DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/2002 str. 116     <-- 116 -->        PDF

polaganju ograncima koji nisu podigli sve primjerke
pripadajuće im u raspodjeli.


Ad 2. Kao prvo, zaključeno je daje prošlo već nekoliko
mjeseci od krize vlade izlaskom HSLS-a iz koalicije,
što ima za posljedicu stagniranje u šumarskom
sektoru. Žalosna je činjenica da do danas u Ministarstvu
poljoprivrede i šumarstva nije imenovan novi pomoćnik
ministra za šumarstvo, te su svi poslovi u njegovoj
nadležnosti umrtvljeni (Zakon o šumama, Strategija,
pravilnici i dr.), a vrijeme teče.


Takva nebriga za tako važan sektor gospodarstva pokazuje
koliko politika cijeni struku, koja svojim radom
brine o šumi, proizvođaču najplemenitijeg materijala
kojim čovjek ureduje svoj životni prostor, proizvođaču
kisika, čuvaru i pročišćivaču vode, zaštitniku od vjetra i
erozije, šumi kao rekreacijskom prostoru ili bolje rečeno


o gotovo pola kopnenog dijela države. A možda je to pitanje
dokle sve može ići trgovina medu političkim strankama,
ili možda ipak još jedan dokaz kako je šumarstvo
u krivom ministarstvu, jer ministar prije dobiva "petog
ili šestog" pomoćnika za dio poljoprivrede, nego jedinog
za šumarstvo. No, neki političari pak pričaju o
"jakom šumarskom lobyju". Jakog li lobyja koji je tako
dugo obezglavljen i koji nema nikakvog utjecaja na izbor,
ne samo prvog šumarskog čovjeka u svom Ministarstvu,
nego i na izbor stručno-kvalitetnog kadra koji
će njega i to ministarstvo opsluživati. Nitko se od političara
i ne sjeti pitati za mišljenje struku, primjerice Hrvatsko
šumarsko društvo, strukovnu udrugu staru preko
150 godina, koja okuplja preko 3 000 članova - stručnjaka
od akademika do šumarskog ili drvnog tehničara.
Zapravo je situacija obrnuta. Razno-razni lobyji od političkog
do dragih stručnih i polustručnih rade ne samo
protiv šumarstva, nego stoje žalosno protiv šuma. Krenimo
primjerice od onog arhitektonsko-građevinskog,
koji kod određivanja trasa cesta (i drugih građevina
infrastrukture) ne konzultira struku kojoj je povjereno
gospodarenje na 43,5 % površine kopnenog dijela države
(šume i šumsko zemljište) čak što više, taj je loby
podvalio Hrvatskom saboru u Zakonu o cestama članak
o neplaćanju odštete za prenamjenu šume u cestu besplatno,
jer je tobože oboje u državnom vlasništvu, pa što
bi sami sebi plaćali (što je ako se cesta daje u koncesiju?).
Činjenica, što je to u suprotnosti sa člankom 58.
ZOŠ-a i člankom 52. Ustava RH, kojim šume kao dobro
od osobitog značenja imaju posebnu državnu zaštitu, ne
brine niti odnosni loby, a niti zastupnike Hrvatskoga sabora.
Koja je to osobita zaštita ako se gradnjom cesta
smanjuje površina pod šumom, a novi korisnik (sada i
koncesionar koji će još i zarađivati na toj površini) nije
platio pravičnu naknadu, kojom bi se prema zakonu tim
sredstvima podigla nova šuma na adekvatnoj površini.
Za drugi primjer možemo uzeti novozaštitarski
loby, čiji je glavni dio zapravo predstavnik prljave industrije,
koja putem njega opipava dokle može ići sa


zagađenjem prirode i okoliša, i s koliko malo novca
uloženog u mjere zaštite prije revolta javnosti. No za
naše Ministarstvo zaštite i okoliša i prostornog uređenja,
pa i ministra, ti "ekonergaši" su glavni zaštitari kojima
se usput dodjeljuju i nagrade. Tu su zatim razni
zeleni, koji bi htjeli da sve bude prašuma, ali da njih ne
zatekne živjeti u vrijeme kada je ta prašuma u stadiju
truljenja i raspadanja. Trupac, kao nus proizvod uzgajanja
i općenito produkt racionalnog gospodarenja šumom,
bode im oči, prepustili bi ga truljenju, ne upitavši
se od čega živjeti i kojim sredstvima fmacirati radove
na uzgajanju i zaštiti šuma? Dragim riječima, čime
osigurati materijalnu podlogu za danas moderno rečeno
održivi razvoj? Mikolozi pak prigovaraju prevelikom
otvaranju sklopa, pa i kada se radi o obnavljanju
sastojina, zaboravljajući daje za rast biljke osim temperature
i vlage potrebno i svijetlo. Njima pogoduje
trulež. U urbanim sredinama, svaki rad, primjerice u
parkovima i drvoredima kod zamjene starih stabala,
iritira neke građane i prosvjeduju, osim kad nekome
trulo stablo "padne na glavu". Tad se zadovoljavaju
kratkim novinarskim izvješćem "dogodilo se", ne upitavši
se zašto? Na Medvednici kritiziraju rad šumara,
iako se oni trude držati se dozvoljenih radova u parku
prirode, ali ne vide i ne reagiraju na bespravnu gradnju
na njenim obroncima, čime je prema procjeni izgubljeno
već oko tisuću hektara šume. Država - vlasnik većine
šuma želi profit, ne zadovoljavajući se time daje i to
dovoljno što ne subvencionira radove u šumarsvu kao
druge zemlje. Kod restrukturiranja "Hrvatskih šuma",
ne odričući neke neracionalnosti u gospodarenju, u najmanju
rukuje nekorektno na prihodovnoj strani ne vrednovati
radove koji su temelj potrajnog gospodarenja
šumom, kao i radove koji utječu na održanje i poboljšanje
općekorisnih funkcija šume. Teorija, da općekorisne
funcije vrijede onoliko koliko je društvo/pojedinac
spremno za njih platiti u određenom trenutku, može
biti prihvatljiva za nekoga, ali ne i za državu čiji pogledi
i odgovornost za sutra mora biti šira. Jer društvo/
pojedinac nije sklono platiti ništa, ako ga netko na
to ne prisili. Racionalnost koja se temelji na izostanku
radova potrebnih za potrajno gospodarenje šumama i
na smanjenju broja radnika u šumarstvu, a ne na povećanju
obujma poslova i usvajanju novih poslova, a na
još uvijek administrativnom određivanju cijena drvnih
proizvoda, nije ono što će struka podržati. Neprihvatljiva
i neutemeljena su mišljenja nekih za gospodarstvo
odgovornih političara, kako od šumarstva žive samo
zaposlenici državnog poduzeća Hrvatske šume. Osim
njih i njihovih obitelji, tu su kooperanti (seljaci - povremeni
radnici, mali i srednji poduzetnici) koji izvode
preko 60 % šumsko-uzgojnih radova te radova na održavanju
i izgradnji šumskih prometnica, 30 % radova
na sječi i izradi, 55 % na privlačenju i 60 % na prijevozu
drvnih sortimenata. Zatim slijede drvoprerađivači
(194 kupca koji kupuju po jednogodišnjem i petogodi