DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-4/2003 str. 46 <-- 46 --> PDF |
D. Ballian: PROCJENA GENETIČKE VARIJABILNOSTI OBIČNE JELE (Abies alba Mill.) ANALIZOM ... Šumarski list br. 3-4. CXXVI1 (2003), 135-151 šteni pupovi, tako da su vrpce dvostruke. Tako ovaj gen lokus kontroliraju dva alela. U ovom je istraživanju za gen lokus Pgm-A registrirana je varijabilnost samo u populacije Mekih brda, koja je dosta južno u odnosu prema drugim istraživanim populacijama. InačejezaalelA, dobivena veličina 0,0069, a za alel A2 veličina 0,09931 (tablica 6). Konnert (1996) u svom istraživanju gen lokus Pgm-A nije registrirala u populacijama južne Njemačke. Na zimogramu gen lokus Pgm-B označava zonu spore segregacije, koja se ponaša kao i ona lokusa Pgm-A. Gen lokus Pgm-B pokazuje monomernu strukturu. Pgm-B gen lokus u ovom istraživanju pokazuje veliki polimorfizam u svim istraživanim populacijama. Srednja veličina za alel B, iznosi 0,0687, a za alel B2 iznosi 0,9313. Istraživanje pokazuje da se vrijednosti smanjuju od sjeverozapada prema jugoistoku (tablica 6). Konnert iBergmann (1995) alel B, registriraju s većom frekvencijom u području Tatra, Karpata, Dinarida i južne Italije (Kalabrije). Kod gen lokusa Idh-B imamo sporu migracijsku zonu na gelu, koja se intenzivnije boji nego brza zona, i posjeduje pet varijanti jednostrukih vrpci. U ovom su radu iskorištene samo dvije varijante. Srednja veličina za alel Idh-B3 u ovom istraživanju iznosila je 0,6098, a vrijednosti za populacije iznosile su od 0,3696 za populaciju Gorskog kotara A do 0,7500 za populaciju Vraniće (tablica 6). Ako pak ove rezultate usporedimo s rezultatima Longauera (1994) te Brusa iLongauera (1995), vidjet ćemo da alel pokazuje klinalnu varijabilnost, te da se vrijednosti povećavaju od sjeverozapada prema jugoistoku i jugu. Veličina na Karpatima iznosi 0,71 (Moller, 1986), a na jugu Italije, u Kalabriji, iznosi 0,78 (prema Breitenbach-Dorfer i sur., 1992). Breitenbach-Dorfer i sur. (1997) prikazali su rezultate za Austriju i Bavarsku i vrijednosti su iznosile od 0,44 na zapadu do 0,235 na istoku. U radu iz 1993 i 1995 (b) godine M. Konnert je dobila za alel B3 veće vrijednosti na sjeveru, a za alel B2 na jugu. U istraživanjima provedenim 1995 (a) dobila je vrijednost od 0,21 do 0,55, a u istraživanjima 1996. iskorištava alele B2 i B,, s tim što je dobila veće vrijednost alela B2 na jugu, a za alel B3 na sjeveru. Moller (1986) za alel B, navodi da se vrijednosti od sjevera prema jugu smanjuju, a za alel B2 povećavaju, što pokazuje izrazitu klinalnu varijabilnost ta dva alela. Za alel Idh-B4 dobivena je veličina 0,3902, i on se ponaša suprotno alelu Idh-B3. Enzimski sustav Mnr je tetramerik (Hiissendorfer i sur., 1995) s dva gen lokusa, s tim što lokus A ima jedan alel, a lokus B tri alela. U ovom istraživanju promatrani su aleli B, i B3. Gen lokus Mnr-B pokazuje polimorfnost u svim populacijama, izuzevši populaciju Orjena gdje je monomorfan. Inače je srednja veličina alela B, 0,0536, a alela B2 0,9463 (tablica 6). Općenito može se primijetiti da se vrijednosti za alel BI povećavaju od sjeverozapada prema jugoistoku. Inače, čini se daje karakteristika naših populacija da su predstavljene alelom B, i B3. M. Konnert (1995a i 1995b) u svom istraživanju registrirala je zastupljenost alela B, u južnoj Njemačkoj, s vrijednošću od 0,00 do 0,19. Prema istraživanjima koja su proveli KonnertBergman (1995), alel B, zabilježen je u višim frekvencijama u južnim populacijama (Bugarska, južni Karpati, Makedonija) i u populacijama južne Njemačke, istočne Francuske i zapadne Austrije. Visoke frekvencije alela B2 registrirane su samo u populacijama južne Italije. U istraživanju M. Konnert (1993,1996) na području Bavarske registrirana je mala varijabilnost toga gen lokusa, ali za alele B, i B2. U Sloveniji Brus i Longauer (1995) registriraju relativno visoke vrijednost za alel B, u sedam populacija, aLongaue r (1994) za isti lokus u istočnoj Poljskoj i Ukrajini registrira monomorfizan. Prema istraživanjima Breitenbach-Dorfer i sur., (1997) taj gen lokus pokazuje monomorfizam u više populacija srednje Austrije. Zimogram tog gen lokusa Sdh-A na gelu predočen je samo jednom zonom. Usto u većini populacija obične jele taj gen lokus ne pokazuje varijabilnost. Od istraživanih populacija samo u populacijama Gorskog kotara A, Gorskog kotara J i Biokova nije registriran polimorfizam. Srednja veličina za alel A, iznosi 0,0123, za alel A, iznosi 0,9785 a za A3 iznosi 0,0091 (tablica 6). Lokus Lap-A pokazuje veliku polimorfnost (tablica 5). Na lokusu Lap-A zanimljiv je alel Lap-A3, sa srednjom vrijednošću 0,0211, koja je prilično malena u odnosu prema rezultatima dobivenim u Sloveniji (Brus i Longauer 1995). U Češkoj je Longauer (1994) dobio mnogo veću vrijednost, 0,08, u populaciji južnih Karpata registrirana je veličina 0,002, a u Bugarskoj 0,018. Majnartovvicz (1981) u Poljskoj nije registrirao taj alel. U populacijama zapadne Europe taj alel prema istraživanjima Breitenbach-Dorfer i sur. (1992), Breitenbach i Pinsker (1990) te Konnert (1993) doseže visoke vrijednosti, posebice na zapadu Austrije, gdje mu je vrijednost 0,34. Inače alel Lap-A, nije registriran u malim izoliranim populacijama (Biokovo, Meka brda, Orjen i Crni vrh), a u populaciji Gorskog kotara J, registrirana je viša vrijednost, 0,0739, s obzirom na to daje ta populacija dosta zapadno. Iz dobivenih rezultata vidljivo je da postoji klinalna varijabilnost alela Lap-A3 jer se vrijednosti povećavaju od jugoistoka prema sjeverozapadu. U ovom istraživanju srednja veličina alela Lap-A, iznosi 0,0872 (tablica 5).Također je primijećena klinalna varijabilnost, tako da se od sjeverozapada prema jugo |