (2002). 439-457
montanske bukove šume ilirske sveze Aremonio-Fagion
uključujući i dotadašnja stajališta hrvatskih fitocenologa
koji su se bavili bukovim šumama. Na temelju tih
dvaju radova u montanskom pojasu dinarskoga prostora
i gorja sjeverozapadne Hrvatske pridolazi bukova šuma
s mrtvom koprivom (Lomio orvalae-Fagetum), u submontanski
do montanski pojas rubnoga gorja panonske
nizine u sjeverozapadnoj Hrvatskoj prodire bukova
šuma s volujskim okom (Hacquetio-Fagetum), a u panonskom
gorju uglavnom od submontanskoga pojasa
najvažnija je zajednica bukve i grahorice (Vicio oroboidi-
Fagetum), kako je to već utvrdio Borhidi (1963).
Potrebno je istaknuti da sve te bukove šume, osim jasno
onih acidofilnih sveze Luzulo-Fagion, slovenski autori
opisuju unutar ilirskih bukovih šuma.


Velik problem svih navedenih radova i analiza, a
potječe još od Horvatovih početnih istraživanja, jest
nedostatak adekvatnoga fitocenološkoga materijala i
sustavnoga vlastitoga fitocenološkoga snimanja bukovih
šuma panonskoga gorja, odnosno područja istočno
od Medvednice.


Taj je dio bukovih šuma sustavno istraživao samo
Pelcer (u: Cestar i dr. 1979, 1981, 1982, 1983), no


ostajući uvijek na provizornim opisima i imenovanjima
dviju asocijacija: Asperulo-Fagetum, kao bukove
šume montanskoga pojasa, i Carici pilosae-Fagetum,
bukove šume s trepavičastim šašem u kolinskom i submontanskom
pojasu. Njih je Pelcer svrstao pod ilirske
bukove šume i nije ih uspoređivao s ostalim bukovim
šumama u Hrvatskoj i u srednjoj Europi, gdje su pod
tim nazivima već opisivane zajednice, ali drugačijega
sastava i u okvirima druge sveze. Točniji prikaz i poznavanje
zajednice Carici pilosae-Fagetum dali su nedavno
Trinajstić i Franjić (1999), no oni pod
njom razumijevaju sve ili barem većinu bukovih šuma
slavonskoga gorja, osporavaju joj ilirski karakter i podređuju
je srednjoeuropskoj svezi Fagion. Bolje poznavanje
tih šuma omogućila su recentna Baričevićeva
istraživanja (2002) Požeške i Babje gore, s velikim
brojem fitocenoloških snimaka, ali na relativno manjem
prostoru. Jednu termofilnu asocijaciju Laserpitio-
Fagetum opisao je Cerovečki na Ivanščici 1996.


Spomenimo samo i posljednju analizu sveze Aremonio-
Fagion (Willner 2001), koja za razliku od
analize Tor oka i dr. (1989) negira samostalnost ilirskih
šuma na razini posebne sveze.


METODA ISTRAŽIVANJA
The research method


Sva citirana istraživanja i ova usporedba provedeni
su po metodama srednj europske (Braun-Blanquetove)
metodologije. U fitocenološkoj tablici 1 usporedili
smo 9 sintetskih tablica hrvatskih fitocenologa koje
obuhvaćaju 130 izvornih snimaka. One predstavljaju
područje od Gorskoga kotara (Glavač u:Bertović
i dr. 1974), preko sjeverozapadne Hrvatske (Horvat
1938), Strahinščice (Regula-Bevi lacqua 1978),
širega područja Bilogore (Pelcer u: Cestar i dr.
1983), slavonskoga gorja (Pelcer u: Cestar i dr.
1979, Trinajstić i Franjić 1999) do Požeške i
Babje gore (Baričević 2002). Naravno da smo se za
dokaze i usporedbu koristili i brojnim drugim radovima
i fitocenološkim snimcima, pa ćemo ih citirati u
opisu zajednica. Posebna pozornost posvećena je vrstama
ilirskoga flornoga geoelementa jer su ključne za
identifikaciju i razgraničenje zajednica. Kako su stavovi
oko njihova broja, pa i značenja različiti, mi smo se
odlučili za vrste označene u nomenklaturnoj reviziji
zajednica sveze Aremonio-Fagion (Marinček i dr.
1993), ali i za one nešto šire rasprostranjenosti, tzv. ilirikoidne
(Trinajstić 1987, 1992, 1995), odnosno
subilirske (Lasen iProsser 1995). Sve su one važne
svojstvene ili razlikovne vrste ilirskih bukovih šuma
međusobno (F u k a r e k 1978), a pogotovo u odnosu na
ostale europske bukove šume koje pripadaju drugim
sistematskim kategorijama. Te ćemo vrste u tekstu zvati
ilirske, a u tablici su označene zvjezdicom.


