DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-4/2003 str. 51 <-- 51 --> PDF |
D. Ballian: PROCJKNA GENET1ČKH VARIJABILNOSTI OBIČNE JELE {Abies alba Mill.) ANALIZOM ... Šumarski list hr. 3 -4. CXXV11 (2003). 135-151 nnu i sur. (1990) teSilvertownu iDoustu (1995) velike klimatske promjene, koje u središnjoj Europi uvjetuju jaki selekcijski pritisak, zatim industrijska zagađenja, prisutni genetički drift kojemu su bile izložene pribježišne populacije prije nego što su se selile na sjever te njihove različitosti koje su nastale na seobenom putu. Osim toga, na heterozigotnost populacija uvelike utječe i tip gospodarenja običnom jelom u određenim područjima, tijekom vremena, stoje usmjeravalo raznolikost u ovom ili onom smjeru. Ova se pak istraživanja teško mogu usporediti s navedenima i moramo ih uzeti s rezervom, jer su iskorišteni različiti enzimski sustavi, a da bi bili usporedivi, trebalo bi unificirati istraživanja s enzimskim sustavima. Isto je tako bilo koje svojstvo vrlo teško vezati uz propadanje obične jele, jer većina istraživanih populacija pripada malim izoliranim populacijama, osim populacija Vraniće, Gorskog kotara A i Gorskog kotara J. Populacije Gorskog kotara su inače u zoni s velikim propadanjem obične jele, a populacija Vraniće ubraja se u populacije koje nisu u fazi propadanja i pokazuje veliku vitalnost. Tako je između tih populacija registrirana razlika u heterozigotnosti od oko 2 %. Henkel i sur. (1997) navode u svom istraživanju vrijednost heterozigotnosti od 0,125 do 0,212, što su prilično visoke vrijednosti za heterozigotnost u području Njemačke. Teoretska heterozigotnost pokazuje nam veličinu heterozigotnosti koja bi trebala biti ako je populacija u stanju ravnoteže (ekvilibrija) prema Hardy Weinbergovu zakonu. Najveću teoretsku heterozigotnost pokazuje populacija Vraniće, sa 0,1846, što je pak veća vrijednost od stvarne heterozigotnosti. Manju pak vrijednost od stvarne pokazuju populacije Gorskog kotara A, Gorskog kotara J i Čabulje, što će pokazati i fiksacijski indeks. Najveća je razlika između stvarne i teoretske heterozigotnosti u populacije Mekih brda (tablica 7), za koju je ustanovljeno i jače odstupanje od Hardy Weinbergove ravnoteže, a karakteristika je te južne populacije vrlo mala heterozigotnost. 3.5. Raznolikost To je svojstvo kompleksno s obzirom na to da ga grade alelna i genotipska vrijednost, odnosno najbolji je pokazatelj multilokusna raznolikost (vgen) i gene pool raznolikost (vp).Tako multilokusna raznolikost (vgen) pokazuje da populacija Vraniće s veličinom 42,59, daje veliku raznolikost u odnosu prema populaciji Biokova s veličinom 18,17, što potvrđuje veliki polimorfizam odnosno veliku raznolikost u populaciji Vraniće. Druge populacije zauzimaju intermedijalne položaje (tablica 8). Multilokusna raznolikost, prema Konnert (1993) za Bavarsku iznosi od 6,91 do 49,87, a u istraživanju 1996 (b) godine vrijednosti su iznosile od 14 do 34. Za Baden VVurttemberg Konnert (1993b) daje vrijednosti od 16,5 do 17,08. Ista autorica u radu iz 1995. navodi vrijednosti za Bavarsku i Baden Wurttemberg od 7,0 do 54. Navedene vrijednosti dobivene za populacije iz južne Njemačke odnose se prema rezultatima ovog istraživanja tako da se dijelom vrijednosti preklapaju, a dijelom su veće vrijednosti. U svom istraživanju M. Konnert (1995b) daje manje vrijednosti multilokusne raznolikosti, pa tako Tablica 8. Prikaz različitosti i veličine diferencijacije navodi vrijednosti za Vgm od 7,4 u Hrvatskoj i 9,7 u Bosni do 54 u južnom Schwarzwaldu, s izuzetkom Bugarske gdje se zbog vjerojatnog utjecaja hibridizacije s Grčkom jelom dobivaju visoke vrijednosti (49,85). Vrijednosti gene pool raznolikosti dobivene su kao harmonijska sredina, a ponašaju se istovjetno kao i multilokusna raznolikost. Vrijednosti iznose od 1,16 u populaciji Biokova do 1,22 u populacije Vraniće. 3.6. Genetička diferencijacija između populacija Na temelju dobivenih rezultata vidljivo je da među populacijama postoji varijabilnost što potvrđuju rezultati dobiveni %2 testom. Dobivena varijabilnost izravno utječe na genetičku diferencijaciju među populacijama. Testiranjem gen lokusa j; testom dobivena je međupopulacijska, statistički značajna razlika za sve gen lokuse na razini od 1 % (tabela 9), što pokazuje da postoje statistički značajne razlike između populacija, tj. između istih gen lokusa, a ovisno o populaciji. Inače genetička odstupanja obično variraju u veličini od nula (ako nema alelnih promjena) do beskonačnoga, jer se mogu pojaviti slučajevi s veličinom većom |