DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 101 <-- 101 --> PDF |
IN MEMORIAM PETAR IVANIĆ, dipl. ing. šum. (6. 2. 1956 - 31. 12. 2001) Posljednjeg dana prosinca, na Silvestrovo 2001. god., kada je većina ljudi ispraćala staru i dočekivala s nadama i dobrim željama Novu godinu, nenadana i prerana smrt kolege Petra Ivanića, dipl. ing. šum., njegovoj je obitelji i rodbini, ali i njegovim kolegama, prijateljima i znancima, donijela veliku tugu i žalost. Tragedija je veća, jer mu je srce otkazalo u krugu najuže obitelji u obiteljskom stanu u Zagrebu neposredno prije dočeka Nove godine1. Petar Ivanić rođenje u Kumano- vu (Makedonija) 6. veljače 1956. god. Njegov otac Savo bio je službenik, a majka Milka rod. Milosevic domaćica. Školovao se u Varaždinu. Osnovnu školu završio je 1970., a Školu za obrazovanje geobušačkih kadrova 1975. Šumarstvo je studirao na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Apsolvirao je škol. god. 1979/80., a diplomirao na Šumarskom odjelu 6. siječnja 1982. Zaposlio se u struci 25. ožujka 1982. u Šumskom gospodarstvu Bjelovar - Šumarija Lipik na radnom mjestu referenta za iskorišćiva- nje šuma. U to vrijeme napisao je stručni rad o prednostima višemet- rice pri izvlačenju iz šume, što je kasnije prihvaćeno u praksi. U Lipi- ku je radio do kraja srpnja 1985. U tom je razdoblju odslužio vojni rok od travnja 1983. do ožujka 1984. Godine 1985. završio je seminar za suca na republičkom natjecanju šumskih radnika. Iz Lipika prešao je u Šumariju Pakrac, na području istog šumskog gospodarstva, gdje je ostao do 5. siječnja 1986. Nakon toga radio je u Šumskom gospodarstvu Zagreb, gdje je u OOUR-u Uzgoj i zaštita šuma Zagreb, Radna zajednica Uređivanje šuma, radio kao taksator do kraja veljače 1987., zatim je u OOUR-u Iskorišćivanje šuma Zagreb bio referent pripreme rada do 11. prosinca 1988. i konačno obnašao je dužnost upravitelj Radne jedinice Transport i mehanizacija do kraja 1990. Osnivanjem Javnog poduzeća "Hrvatske šume" Zagreb, od 1. siječnja 1991. preuzima dužnost rukovoditelja Radne jedinice Transport i mehanizacija u Upravi šuma Zagreb, koju je obnašao do rujna 1997. Od 1. listopada 1997. do 17. siječnja 1999. radio je u poduzeću Prijevoz i mehanizacija Kutina, d.o.o. za šumarstvo, prijevoz, trgovinu i usluge Kutina, gdje je preuzeo poslove voditelja sječe, izrade i privlačenja drvnih sortimenata. U siječnju 1999. vraća se u "Hrvatske šume", Uprava šuma Zagreb, gdje je radio do svoje prerane smrti 31. prosinca 2001. g. Još za vrijeme pohađanja srednje škole u Varaždinu kolega Ivanić pokazivao je sklonost prema strojevima. Kao student bio je dobar prijatelj, vrlo kolegijalan, uvažavao je raznolikost u razmišljanju svojih kolega. Borio se uvijek za pravednost i iskrenost, pa je ponekad bio neshvaćen. Svoje studentske obveze izvršavao je odgovorno i savjesno. Pri izmjeri veličina raznih varijabli u šumarstvu za razne potrebe pokazivao je veliku strpljivost i odgovornost te je glede tih vrlina bio pozivan od nastavnika i istraživača za suradnju pri mukotrpnom prikupljanju podataka. Izmjere je obavljao tijekom studija za vrijeme ljeta na području lipovljanskih nizinskih šuma i bukovo-jelovih šuma gorskih predjela Zalesine u Gorskom kotaru. Prijateljstvo započeto na početku studija s kolegom Brankom Martinčićem, stečeno međusobnim povjerenjem, proširilo