Jasno je da za diferencijaciju jedinica nisu dostatni
samo ilirski elementi, već i ostale vrste koje su širega
pridolaska ili koje karakteriziraju drugu sistematsku jedinicu,
ali su važne za određeni vegetacijski pojas.
Grupe takvih vrsta za submontanske bukove šume navodi
Marinček (1995) i one su od velike važnosti za
praktičnu identifikaciju. Tako smo primjerice za diferenciranje
bukovih šuma u nižim pojasima u odnosu na
više istakli vrste Quercus petraea, Rosa arvensis, Stellaria
holostea i druge, a u višim montanskim položajima
vrste iz bukovo-jelovih šuma. Samo se tako kompleksnom
analizom otkrivaju prave razlike između pojedinih
zajednica, posebno ako se asocijacije gledaju
fleksibilno kao manje cjeline i ako zbog većega broja
asocijacija postoji problem svojstvenih vrsta. Latinski
nazivi biljaka navedeni su prema Ehrendorferu
(1973), a šumskih zajednica prema izvornim radovima
u kojima su korektno objavljeni.


Karta 1 prikazuje područje rasprostranjenosti opisanih
asocijacija, a slika 1 donosi areale ključnih vrsta
Lamium orvala, Hacquetia epipactis i Vicia oroboides.
Slike 2 i 3 prikazuju izgled bukovih šuma s grahoricom
i trepavičastim šašem iz slavonskoga gorja.




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 6     <-- 6 -->        PDF

.1. Vukclić i IX Baričcvić: NOVIJE F1TOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9- 10, CXXVI (2002). 439-457


2002) ili pak pojedine bukove šumske zajednice, primjerice
Pelcer 1978, Medvedović 1990, Cerovečki
1996, Trinaj stić 1996,Vukelić iBaričević
1996, Trinaj stić i Franjić 1999, Franjić,
Skvorc iČarni 2001. Isto tako ta pitanja nisu rješavana
u tipološkim istraživanjima znanstvenika Šumarskoga
instituta u Jastrebarskom (Cestar i dr. 1979,
1981, 1982, 1983). Širi pregledni radovi šumske vegetacije
Hrvatske (npr. Horvat, Glavač i Ellenberg


1974, Bertović i Lovrić 1987, Rauš 1987, Vu-
k e 1 i ć i R a u š 1998) nisu imala za temeljni cilj analize
sintaksonomije, rasprostranjenosti i drugih obilježja bukovih
šuma, pa one nisu do danas opisane na zadovoljavajući
način. Uz to treba istaknuti daje o bukovim šumama
na značajnom i velikom području od Slunja do
Karlovca, zatim ogulinskoga kraja i Banovine vrlo malo
podataka u našoj fitocenološkoj literaturi.


I na kraju uvodnoga dijela napominjemo da ovaj
naš prikaz ne smatramo isključivim i nepobitnim. Cilj
nam je bio da na temelju fitocenoloških snimaka koji
se analiziraju prvi put na ovaj način i na ovom prostoru
korektno interpretiramo rezultate dosadašnjih istraživanja
uz primjenu nužnih međunarodnih pravila i novijih
shvaćanja ove problematike izvan Hrvatske. Naravno
da smo pri tome morali promijeniti i nadopuniti i
vlastita shvaćanja naših bukovih šuma i šumske vegetacije
općenito, koje smo iznosili u ranijim radovima
(npr. Rauš i dr. 1992, Rauš i Vukelić 1991, Vukelić
iRauš 1998).


Napominjemo da u razmatranje nismo uzeli ostale
važne šumske zajednice u kojima je edifikator ili važan
član obična bukva, no to ćemo učiniti u prvom redu u
vegetacijskom dijelu monografije Obična bukva u Hrvatskoj
koja je upravo pripremljena za tisak.


