DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2002 str. 99 <-- 99 --> PDF |
Planinari su kasnije put obilježili i markirali, a na prikladnim mjestima podigli skloništa i planinarske kuće. Prvobitna planinarska staza do Bijelih stijena išla je približno istim smjerom koji i danas koriste planinari. Početna točka bila je na "trinaestom" kilometru Begove staze, danas dobro održavane šumske ceste delničke Uprave šuma, što od Mrkopolja i Matić poljane vodi preko Plane i Marina groba za Jasenak. Tu je, zabilježit će D. H irc, i "begov grob u kojem su ukopani novci i knjige s njim"! Od spomenute staze "krećeš uzbrdo, pa nizbrdo... diveći se ogromnim jelama, smrekama i javorima, da bi došao do povorke stijena koje se najednom mjestu upriličiše poput "vrata". Prošavši ovuda došao si u kraj koji te je toliko zanimao. Već u začetku zagledaš prvu ponikvu, podeš joj rubom, kad ti oko pane u drugu duboku ponikvu, punu survina, kamenja i pećina... Desno i lijevo prate te dolomiti, kad po sobom zagledaš duboku snježnicu, koja je puna snijega, koji se u ovom osojnom kraju ne topi sigurno nikada... Kako visoko leži katkad snijeg, označuju zatezi na deblima, znakovi usječeni sjekirom. Kada u takav snijeg zapanu srne, lako ih lovci postrijeljaju, dapače ih jer propadaju u snijeg, uhvate žive... Uz ponikve, koje su oko Bijelih stijena obične, značajne su i same sti Šumarski list br. 7-8, CXXVI (2002). 3-6 jene. Jedna se uzdigla 50-60 metara visoko poput zida, a na njoj se osovili kukovi... I tako u nedogled zagledaš pred sobom puste stijene i kukove, a bijele bjelcate kao da su od šećera. To pero ne može da opiše...". Opisana staza odgovara današnjem tzv. "Vihoraškom putu" koji od Samarskih stijena kroz bespuće i divlji krš Ljuske, Ratkova vrha i vrha Boce vodi k Bijelim stijenama. Naš plodni planinarski pisac i najbolji poznavatelj našeg gorja, prof. dr. se. Željko Poljak, za taj put pripominje daje "prolazan samo za ustrajne i vješte planinare i mala je pustolovina". U znak zahvalnosti na otkriću prvog planinarskog prilaza Bijelim stijenama, kao i mnogim drugim vrhovima ovoga dijela Gorskog kotara, Odbor Kapelskog planinarskog puta u Zagrebu, prije nekoliko godina podigao je planinarsko sklonište na prisojnim padinama Bjelolasice, iznad Vrbovske poljane, davši mu ime planinarsko sklonište "Jakoba Mihelčića". Bijele stijene (najviši vrh 1335 m) zajedno sa susjednim Samarskim stijenama (1302 m) godine 1985. proglašeni su strogim rezervatom prirode u površini od 1340 ha. Alojzije Frković LITERATURA Frko vić, A., (1967): Bijele i Samarske stijene u Gorskom kotaru, prvi strogi prirodni rezervat u Hrvatskoj. Priroda 4, str. 113-114. Hire, D., (1905): Na Bijelim stjenama. U: Prirodni zemljopis Hrvatske I, str. 467-470. Hirtz, M., (1921): Bilješke za lovnu faunu naših klimata. Lovačko-ribarski vjesnik 7/9, str. 41-46 AKTUALNO Horaček, S., (1999): Strogi rezervati Bijele i Samarske stijene - svjetski fenomen krša. Okoliš K/91, str. 63-65 Polj ak, Ž. (2000): Pedeset najljepših planinarskih izleta u Hrvatskoj. Školska knjiga Zagreb, str. 140. Turkalj , Z. (1932): Kr. nadlugar Jakob Mihelčić. Lovačko- ribarski vjesnik 4, str. 153-161. KISELA MAGLA - ČIMBENIK STRADAVANJA SUMA? O kiseloj kiši i štetama koje izaziva puno se pisalo i diskutiralo. Da je magla prijenosni medij štetnih tvari, više - manje je poznato. Međutim, nova saznanja pokazuju kako je to do sada bio podcijenjeni čimbenik u lancu sušenja šuma. Aktualna istraživanja švicarskog znanstvenika Werner Eugstera´sa Sveučilišta Bern, pokazala su kako se radi o velikom problemu. On je sa svojom ekipom u Švicarskoj i Bavarskoj mjerio i analizirao maglu sofisticiranom opremom (Slika 1. i 2.), unutar projekta FINIMSAS (Fog Interception and Nutrient Inputs to Montane-Subalpine Areas in Switzerland). Kapljice magle vrlo učinkovito absorbiraju štetne tvari iz zraka te ih transportiraju u šumu. Kako je kon- Prof. dr. Werner Eugster, Geographical Institute, Univesity of Bern centracija iona u kapljicama magle značajno viša od one u kiši, vrlo je vjerojatno daje magla značajni čimbenik prijenosa štetnih tvari, posebice u montansko-subalpinskom pojasu (650-1000 m n. v.). Istraživanja pokazuju kako koncentracije štetnih tvari u magli iznosi i do 25 puta više nego u kiši. Ono stoje dosada bio problem, je odrediti koliko tih kapljica stvarno dolazi u šumu, odnosno kolika je njihova štetnost. Taj unos ovisi o mnogim čimbenicima, kao što su veličina kapljica magle, turbulencije i brzina vjetra, prihvatna površina biljaka. Mjerna aparatura morala je obuhvatiti sve istovremeno. Tako je veličina kapljica određivana automatski spektrometrom, dok je automatski anemometar mjerio kretanje zraka 12 puta u sekundi. Zaključak do kojeg se došlo je da se maglom unosi najmanje toliko štetnih tvari koliko i kiselom kišom (Wrzesinsky i dr. 2001). |