se na kolege iz njegove generacije Bo- židara Terzića i Miroslava Ben- ka. Za vrijeme studija zajedno su odrađivali praksu i pripremali se za ispite. Kolega Ivanić bio je poznat na fakultetu, jer je svakome htio pomoći, bilo da se radilo o pripremi za ispite ili vježbama. Kako bi poboljšao svoj studentski standard preko ljeta poslije druge i treće godine studija radio je u taksaciji Šumskog gospodarstva Zagreb. Petar Ivanić pripadao je mlađoj generaciji šumara, koji imaju suvremenija shvaćanja o šumarstvu. Pri Šumskom gospodarstvu u Bjelovaru radilo se o grupi šumara koji su radili po šumarijama između ostalog i na razvoju organizacije i metoda Za pomoć u prikupljanju podataka zahvaljujemo supruzi gdi Ivanki Ivanić, dipl. oec, kolegama dipl. inženjerima šumarstva dr. se. M. Benku, J. Jariću, H. Krauthackeru, dr. se. N. Lukiću, B. Martinčiću, B. Terziću, mr. se. B. Tomičiću, zatim gdi I. Stanić, uprav. teh. i g. S. Bradaču, prom. teh. u m. 431 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 102 <-- 102 --> PDF |
rada u iskorišćivanju šuma. Već od početka rada u Šumariji Lipik kolega Ivanić kao praktičar nastojao je šumsku mehanizaciju koristiti što svrsishodnije, tražeći poboljšanja u samom procesu rada. Cesto u vrlo teškim uvjetima, dobro se snalazio na poslovima šumskog transporta. Posebno se bavio unapređenjem rada pri izvlačenju drvnih sortime- nata s primjenom traktora. Kao mladi čovjek i stručnjak došao je početkom 1986. u Šumsko gospodarstvo Zagreb gdje je kraće vrijeme radio kao taksator. Pretežito je radio na uređivanju privatnih šuma, a u Gospodarskoj jedinici "Macelj", Šumarija Krapina, radio je na polaganju primjernih pruga. Nakon toga radio je na poslovima pripreme rada i šumskog transporta i mehanizacije, gdje dolazi do izražaja već stečeno iskustvo na tim poslovima, ali i njegova sklonost šumi, strojevima, iskorišćivanju, transportu i organizaciji rada na tim djelatnostima, pa je između ostalog na području Medvednice bio koordinator tehnike rada pri vuči drvnih sortimenata (poludebalna i debalna metoda, višemetarsko drvo ...). Cilj je bio doći što jednostavnije sa sor- timentima izvan šume. Tada je radilo 5 radnih grupa koje su sačinjavali sjekač, traktorista i kopčaš, a postizali su dobre rezultate. Taj se način rada još uvijek primjenjuje na Medvednici, pa i u Hrvatskoj. U tom je razdoblju kolega Ivanić bio zapažen kao inicijativan, odlučan, samostalan i kooperativan šumarski stručnjak. Između ostalog surađivao je i sa prof. dr. se. P. B. Krpanom i prof. dr. se. Stanislavom Severom. Spomenimo da danas Medvednica ima 30 km traktorskih vlaka, što je vrlo povoljna gustoća obzirom da se radi o parku prirode. Nakon kraćeg izbivanja u Kutini početkom 1999. god. vraća se u Zagreb. Radio je kao revirnik u Gospodarskoj jedinici "Bistranska gora" na Medvednici. Tada je već bila organizirana faza II - privlačenje. Traktorske jedinice sačinjavali su adaptirani poljoprivredni traktori Zetor (45,90 i 120 ks) zbog manje težine svrsishodniji za privlačenje drva. Posebni zadatak kolege Ivanića bio je da se sortimenti izrađeni na Medvednici otpreme vagonima sa željezničke stanice Novi Dvori (kod Zaprešića). Bio je samozatajan čovjek, karakteran i razuman. Volio je šumu i rad u šumi. Cijenio je ljudski rad i to je ugrađivao u svaki posao. Sa svima je bio dobar, sa svakim je imao