PREGLED DOSADAŠNJIH ZNANSTVENIH ISTRAŽIVANJA I SPOZNAJA
A survey of past scientific research and perceptions


Temeljne postavke, ali i neke dvojbe oko posebnosti,
flornoga bogatstva, raščlambe i osobito potrebe sistematske
odvojenosti od ostalih srodnih europskih šuma
na razini iznad asocijacije, potaknuo je i ispravno
postavio Ivo Horvat još 1938. godine. Bukove šume u
Hrvatskoj tada je opisao kao jednu makroasocijaciju
Fagetum sylvaticae croaticum s dvije geografske varijante:
dinarska (južna) australe i panonska (sjeverna)
boreale. Južnu je varijantu podijelio u subasocijacije
gorske bukove šume (montanum), bukve i jele (abietetosum)
i pretplaninske bukove šume (subalpinum),
koje su poslije postale samostalne asocijacije. Sjevernu
varijantu raščlanio je na dvije subasocijacije corydaletosum
i lathyretosum. Sve je to Horvat još potvrdio u
posljednjem pregledu vegetacije Jugoslavije 1963. godine,
ističući za horizontalnu raščlanjenost bukovih
šuma "znatne razlike između panonske bukove šume
(Fagetum pannonicum) i dinarske bukove šume (Fagetum
dinaricum)."


Makroasocijacija Fagetum sylvaticae croaticum u
različitim je oblicima opisivana još četrdesetak godina,
a poslužila je kao temelj revizije ilirskih bukovih šuma
koju su napravili mađarski fitocenolozi Borhidi
(1963, 1965) i Soo (1964). Borhidi drugačije gledana
ilirske bukove šume od naših fitocenologa, proširuje
područje ilirske florne provincije i luči samostalne asocijacije
bukovih šuma, od kojih su za ovaj prikaz značajne
dvije: u Dinaridima i sjeverozapadnom gorju Hrvatske
asocijacija Lomio orvalae-Fagetum, kojoj je temelj
Horvatova subasocijacija Fagetum croaticum boreale
corydaletosum iz 1938. godine, i u panonskom
gorju i nižim dijelovima sjeverozapadne Hrvatske asocijacija
Vicio oroboidi-Fagetum kao druga Horvatova
subasocijacija lathyretosum verni. Nešto poslije iz op


sežnoga pregleda vegetacije jugoistočne Europe Horvat,
Glavač i Ellenberg (1974) u montanskom
pojasu opisuju jednu asocijaciju (Lamio orvalae-Fagetum),
a acidofilne bukove šume opisuju u okviru asocijacija
Luzulo-Fagetum i Blechno-Fagetum. No, za submontanski
prijelazni pojas Dinarida i subpanonsko
gorje Slovenije i sjeverozapadne Hrvatske donose tablicu
i opis Koširove asocijacije Hacquetio-Fagetum.


Nakon donošenja međunarodnoga Kodeksa fitocenologijske
nomenklature (Barkman, Moravec i
Rauschert 1986) Bertović iLovrić (1987) revidiraju
sintaksonomski pregled šumskih zajednica, no
često se, pa još i danas služe nazivima bukovih zajednica
koji uključuju pridjeve (npr. illyricum, montanum,
boreale i si.) ili druge oblike koji po Kodeksu više ne
vrijede. U monografiji Šume u Hrvatskoj (Rauš i dr.
1992) i u pregledu šumskih zajednica u Hrvatskoj (Vukelić
iRauš 1988) opisuju se bukove zajednice na temelju
dotadašnjih najpotvrđenijih spoznaja, i to u 6 temeljnih
asocijacija u okviru ilirske sveze Aremonio-Fagion
i 2 acidofilne zajednice u okviru srednjoeuropske
sveze Luzulo-Fagion. Nazivi većine zajednica su korektni,
no ne bave se temeljnim fitocenološkim analizama,
što u takvu djelu nije ni moguće. U međuvremenu je donesen
novi Kodeks (Weber, Moravec i Theuril lat
2000) što je još više nametnulo potrebu rješavanja
sintaksonomske problematike u Hrvatskoj.


