DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2003 str. 73 <-- 73 --> PDF |
M. Margaletić: ISKORIŠTAVANJE MINERALNIH SIROVINA U ODNOSU NA ŠUMU 1 ... Šumarski liši br. 3-4, CXXV1I (2003). 161-169 SANACIJA EKSPLOATACIJSKIH POLJA The exploitation field recovery Tehnička i biološka rekultivacija eksploatacijskih polja je provođenje određenih tehničkih i bioloških zahvata u svrhu ozelenjavanja iskorištavanjem ogoljelih površina, saniranja tako nastalih "rana" u krajoliku, obnove prvotne ekološke stabilnosti i privođenje prostora eksploatacijskih polja najpogodnijoj namjeni (Denich 1996). Iskorištavanje mineralnih sirovina, namjena i korištenje prostora eksploatacijskih polja nakon završetka istog trebalo bi biti definirano i u prostornim planovima gradova i županija, a što do danas uglavnom nije dovoljno obrađeno niti s gospodarskog niti s prirodno-ekološkog stajališta. Biološka sanacija eksploatacijskih polja ima danas izuzetnu važnost s ekološkog i estetskog gledišta budući da eksploatacijska polja nalazimo ne samo u šumama i šumskim zemljištima već i na drugim prostorima, te u mnogome predstavljaju ekološku i estetsku smetnju gospodarskome razvoju (uz naselja, turističke objekte i dr.) (Španjol idr. 1996). Rekultivacija prostora eksploatacijskih polja je zakonska i moralna obveza čovjeka zbog toga, što je iskorištavanje rudnih bogatstava jedna od aktivnosti kojom se najrazornije djeluje na tlo, biljni i životinjski svijet, na reljef i posredno se razmjerno često mijenja izvorna cjelovita i prepoznatljiva slika krajolika. Prvotni stabilni ekosustavi narušeni su ili uništeni, a na njihovim mjestima nalazi se prazna jama, strme ogoljele padine, terase, manji ili veći formirani brijegovi, jalovina i drugo. Biološka rekultivacija eksploatacijskih polja, to jest ozelenjavanje, pionirski je i složen zahvat u sanaciji devastiranog prostora za razliku od tehničke rekultivacije (Denich 1996). Jedna od glavnih tehnika poznata još od starih civilizacija je terasiranje (Topić iBogović 1991, P i nušić 1993). U tijeku sanacije znamo da biljne vrste imaju svoja određena zemljopisna i klimatska područja prirodnog rasprostranjenja, te s druge strane područja u kojima mogu uspijevati kao unesene vrste. Ne samo da nam klimatski čimbenici omogućavaju lakše odabiranje vrsta pogodnih za radove na sanaciji eksploatacijskih polja, već nam omogućavaju da na vrijeme predvidimo različite mogućnosti stvaranja oštećenja (Pieman 1983). U procesu biološke sanacije kamenoloma najosnovniji je preduvjet osigurati dovoljnu količinu kvalitetnog i plodnog tla. To nije lako u uvjetima gdje nakon eksploatacije kamenoloma tla nema u neposrednoj blizini. Iskopavanje tla u neposrednoj blizini ne može doći u obzir, budući bi se time učinila biološka i ekološka devastacija tla (Španjol idr. 1996). Sanacija bilo kojeg kamenoloma obuhvaća dvije komponente koje su neophodne i moraju biti jedna drugoj nadopuna: a) tehnički radovi na sanaciji; b) biološki radovi na sanaciji. Kako obje komponente idu uvijek zajedno, govorimo o biološko-tehničkim radovima na sanaciji eksploatacijskih polja. Ovi radovi provode se u svrhu: a) zaštite i konzervacije prostora kamenoloma; b) učvršćivanja materijala (matičnog i donesenog); c) sanacije vegetacijom u svrhu biološko-ekoloških i estetskih rješenja. Kako eksploatacijska polja imamo u raznim klimatskozonalnim zajednicama počevši od mediteranskih šuma do brdskih i gorskih šumskih fitocenoza, na raspolaganju nam stoji veliki broj autohtonih vrsta, kao i znatan broj alohtonih vrsta koje su se pokazale dobre u pošumljavanju takvih ekstremnih terena. U svijetu postoje različiti pristupi i metode biološke rekultivacije eksploatacijskih polja. Metodu rekultivacije takvih područja u Njemačkoj nazivaju Lebensverbau, što u slobodnom prijevodu znači ožiljavanje. U pojedinim područjima Njemačke osnovane su i posebne ustanove koje koriste nova dostignuća u sinekologiji, kemiji, tehnici, za biološku obradu oštećenih, devastiranih i erodiranih prirodnih predjela. U Bavarskoj se ovakvim problemima sanacije i njege krajolika bavi Akademija za zaštitu prirode i njegu krajolika (Denich 1996). U biljnom svijetu, zahvaljujući evoluciji, prirodnom odabiru i odgovarajućim prilagodbama, postoji bogatstvo anatomskih, morfoloških i fizioloških osobina, pa su granice opstanka biljaka razmjerno široke s obzirom na uvjete podneblja, staništa i na ostale abiotske i biotske ekološke čimbenike, stoje i osnovni preduvjet pravilnom planskom pristupu ozelenjavanja devastiranih područja (Denich 1996). Odabir i primjena pojedine metode biološke rekultivacije ogoljelih i devastiranih površina ovisi o vrsti sirovine, načinu iskorištavanja mineralnih sirovina, veličini eksploatacijskog polja, prirodnim i kulturnim vrijednostima te obilježjima krajolika. S obzirom na veličinu pojedinih eksploatacijskih polja u mnogima je moguće cjelokupne prostore platoa i prilaznog prostora pejzažno urediti u smislu parkovno- pejzažne arhitekture, gdje bi pejzažnim oblikovanjem uz upotrebu vrtno-arhitektonskih elemenata dobili estetski i funkcionalno riješen prostor u parkovnopejzažnom rješenju (S panj ol idr. 1996). |