vremena porazgovarati i saslušati njegove brige i probleme i dati savjet ako je smatrao da je to potrebno. Nakon teškog rada u šumi znao je ostati s radnicima i popričati pa i "nazdraviti". Znao je reći: "Za vrijeme rada ja sam vaš šef, ali nakon radnog vremena ja sam samo Pero!" Nije volio nerad, nemar, netočnost, nelogičnost, nepravdu. Bio je suviše skroman pa se nije želio isticati i nametati drugima. Volio je objašnjavati svoje ideje o boljem, kvalitetnijem, ekonomičnijem i organiziranijem radu u šumi prilikom sječe, izvlačenja ili transporta. Prijateljstvo započeto još za vrijeme studija s kolegama Benkom, Martinčićem i Terzićem nije prekinuto nakon završetka studija nego se proširilo u rijetko zabilježeno trajno prijateljstvo između njih i njihovih obitelji. Međusobno su bili kumovi na vjenčanjima ali i krsni kumovi njihovoj djeci. Nekoliko puta godišnje, obitelji su se sastajale prema njihovim prebivalištima u Zagrebu, Varaždinu, Požegi i Koprivnici, kao i na zajedničkim ljetovanjima na moru.Nakon stoje kolega Ivanić metodom "uradi sam" sagradio kod Novske kuću za odmor od drva - brvnaru - obavezno prvo- svibanjsko druženje obitelji bilo je u brvnari "kod Pere". Tih su se nezaboravnih trenutaka svi rado sjećali. Tu bi se uz bunar prije svakog rastanka popio "posljednji gemišt" i dogovorio novi susret uz pjesmu "... šumari smo mi ..." Kolega Ivanić sa suprugom Ivankom rođ. Mirosav- ljević posebno je volio uređivati prostor oko brvnare, gdje su podigli voćnjak, dio površine pošumili cr- nogoricom i bjelogoricom, a preostalu površinu uredili kao travnjak. Od oca, koji je bio strastveni lovac, naslijedio je lovačko oružje i pribor. Položio je lovački ispit i volio je ići u lov, ali nije bio tako aktivan lovac kao njegov otac. God. 1979. učlanio se u Hrvatsko društvo za gajenje lova i ribolova u Zagrebu i bio 20-ak godina član društva. Devedesetih godina prošlog stoljeća bio je član Hrvatskoga lovačkog saveza. U kući kod Novske čuvaju se vrijedne lovačke trofeje koje su stekli ponajviše otac Simo, ali dijelom i sin Petar. Bio je brižan otac kćerke Mirne koju je zaista volio i pružao joj sve stoje mogao. I inače je volio djecu i svojim je pristupom zadobivao njihove simpatije i povjerenje. Supruga Ivanka, Slavonka, naučila ga je izradi slavonskih specijaliteta (kulena i ostalih mesnih proizvoda domaće radinosti). Spomenimo da se obitelj Ivanić bavila plivanjem (Petar je bio vrstan plivač) i skijanjem, a često su odlazili na putovanja. Nitko nije mogao ni slutiti da će neumitna sudbina prekinuti nit života Petra Ivanića, dipl. ing. šum., u naponu njegove stvaralačke snage. Njegovom naglom i preranom smrću obitelj je izgubila dragog im sina, supruga i oca, kolege pouzdanog suradnika i prijatelja, a šumarska praksa mladog i veoma vrijednog stručnjaka. Ispraćaj na posljednji put kolege Petra Ivanića bio je na zagrebačkom groblju Mirogoj uz nazočnost neutješne majke Milke, supruge Ivanke, kćerke Mirne, sestre Jelene, nećaka, obitelji Mirosavljević, ostale rodbine, kolega iz Uprave šuma Zagreb i Šumarije Zagreb te mnoštva ostalih kolega, suradnika, prijatelja i znanaca, koji su cvijećem, riječju i svojom prisutnošću pokazali da im je bio i ostao poseban u srcima. U ime Hrvatskih šuma i Šumarije Zagreb od pokojnika se lijepim riječima oprostio gosp. Herbert Krautha- cker, dipl. ing. šum. 432 |