Istodobno nastaju dva rada veoma važna za sistematiku
i nomenklaturu, ali i za pristup i poznavanje ilirskih
bukovih šuma općenito: u prvom međunarodni tim fitocenologa
s naglaskom na stajalištima slovenskih autora
(Marineek i dr. 1993) radi sintaksonomsku reviziju
ilirskih bukovih šuma dijeleći ih u 4 podsveze i 22 asocijacije;
u drugom Marinček (1995) analizira sub




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 5     <-- 5 -->        PDF

IZVORNI ZNANSTVENI ČLANCI - ORIGINAL SCIENTIFIC PAPERS Šumarski list br. 9 10, CXXVI (2002), 439-457
LiDK 630* 182 T 188 (001)


NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ


RECENT PHYTOCOENOLOGICAL PERCEPTIONS OF BEECH FORESTS IN CROATIA


Joso VUKELIĆ* i Dario BARIČEVIĆ**


SAŽETAK: U radu se jitocenološki analiziraju i uspoređuju bukove šumske
zajednice submontanskoga i montanskoga pojasa u Hrvatskoj, koje su
različito shvaćene i opisivane u dosadašnjoj fitocenološkoj literaturi. Na temelju
analize preko 250´fitocenološkihsnimaka (130 snimaka prikazuje tablica
1), od Gorskoga kotara i Like preko sjeverozapadne Hrvatske i slavonskoga
gorja, sve na istoku do Požeške i Babje gore, u okviru ilirske sveze bukovih
šuma (Aremonio-Fagion,) utvrđene su šumske zajednice bukve s mrtvom koprivom
(Lamio orvalae-Fagetuirr), bukve s volujskim okom (Hacquetio-Fageturn)
i bukve s grahoricom (Vicio oroboidi-Fagetum); četvrta zajednica bukve
s trepavičastim šašem (Carici pilosae-FageturrL) opisana je unutar srednjoeuropske
sveze Fagion sylvaticae. U radu se opisuje njihov florni sastav, svojstvene
i razlikovne vrste, područje rasprostranjenosti u Hrvatskoj, sistematske
osobitosti te se, stoje bitno za razumijevanje problematike, prikazuju dosadašnja
shvaćanja i opisi. Time su se nastojale ukloniti dvojbe i nedostaci iz
prijašnjih prikaza i istraživanja drugih autora, ali i autora ovoga članka i
osim u slučaju zajednice Carici pilosae-Fagetum donose se utemeljeni stavovi
i zaključci. Opisivane su samo jedinice ranga asocijacije, dok će niže jedinice
zbog preglednosti, razumijevanja i potrebe daljih istraživanja biti naknadno
raščlanjene i opisane.


Ključne riječi: obična bukva, šumske zajednice, florni sastav, sveza
Aremonio-Fagion, ilirske vrste, submontanski i montanski pojas u Hrvatskoj


UVOD Introduction


Pitanje sistematike i opisa bukovih šuma dosad se skih fitocenologa priznata sveza Aremonio-Fagion, prinajčešće
raspravljalo u našoj fitocenološkoj literaturi, je poznata pod nazivom Fagion illyricum.
ali i u zemljama koje imaju sličan geobotanički položaj Razlozi za nepotpun i nedostatan prikaz bukovih fikao
i Hrvatska. Unatoč tomu za našu najprošireniju vrstocenoza
u Hrvatskoj su višestruki: od konzervativnoga
tu drveća (gotovo polovica svih šumskih površina u Hrpristupa
hrvatskih fitocenologa temeljenoga na Horvavatskoj),
za koju vrlo često ističemo široku "ekološku tovoj makroasocijaciji Fagetum sylvaticae croaticum s
amplitudu" koja je rezultirala prostranim vertikalnim i dvije geografske varijante boreale i australe iz 1938.
horizontalnim područjem pridolaska, opisano je dosad godine, do toga da se bukove šume u Hrvatskoj nisu is


relativno malo šumskih zajednica na razini asocijacije i traživale cjelovito i sustavno na čitavom prostoru, čime
pogotovo u nižim kategorijama. Taje tvrdnja još točnija bi se utvrdile najvažnije značajke i razlike. Istraživala
kad znamo da su bukove šume našega područja, poglasu
se odvojeno pojedina područja u čijem su sklopu više
vito u Dinari dima, znatno starije i raznovrsnije od bukoili
manje zastupljene bukove šume (npr. Samoborsko
vih šuma sjeverno od Alpa. To se odražava u osebujnom gorje - Šugar 1972, Gorski kotar - Trinajstić
flornom sastavu bogatom vrstama ilirskoga flornoga 1972, Vukomeričke gorice - Segulja 1974, Moslogeoelementa,
zbog čega je opisana i od većine europ-vačkagora-Hruška-Dell ´Uomo 1974, Ličko sredogorje
-Pelcer 1975, Strahinjščica-Regula-Be


