DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 77     <-- 77 -->        PDF

Pari se u razdoblju od svibnja do srpnja. Nese 5-14
jaja veličine lješnjaka u prethodno iskopane rupe u rastresitoj
zemlji ili mahovini, kojom po nošenju natrag
zatrpava jaja. Jaja su vrlo malo vapnenasta, ali imaju
elastičnu lupinu unutar koje je veliki gusti žumanjak.
Nakon dva mjeseca iz jaja izlaze mladi gušteri, koji su
od prvoga dana samostalni.


Hrani se kukcima i njihovim ličinkama uz pomoć
zuba koji se nalaze na unutarnjem rubu gornje i donje
čeljusti. Zubi su čunjasti i ravni, bez korijena. Probava


za toplog vremena je brza, kako bi se stvorile zalihe
potrebne za zimski san.


Životni prostor koji naseljava su sunčani rubovi između
šume i polja, područja s rijetkom grmolikom vegetacijom,
vrtovi, livade, kameniti obronci.


Livadna gušterica je zaštićena vrsta u Republici Hrvatskoj
.


Tekst i fotografija:
Krunaslav Arač, dipl. ing. šum.


RIJETKI I ZAŠTIĆENI GLODAVCI NA POŠTANSKIM MARKAMA


Niz od tri marke, tematski zanimljivo
izdanje za šumarnike, lovce i
sve ljubitelje prirode, 5. lipnja ove
godine u promet su stavile Hrvatske
pošte. Pod nazivom "Hrvatska
fauna", a u povodu Svjetskog dana
zaštite okoliša, niz je posvećen trima
vrstama glodavaca: vjeverici, puhu i
dabru. Tehnikom višebojnog offseta
Čakovačke tiskare Zrinski marke su
izdane u arcima od 20 maraka, a izdana
je i prigodna omotnica prvoga
dana (FDC), miješani karnet i tri
maksimum karte.


Kako to piše u promidžbenom
letku koji prati ovo izdanje, glodavci
(Rodentia) su najrasprostranjenija
skupina životinja diljem svijeta. Polovica
svih živućih sisavaca su glodavci,
medu kojima razlikujemo
gotovo 3000 (po nekima 5000) vrsta.
Naziv su dobili po zubima glodnjaci-
ma, srpastim sjekutićima, koji stalno rastu i istovremeno
se troše. Na vrhovima se ti sjekutići uvijek troše
u obliku dlijeta. Glodavci žive na drveću, pod
zemljom, u vodi, u podzemnim jamama, u grmlju i na
otvorenim poljima. Poglavito su biljojedi, hrane se
korijenjem, korom drveća, mladim lišćem, cvjetovima
i plodovima. Neki uzimaju i hranu životinjskog podrijetla,
posebno kukce u svim oblicima.


Dok su neke vrste glodavaca predstavljene i/ili
predstavljaju lovno i gospodarski značajne vrste, poput
zeca običnog, ondatre, nutrije, dabra, puha ..., mnoge
vrste i dan danas čine najštetnije i najopasnije čovjekove
neprijatelje. Miševi, štakori, voluharice, hrčci, teku-
nice i mnogi drugi sitni glodavci napadajući poljopri-


Slika


Hrvatska fauna - Glodavci. Prigodna omotnica prvoga dana (FDC) s poštanskim
markama posvećenim vjeverici, puhu i dabru.


vredne i šumske kulture nanose im svake godine velike
štete. Svi su oni prenositelji uzročnika raznih bolesti i
parazita. Čovjek se stoga od svog postanka protiv većine
od njih bori radi vlastitog opstanka. Pa ipak, pojedine
vrste glodavaca svedene su na malen broj, što zahtijeva
njihovu strogu zaštitu i aktivnosti na njihovu očuvanju.
Među vrste koje trebaju našu zaštitu spadaju
vjeverica, puh i dabar, pa zaslužuju svoje mjesto i na
poštanskim markama.


407




ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 78     <-- 78 -->        PDF

Vjeverica (Sciurus vulgaris)


Od brojnih vrsta porodice vjeverica (Sciuridae),
rasprostranjenih na svim kontinentima osim Australije,
iz roda vjeverice {Sciurus) u Europi su zastupljene dvije,
naša izvorna obična vjeverica i siva vjeverica unesena
iz Sjeverne Amerike. Unesena u Veliku Britaniju
u 19. st. siva se vjeverica tu naglo proširila na račun
izvorne vjeverice. U svih vjeverica oči su krupne, a
stražnje noge približno su dva puta duže od prednjih.
Zbog toga se po tlu kreću u dugim skokovima i ne
osjećaju se sigurnima.


