DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11-12/2002 str. 116 <-- 116 --> PDF |
polaganju ograncima koji nisu podigli sve primjerke pripadajuće im u raspodjeli. Ad 2. Kao prvo, zaključeno je daje prošlo već nekoliko mjeseci od krize vlade izlaskom HSLS-a iz koalicije, što ima za posljedicu stagniranje u šumarskom sektoru. Žalosna je činjenica da do danas u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva nije imenovan novi pomoćnik ministra za šumarstvo, te su svi poslovi u njegovoj nadležnosti umrtvljeni (Zakon o šumama, Strategija, pravilnici i dr.), a vrijeme teče. Takva nebriga za tako važan sektor gospodarstva pokazuje koliko politika cijeni struku, koja svojim radom brine o šumi, proizvođaču najplemenitijeg materijala kojim čovjek ureduje svoj životni prostor, proizvođaču kisika, čuvaru i pročišćivaču vode, zaštitniku od vjetra i erozije, šumi kao rekreacijskom prostoru ili bolje rečeno o gotovo pola kopnenog dijela države. A možda je to pitanje dokle sve može ići trgovina medu političkim strankama, ili možda ipak još jedan dokaz kako je šumarstvo u krivom ministarstvu, jer ministar prije dobiva "petog ili šestog" pomoćnika za dio poljoprivrede, nego jedinog za šumarstvo. No, neki političari pak pričaju o "jakom šumarskom lobyju". Jakog li lobyja koji je tako dugo obezglavljen i koji nema nikakvog utjecaja na izbor, ne samo prvog šumarskog čovjeka u svom Ministarstvu, nego i na izbor stručno-kvalitetnog kadra koji će njega i to ministarstvo opsluživati. Nitko se od političara i ne sjeti pitati za mišljenje struku, primjerice Hrvatsko šumarsko društvo, strukovnu udrugu staru preko 150 godina, koja okuplja preko 3 000 članova - stručnjaka od akademika do šumarskog ili drvnog tehničara. Zapravo je situacija obrnuta. Razno-razni lobyji od političkog do dragih stručnih i polustručnih rade ne samo protiv šumarstva, nego stoje žalosno protiv šuma. Krenimo primjerice od onog arhitektonsko-građevinskog, koji kod određivanja trasa cesta (i drugih građevina infrastrukture) ne konzultira struku kojoj je povjereno gospodarenje na 43,5 % površine kopnenog dijela države (šume i šumsko zemljište) čak što više, taj je loby podvalio Hrvatskom saboru u Zakonu o cestama članak o neplaćanju odštete za prenamjenu šume u cestu besplatno, jer je tobože oboje u državnom vlasništvu, pa što bi sami sebi plaćali (što je ako se cesta daje u koncesiju?). Činjenica, što je to u suprotnosti sa člankom 58. ZOŠ-a i člankom 52. Ustava RH, kojim šume kao dobro od osobitog značenja imaju posebnu državnu zaštitu, ne brine niti odnosni loby, a niti zastupnike Hrvatskoga sabora. Koja je to osobita zaštita ako se gradnjom cesta smanjuje površina pod šumom, a novi korisnik (sada i koncesionar koji će još i zarađivati na toj površini) nije platio pravičnu naknadu, kojom bi se prema zakonu tim sredstvima podigla nova šuma na adekvatnoj površini. Za drugi primjer možemo uzeti novozaštitarski loby, čiji je glavni dio zapravo predstavnik prljave industrije, koja putem njega opipava dokle može ići sa zagađenjem prirode i okoliša, i s koliko malo novca uloženog u mjere zaštite prije revolta javnosti. No za naše Ministarstvo zaštite i okoliša i prostornog uređenja, pa i ministra, ti "ekonergaši" su glavni zaštitari kojima se usput dodjeljuju i nagrade. Tu su zatim razni zeleni, koji bi htjeli da sve bude prašuma, ali da njih ne zatekne živjeti u vrijeme kada je ta prašuma u stadiju truljenja i raspadanja. Trupac, kao nus proizvod uzgajanja i općenito produkt racionalnog gospodarenja šumom, bode im oči, prepustili bi ga truljenju, ne upitavši se od čega živjeti i kojim sredstvima fmacirati radove na uzgajanju i zaštiti šuma? Dragim riječima, čime osigurati materijalnu podlogu za danas moderno rečeno održivi razvoj? Mikolozi pak prigovaraju prevelikom otvaranju sklopa, pa i kada se radi o obnavljanju sastojina, zaboravljajući daje za rast biljke osim temperature i vlage potrebno i svijetlo. Njima pogoduje trulež. U urbanim sredinama, svaki rad, primjerice u parkovima i drvoredima kod zamjene starih stabala, iritira neke građane i prosvjeduju, osim kad nekome trulo stablo "padne na glavu". Tad se zadovoljavaju kratkim novinarskim izvješćem "dogodilo se", ne upitavši se zašto? Na Medvednici kritiziraju rad šumara, iako se oni trude držati se dozvoljenih radova u parku prirode, ali ne vide i ne reagiraju na bespravnu gradnju na njenim obroncima, čime je prema procjeni izgubljeno već oko tisuću hektara šume. Država - vlasnik većine šuma želi profit, ne zadovoljavajući se time daje i to dovoljno što ne subvencionira radove u šumarsvu kao druge zemlje. Kod restrukturiranja "Hrvatskih šuma", ne odričući neke neracionalnosti u gospodarenju, u najmanju rukuje nekorektno na prihodovnoj strani ne vrednovati radove koji su temelj potrajnog gospodarenja šumom, kao i radove koji utječu na održanje i poboljšanje općekorisnih funkcija šume. Teorija, da općekorisne funcije vrijede onoliko koliko je društvo/pojedinac spremno za njih platiti u određenom trenutku, može biti prihvatljiva za nekoga, ali ne i za državu čiji pogledi i odgovornost za sutra mora biti šira. Jer društvo/ pojedinac nije sklono platiti ništa, ako ga netko na to ne prisili. Racionalnost koja se temelji na izostanku radova potrebnih za potrajno gospodarenje šumama i na smanjenju broja radnika u šumarstvu, a ne na povećanju obujma poslova i usvajanju novih poslova, a na još uvijek administrativnom određivanju cijena drvnih proizvoda, nije ono što će struka podržati. Neprihvatljiva i neutemeljena su mišljenja nekih za gospodarstvo odgovornih političara, kako od šumarstva žive samo zaposlenici državnog poduzeća Hrvatske šume. Osim njih i njihovih obitelji, tu su kooperanti (seljaci - povremeni radnici, mali i srednji poduzetnici) koji izvode preko 60 % šumsko-uzgojnih radova te radova na održavanju i izgradnji šumskih prometnica, 30 % radova na sječi i izradi, 55 % na privlačenju i 60 % na prijevozu drvnih sortimenata. Zatim slijede drvoprerađivači (194 kupca koji kupuju po jednogodišnjem i petogodi |