* Prof. dr. se. Joso Vukelić, ** Mr. se. Dario Baričević, Šumarski
vilacqua 1978, Požeška i Babja gora -Baričević


fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za uzgajanje šuma




ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 23     <-- 23 -->        PDF

J. Vukelić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ
SUMMARY: The paper deals with a phytocoenological analysis and comparison
of beech forest communities in the sub-montane and montane belt in
Croatia. These communities have been treated and described in past phytocoenological
literature in different ways. Based on the analysis of over 250
phytocoenological recordings (130 recordings are given in Table 1) from
Gorski Kotar and Lika, to north-western Croatia and Slavonian hills and
eastwards to Požeška Gora and Babja Gora, four associations with the following
systematic position have been found:


Alliance Aremonio-Fagion (I. Horvat 1938) Torok, Podani et Borhidi 1989


Associations Lamio orvalae-Fagetum (I^Horvat 1938) Borhidi 1963


Hacquetio-Fagetum Kosir 1962


Vicio oroboidi-Fagetum (I. Horvat 1938) Pocs et Borhidi I960


Alliance Fagion sylvaticae Laquet 1926 em. Lohm. et R. Tx. in R. Tx 1954
Association Carici pilosae-Fagetum Oberdorfer 1957


Beech forest with deadnettle (Lamio orvalae-Fagetum,) grows only in the
Dinarids and in the north-westernmost part of Croatia at 400 to 800 m, but
not in the rest of the Pannonian uplands, as was thought earlier. It is characterised
by the wealth oflllyrian, and especially Dinaric species, which differentiate
it from other beech communities. It contains the characteristic species
Lamium orvala, as well as the Illyrian species occurring over the entire
Croatian range: Dentaria enneaphyllos, Aremonia agrimonoides, Cyclamen
purpurascens, Hacquetia epipactis, Daphne laureola and Euonymus latifolia.
The community does not have a uniform composition in its overall distribution
range. Two variants can be identified in Croatia: the southern in the
Dinaric part, which can be determined as the variant Calamintha grandiflora,
and the northern in the hills of north-western Croatia, characterised by the
species Corydalis cava. The differentiating species of the Dinaric variant,
apart from large flowered calamint (Calamintha grandiflora L.), are Rhamnus
alpinus ssp. fallax, Omphalodes verna, Lonicera alpigena and Scopolia
carniolica. In the northern part of the range (the Corydalis cava variant/
these species occur rarely or are completely absent (except on Moslavačka
Gora), and their differentiating species are Corydalis cava, Ruscus hypoglossum,
Vicia oroboides, Dentaria trifolia, Euphorbia dulcis, Paris quadrifolia


and some more thermophilic species. In general, it can be concluded that, not
counting beech-fir forests, the range of this community coincides with the
range of the species Lamium orvala (Figure 1).


The second association of beech forest with hacquetia (Hacquetio-
Fagetum^ grows in the north-west of Croatia as a zonal community on the
carbonate base, most frequently on neutrophilic, slightly drier soils at a transition
from the hilly to the mountainous area and in the lower part of the
mountainous belt at slightly lower (400-700), drier terrains than the previous
association. The characteristic species are Hacquetia epipactis, Primula vulgaris
and Aposeris foetida. There is a large number of differentiating Illyrian
species, but towards the Slavonian uplands to the east, where the range of this
community ends, their number and participation decline (Lamium orvala,
Hacquetia epipactis, Cardamine trifolia/ The species of other systematic units
are also less frequent and include, for example, Prenanthes purpurea,
Gentiana asclepiadea, Lilium martagon, Phyteuma spicatum, Phyllitis
scolopendrium and others. Thus, for the moment, the range area of this beech


forest is limited to north-western Croatia.


Beech forest with wood bitter-vetch (Vicio oroboidi-Fagetumj occurs most
frequently on dystric cambisol of a mildly acid reaction, on metamorphic and


Šumarski list br. 9-10, CXXV1 (2002), 439-457