DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 7 <-- 7 --> PDF |
J. Vukclić i D. Baričević: NOVIJE FITOCENOLOŠKE SPOZNAJE O BUKOVIM ŠUMAMA U HRVATSKOJ Šumarski list br. 9-10. CXXVI (2002). 439-457 montanske bukove šume ilirske sveze Aremonio-Fagion uključujući i dotadašnja stajališta hrvatskih fitocenologa koji su se bavili bukovim šumama. Na temelju tih dvaju radova u montanskom pojasu dinarskoga prostora i gorja sjeverozapadne Hrvatske pridolazi bukova šuma s mrtvom koprivom (Lomio orvalae-Fagetum), u submontanski do montanski pojas rubnoga gorja panonske nizine u sjeverozapadnoj Hrvatskoj prodire bukova šuma s volujskim okom (Hacquetio-Fagetum), a u panonskom gorju uglavnom od submontanskoga pojasa najvažnija je zajednica bukve i grahorice (Vicio oroboidi- Fagetum), kako je to već utvrdio Borhidi (1963). Potrebno je istaknuti da sve te bukove šume, osim jasno onih acidofilnih sveze Luzulo-Fagion, slovenski autori opisuju unutar ilirskih bukovih šuma. Velik problem svih navedenih radova i analiza, a potječe još od Horvatovih početnih istraživanja, jest nedostatak adekvatnoga fitocenološkoga materijala i sustavnoga vlastitoga fitocenološkoga snimanja bukovih šuma panonskoga gorja, odnosno područja istočno od Medvednice. Taj je dio bukovih šuma sustavno istraživao samo Pelcer (u: Cestar i dr. 1979, 1981, 1982, 1983), no ostajući uvijek na provizornim opisima i imenovanjima dviju asocijacija: Asperulo-Fagetum, kao bukove šume montanskoga pojasa, i Carici pilosae-Fagetum, bukove šume s trepavičastim šašem u kolinskom i submontanskom pojasu. Njih je Pelcer svrstao pod ilirske bukove šume i nije ih uspoređivao s ostalim bukovim šumama u Hrvatskoj i u srednjoj Europi, gdje su pod tim nazivima već opisivane zajednice, ali drugačijega sastava i u okvirima druge sveze. Točniji prikaz i poznavanje zajednice Carici pilosae-Fagetum dali su nedavno Trinajstić i Franjić (1999), no oni pod njom razumijevaju sve ili barem većinu bukovih šuma slavonskoga gorja, osporavaju joj ilirski karakter i podređuju je srednjoeuropskoj svezi Fagion. Bolje poznavanje tih šuma omogućila su recentna Baričevićeva istraživanja (2002) Požeške i Babje gore, s velikim brojem fitocenoloških snimaka, ali na relativno manjem prostoru. Jednu termofilnu asocijaciju Laserpitio- Fagetum opisao je Cerovečki na Ivanščici 1996. Spomenimo samo i posljednju analizu sveze Aremonio- Fagion (Willner 2001), koja za razliku od analize Tor oka i dr. (1989) negira samostalnost ilirskih šuma na razini posebne sveze. METODA ISTRAŽIVANJA The research method Sva citirana istraživanja i ova usporedba provedeni su po metodama srednj europske (Braun-Blanquetove) metodologije. U fitocenološkoj tablici 1 usporedili smo 9 sintetskih tablica hrvatskih fitocenologa koje obuhvaćaju 130 izvornih snimaka. One predstavljaju područje od Gorskoga kotara (Glavač u:Bertović i dr. 1974), preko sjeverozapadne Hrvatske (Horvat 1938), Strahinščice (Regula-Bevi lacqua 1978), širega područja Bilogore (Pelcer u: Cestar i dr. 1983), slavonskoga gorja (Pelcer u: Cestar i dr. 1979, Trinajstić i Franjić 1999) do Požeške i Babje gore (Baričević 2002). Naravno da smo se za dokaze i usporedbu koristili i brojnim drugim radovima i fitocenološkim snimcima, pa ćemo ih citirati u opisu zajednica. Posebna pozornost posvećena je vrstama ilirskoga flornoga geoelementa jer su ključne za identifikaciju i razgraničenje zajednica. Kako su stavovi oko njihova broja, pa i značenja različiti, mi smo se odlučili za vrste označene u nomenklaturnoj reviziji zajednica sveze Aremonio-Fagion (Marinček i dr. 1993), ali i za one nešto šire rasprostranjenosti, tzv. ilirikoidne (Trinajstić 1987, 1992, 1995), odnosno subilirske (Lasen iProsser 1995). Sve su one važne svojstvene ili razlikovne vrste ilirskih bukovih šuma međusobno (F u k a r e k 1978), a pogotovo u odnosu na ostale europske bukove šume koje pripadaju drugim sistematskim kategorijama. Te ćemo vrste u tekstu zvati ilirske, a u tablici su označene zvjezdicom. Jasno je da za diferencijaciju jedinica nisu dostatni samo ilirski elementi, već i ostale vrste koje su širega pridolaska ili koje karakteriziraju drugu sistematsku jedinicu, ali su važne za određeni vegetacijski pojas. Grupe takvih vrsta za submontanske bukove šume navodi Marinček (1995) i one su od velike važnosti za praktičnu identifikaciju. Tako smo primjerice za diferenciranje bukovih šuma u nižim pojasima u odnosu na više istakli vrste Quercus petraea, Rosa arvensis, Stellaria holostea i druge, a u višim montanskim položajima vrste iz bukovo-jelovih šuma. Samo se tako kompleksnom analizom otkrivaju prave razlike između pojedinih zajednica, posebno ako se asocijacije gledaju fleksibilno kao manje cjeline i ako zbog većega broja asocijacija postoji problem svojstvenih vrsta. Latinski nazivi biljaka navedeni su prema Ehrendorferu (1973), a šumskih zajednica prema izvornim radovima u kojima su korektno objavljeni. Karta 1 prikazuje područje rasprostranjenosti opisanih asocijacija, a slika 1 donosi areale ključnih vrsta Lamium orvala, Hacquetia epipactis i Vicia oroboides. Slike 2 i 3 prikazuju izgled bukovih šuma s grahoricom i trepavičastim šašem iz slavonskoga gorja. |