Naša izvorna vjeverica (Sciurus vulgaris) široko je
rasprostranjena, iako u posljednje vrijeme nije odveć
brojna. Nalazimo je po svim nizinskim i gorskim šu-


Slika2. Vjeverica je jedan od rijetkih glodavaca s kojima se
čovjek sprijateljio


(Foto: Željko Stipeć)


Izgledom i načinom života puhovi (Gliridae) podsjećaju
na vjeverice. Zdepasto tijelo prekriveno im je
mekim krznom, a rep je dugačak i kitnjast. Noge su im
kratke i prilagođene penjanju i životu u krošnjama drveća.
Osim osebujne građe tijela, osobito žvačne površine
kutnjaka, posebna im je značajka da rano padaju u
dubok zimski san. Mirovanje u zimskom razdoblju godine,
kad sklupčani u pušinama minimalno troše energi-


mama, u čistim i mješovitim sastojinama, parkovima,
nasadima i alejama. Poput puhova, živi u krošnjama
drveća, po kojima se vješto penje skačući s drveta na
drvo. S drveća se spušta glavom na dolje, stoje u ptičjem
svijetu svojstveno samo brgljezu (Sitta europaea).
U krošnjama stabala pravi ili preuređuje tuda gnijezda
za odmor i zaštitu od nevremena. Danja je životinja.


Osim na donjoj strani tijela, gdje je bijela, dlaka je
na leđima i bokovima crvenkastosmeđa do crna. Iste je
boje i kitnjasti rep, koji joj u danima žege služi kao
suncobran (Sciurus znači rep zaklon!). Manje je poznato
da su tamne, gotovo crne vjeverice s Velebita svojevremeno
bile opisane kao zasebna podvrsta S. v.
croaticus (Krystufek 1991). Odrasli primjerci dugi
su 20-28 cm, a sam rep mjeri u dužinu 20 cm. Mase je
300-350 g. Osim krupnim očima odlikuje se dugim i
uskim ušima, koje u starijih jedinki i zimi ukrašavaju
čuperci crnih dlaka. Iako nije prezimar, hladno zimsko
razdoblje provodi mirujući i tada joj se smanjuju životne
aktivnosti. Osim u vrijeme parenja, živi samotarski.


Vjeverice se pare od siječnja do svibnja. Ženka nosi
38 dana. Koti se dva do pet puta godišnje, od veljače
do kolovoza. Po leglu obično ima 3-7 mladih, koji na
svijet dolaze slijepi i goli. Progledaju za mjesec dana,
sišu 5-6 tjedana, a spolno dozrijevaju kao godišnjaci.
Dok danju obitava u otvorenom gnijezdu koje joj služi
za odmor i skrivanje, mlade donosi u posebnom gnijezdu
loptasta oblika samo sa jednim bočnim otvorom.


Poput većine glodavaca hrani se pupovima i mladim
izbojcima, raznim šumskim sjemenom, plodovima
i divljim voćem. Osobito voli lješnjake, orahe, žir i
sjemenje jele i smreke. Hranu skriva ali su veće zalihe
rijetke. Ne zazire ni od ptičjih gnijezda.


Životni joj je vijek 10-15 godina, u zatočeništvu i
duži. Izraziti su joj neprijatelji kune, sove i neke danje
grabljivice. Smatra se da je nagao porast populacije
kuna donekle ugrozio brojnost vjeverica.


Vjeverica se već dugi niz godina ne nalazi na popisu
lovne divljači. Pravilnikom o zaštiti pojedinih vrsta
sisavaca (Mammalia) od 1995. vjeverica je proglašena
posebno zaštićenom životinjskom vrstom.


ju, može potrajati i do sedam mjeseci. Otud njemački
naziv za sivog puha "Siebenschlefen" (onaj koji spava
sedam mjeseci). Osim u dupljama u drveću ili podzemnim
pušinama ljetne nastambe ta vrsta može imati u potkrovlju
kuća, lugarnica i visokim zatvorenim čekama.


