DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2003 str. 50 <-- 50 --> PDF |
D. Ballian: PROCJENA GENETIČKE VARIJABILNOSTI OBIČNE JELE (Abies alba Mill.) ANALIZOM Šumarski list br. 3-4, CXXVII (2003), 135-151 kosti ima više pogrešaka (Gregorius, 1980, 1983; (tablica 7, slika 2). Ti su rezultati sukladni rezultatima Hatteme r i sur., 1982). za srednji broj alela po lokusu. U ovom istraživanju vrijednosti su iznosile od 2,25 kod populacije Biokova do 3,12 u populacije Vraniće 3.4. Heterozigotna raznolikost Vrlo je važno mjerilo genetičke raznolikosti u populaciji heterozigotnost, koja zapravo označava broj heterozigota u populaciji. Prema Borojević (1985), heterozigotnost populacije izračuna se tako da se najprije odredi frekvencija heterozigotnih individua na svakom lokusu, a zatim se izračuna prosjek za sve lokuse. Najveću srednju heterozigotnost gen lokusa pokazuje lokus Lap-B, koja iznosi 0,5069 (tablica 7, slika 3), a najveća je heterozigotnost tog lokusa u populacije Gorskog kotara A i iznosi 0,6111. Slijedi gen lokus Idh-B sa srednjom veličinom 0,4399, a najveća je heterozigotnost tog lokusa u populaciji Biokova i iznosi 0,5306. Gen lokus 6-Pgdh-A na trećemu je mjestu, sa srednjom veličinom 0,4127, a najveća je heterozigotnost u populacije Orjena i iznosi 0,5625. Najmanju heterozigotnost pokazuje gen lokus Pgm-A, sa srednjom veličinom 0,0017, ali je problem stoje gen lokus registriran u populaciji Mekih brda i s malom heterozigotnošću, od 0,0139. Teoretske heterozigotnosti ponašaju se sukladno stvarnima, s tim što su u nekim gen lokusima veće od stvarnih, i obrnuto (tablica 7, slika 3). Prisutne razlike pokazuju odstupanje stvarnog stanja od stanja ravnoteže. Slika 3. Stvarna (Hsl) i teoretska (Hte) heterozigotnost u istraživanim populacijama U ovom istraživanju dobivene su srednje vrijednosti za heterozigotnost od 0,1281 u populaciji Mekih brda, koja je i prilično južno a ipak daje malu veličinu, do 0,1726 u populaciji Vraniće. To su inače prilično male vrijednosti prema onim koje navodi Longauer (1994) u svom istraživanju za južne provenijencije, a koje iznose od 0,188 u Karpatima do 0,2040 u Bugarskoj. U Njemačkoj Konnert (1993) i Henkel i sur. (1997) navode vrijednost heterozigotnosti za južne provenijencije 0,259, a za sjeverne 0,2060, stoje prilično velika heterozigotnost. Gannini i sur. (1994) u svom su istraživanju dobli dosta nisku heterozigotnost, a najveća je bila u adultnih stabala i iznosila je 0,142. Breitenbach- D o r fe r i sur. (1997) navode vrij ednosti za heterozigot nost zapadnih populacija od 0,474, sjevernih od 0,313, a istočnih 0,403. Više istraživača (Hamrick, 1989; Le- dig, 1986; Bergmann i sur., 1990) u svojim je radovima ustanovilo da veličina heterozigotnosti izravno utječe na propadanje obične jele u Europi. Tako Larsen (1986) postavlja hipotezu da mala varijabilnost u obične jele uzrokuje njezino propadanje. To se temelji na istraživanjima u zapadnoj Europi, gdje obična jela ima prilično nisku varijabilnost u odnosu prema južnim i istočnim provenijencijama, koje su prilično stabilne i nisu u fazi propadanja. U tim je istočnim populacijama (Ukrajina, Rumunjska) Longauer (1994) ustanovio visoku heterozigotnost. Ipak, glavni su uzrok propadanja obične jele, prema Larsenu (1986), Bergma |