Velikog ili sivog puha (Myoxus glis), na poštanskoj
marki predstavljen kao Glis glis, jednog od četiriju vrsta
puhova koji dolaze u Hrvatskoj, možemo naći po-


Vehki ih sivi puh (Myoxus glis)


408




ŠUMARSKI LIST 7-8/2003 str. 79     <-- 79 -->        PDF

svuda u svim našim šumama. Najradije obitava u mješovitim
brdskim šumama bukve i jele na visokom
kršu, u kojima ima starih i debelih šupljih bukovih stabala.
Najviše ih ima na području Dinarida, u Gorskom
kotaru, Lici i Istri, dok su u nizinskim šumama rijetki.
Od jadranskih otoka obitava na Braču i Hvaru. O njegovoj
brojnosti teško je govoriti jer je, slično nekim
drugim vrstama glodavaca, veličina populacije promjenjiva.
Ima godina kad vlada njihovo razdoblje i godina
kad su izrazito malobrojni, što ni do danas nije
znanstveno objašnjeno. U Gorskom kotaru to masovno
pojavljivanje ili tzv. "pušje godine" dovode u vezu s
punim urodom bukvice. Tada ih se u tom dijelu Gorske
Hrvatske uhvati po više desetaka tisuća (25-30 000), a
da to nimalo negativno ne utječe na opstojnost vrste.


Kako mu i ime kazuje, osnovna mu je boja tijela
pepeljastosiva. Po trbuhu i ispod vrata je bjelkast. Oči
su mu crne, krupne i lagano izbuljene, a uske male i
okrugle. Dugačak je oko 35 cm, od čega na rep otpada
12-15 cm. Odrasli puh težak je 170-250 g. Ujesen, u
godinama obilja šumskih plodova (bukvica), jako se
udebljaju pa su pojedini primjerci u 1999. g. u Gorskom
kotaru bili mase 350-390 g. Kako pretežito živi u
krošnjama drveća, najviše se hrani bukvicom, žirom i
kestenom, ali i kukcima, ličinkama i jajima. Ispija i
ptičja jaja u gnijezdu.


Pari se u svibnju i lipnju. Nasuprot ostalim trima
vrstama (gorski puh, puh lješnikar, vrtni puh), veliki ili
sivi puh ima godišnje samo jedno leglo. Ljetna su mu
nastamba, u kojoj će donijeti i mlade, redovito duplje
drveća, gdje danju miruje. Ženka nosi 30-32 dana, a
okoti 4-7 mladih, rijetko više. Mladi su slijepi tri tjedna,
a sisaju punih mjesec dana. Kako se dupljama šumskog
drveća koriste i mnoge druge šumske životinje,
poput ptica dupljašica (sove, djetlovke), kune, ose,
mravi, s njima se puhovi neprekidno bore za prostor.
Kune i šumske sove glavni su im neprijatelji.


Puhovo meso je vrlo ukusno i stoga ih u gorskim
područjima, za "pušjih godina", ulove pomoću poseb-


Za razliku od većine glodavaca pripadnici reda dabar
(Castor) prilagođeni su životu na vodi i uz vodu.
Pored izvornog europskog dabra (Castor fiber) u Europi
je zastupljena još jedna vrsta, kanadski dabar (C.
canadensis), koji je zbog kvalitetnijeg krzna naseljen u
Finskoj.


Manje zbog krzna a više zbog divljačine (mesa divljači)
europski dabar gotovo je posve istrijebljen u
većini europskih zemalja još u 19. st. Kolonije izvornog
dabra uspjele su se očuvati u srednjem toku rijeke
Elbe, na ušću Rhone, u južnoj Norveškoj i u području
Voronježa bivšeg Sovjetskog Saveza. Dabrovi koji su u


Slika 3. Veliki ili sivi puh je u nekim djelovima Gorske Hrvatske
prava kultna vrsta; za "pušjih godina" u Gorskom kotaru
ga uvelike love zbog ukusna mesa i ljekovite pušje masti


(Foto: Željko Stipeć)


nih lovki "škrinjica". Od osobito tustih primjeraka dobiva
se ljekovita pušja mast.


Veliki ili sivi puh u Hrvatskoj je uvršten u popis sitne
lovne divljači, koju je iznimno dopušteno loviti stupicama
i klopkama za tu namjenu. Sjeverno od rijeke
Save puh uživa potpunu zaštitu.


prošlosti naseljavali Hrvatsku posve su nestali. Postoji
pisana bilješka o prisuću dabrove obitelji na Savi kod
Srijemske Mitrovice iz 1776. g. U našim prvim lovačkim
udžbenicima iz 19. st. ne spominju ga kao živuću
vrstu ni Kesterčanek ni Ettinger. U Zavičajnom muzeju
u Ptuju čuva se slika dabra koji je 1643. g. ubijen kod
Vurberka (Slovenija).


Zahvaljujući višekratnim naseljavanjima i posve-
mašnoj zaštiti dabar je ponovno postao široko rasprostranjena
vrsta. Na početku trećeg milenija brojnost mu
se u Europi procjenjuje na oko 650 000 grla. Uz skandinavske
zemlje na relativno velikim površinama da-


Dabar (Castor fiber)


409